Hrvatski ćirilički molitvenik 1512.

Hrvatski ćirilični Molitvenik na čast je hrvatskoj kulturi (Večernji list)

U povodu 500. obljetnice njegova izlaska, HAZU, MH i NSK objavljuju preslik Hrvatskoga ćiriličkog molitvenika  iz 1512., prve tiskane hrvatske ćiriličke knjige. Riječ je o molitvenu priručniku tipa liber horarum  (Livre d'heures, Libro d'ore, Stundenbuch, Book of Hours), knjizi kojom je obilovao latinsko-katolički Zapad. Sastavljen je od više dijelova, a osnovni sadržaj čini časoslov ili dnevna molitvena služba u čast blaženoj Djevici Mariji (Officium beatae Mariae Virginis). Tiskan je bosančicom u dvobojnome tisku u Veneciji u tiskari Giorgia Rusconija pod naslovom Ofičje,  a pojedinim primjercima knjige dodano je i Petnaest molitava sv. Brigite  (švedske). Molitvenik je napisan hrvatskim jezikom štokavsko-jekavskoga govora s tragovima crkvenoslavenskoga jezika, a kao njegov izdavač potpisan je Dubrovčanin Frančesko Ratkov Micalović.

Komentar uz hrvatski pretisak Molitvenika napisala je akademkinja Anica Nazor.




Očuvana su svega tri (nepotpuna) originalna primjerka Molitvenika koji se čuvaju izvan Hrvatske: u pariškoj Nacionalnoj knjižnici (Bibliothèque nationale de France), u Oxfordu (All Souls College) i u Washingtonu (Catholic University of America, Mullen Library). Hrvatski pretisak izrađen je prema pariškom, najpotpunijemu primjerku.

Javnost je za Molitvenik  doznala 1932. kad je pariški sveučilišni profesor Mario Roques objavio opširan opis dvaju mletačkih izdanja Molitvenika iz 1512. i njegova 2. izdanja iz 1571. Na prijedlog uglednoga filologa, Dubrovčanina Milana Rešetara, objavila je Srpska akademija znanosti i umjetnosti 1938. tekst Molitvenika  starom ćirilicom, prozvavši ga tom prilikom najstarijom srpskom knjigom štampanom ćirilicom,  premda je sâm Rešetar na temelju vlastitih istraživanja pisma, sadržaja, pravopisa i jezika, utvrdio da je Molitvenik bio u prvome redu namijenjen dubrovačkim katolicima, a ne pravoslavcima u dijelovima Srbije, budući da knjiga ni jezično ni sadržajno nije odgovarala tradiciji i praktičnim potrebama pravoslavne crkve.

Ćirilica je bila živo pismo na velikom dijelu hrvatskoga prostora od 11. do 18. stoljeća (negdje i duže) od krajnjega sjeverozapada (Istra) do juga (Dubrovnik s prostranim zaleđem). U negdašnjoj Poljičkoj Republici  to je pismo nazivano poljičica i u administraciji je bilo u uporabi od 16. do početka 20. stoljeća. U poljičkim dokumentima pismo se naziva i hrvatskim (arvacko pismo, arvacka slova naša). U Slavoniji u 16. i 17. stoljeću (u vrijeme Turaka) sve što je pisano na hrvatskom jeziku napisano je ćirilicom, a primjerice za Nikolu Jurišića, vojskovođu, diplomata i slavnoga branitelja Kisega (1532.) zna se da je pisao samo hrvatski, i to ćirilicom. Ćirilica je u Hrvatskoj razvila neke paleografske oblike kakvih nema ćirilica u drugim slavenskim zemljama (Bugarskoj, Makedoniji, Srbiji, Ukrajini, Bjelorusiji i Rusiji).