Rukopis oka

Svi su ovdje objavljeni tekstovi već bili publicirani na raznim stranama, kod kuće i u svijetu, u različitim prilikama i od različitih nakladnika – prošavši kroz ruke mnogih urednika, lektora, korektora i grafičkih dizajnera. Jesam li time htio reći da je na njima, po svoj prilici, ostalo i dosta tuđih tragova? Da, upravo tako. Ali od svega me više muče tragovi vlastite hitnje, gdjekad prave nepromišljenosti, a također i negdašnjega jezičnog/stilskog nehaja, pa ću pretisak shvatiti ka o Bogom danu priliku da – prije Sudnjega dana – još jednom s njih obrišem prašinu… To su moji unutarnji razlozi; u vanjske ubrajam udvornost prema čitatelju (ako On još postoji): olakšavam mu posao iskanja igle u plastu sijena. Tà, odakle bi itko zna o gdje sam sve distribuirao svoje tekstove i tko ih je – i gdje – tiskao. Pitao sam se i kako bi zamislivi idealni čitatelj uzmogao doći do, recimo, cenzuriranih ili urednički samocenzuriranih brojeva nekog časopisa, do nekog kataloga, do publikacija pokrajinskih ili stranih nakladnika ili, općenito, do rijetkih i nekomercijalnih izdanja. Gdjekad, doista, divulgacija znači širenje, čak osvajanje (prostorâ, čitateljâ); iz naših prilika gledano, divulgacija, uglavnom, naznačuje stanje potpune izgubljenosti, stvarnu raspršenost. Dok čitatelju, sabirući tu razbacanu građu izlazim ususret, mislim, dakako, i na sebe samog: pribirem se, homogeniziram i osnažujem svoj jezik desetcima malih – dosad raspršenih – svojih jezikâ. Jesu li oni, nekoć davno, obavili zadaću koja im je bila namijenjena ili će je tek sada – ulančani – moći obaviti kako treba – ostaje da se vidi.

Pred novo objavljivanje svi su tekstovi iznova pročitani i jezično dotjerani; ispravljeni su uočeni propusti (moji ili drugih), ali se nigdje nije diralo u sadržaj kritičkoga promišljanja. Nisu se, prema novim standardima, preinačivale stare prosudbe (Igor Zidić).