Zemlja ljubaznih domaćina i čestih zdravica, kavkaski dugih i srdačnih

Piše: Mladen Klemenčić

Zemlja ljubaznih domaćina i čestih zdravica, kavkaski dugih i srdačnih

Sjeverni Kavkaz: između Crnog mora i Kaspijskog jezera (Foto: Antonio Orsini)

Sjeverni Kavkaz u nas je nedovoljno poznat dio svijeta o kojemu se govori i piše samo onda kada negdje u Rusiji eksplodira kakva bomba jer tragovi tada nepogrešivo vode upravo onamo, pa se stječe dojam da ondje i nema ničega drugog do naoružanih terorista i policijskih ophodnji i kontrola

Ove retke pišem nekoliko dana nakon samoubilačkoga i terorističkog napada u najvećoj moskovskoj zračnoj luci Domodedovo u siječnju 2011., napada u kojemu je poginulo 36 ljudi, a 180 ih je ranjeno. Tragičan događaj budi u meni različite asocijacije i osjećaje.

Čim sam vijest o napadu doznao, odmah sam pomislio na svoje moskovske kolege i prijatelje. Znam da je Moskva golema i da je minimalna vjerojatnost da se netko od ljudi koje poznajem ondje zatekao, no prirodno je u takvim okolnostima prvo pomisliti na one koje poznajete. I najmanju sumnju otklonio sam jednostavno: poslao sam poruke nekolicini kolega, ponajprije da im se javim i iskažem solidarnost. Već za nekoliko sati primio sam umirujuće odgovore: svi su, hvala Bogu, dobro i nema potrebe da se brinem za njih. Zabrinutosti za prijatelje, dakle, nema mjesta, no to ne umanjuje zazor od terorizma kao metode borbe za političke ideje. Opet iznova, kao i mnogo puta dosad, ostajem zgrožen nad fanatizmom bombaša samoubojica i drugih terorista koji siju smrt među nedužnim ljudima ne bi li se osvetili za nepravdu koja im se možda zaista nanosi, no to im ne daje za pravo da unesrećuju druge, nimalo odgovorne. Suludi čin u moskovskoj zračnoj luci nije prvi takav napadaj u posljednjih desetak godina. Prije malo više od godinu dana nešto slično se dogodilo u postaji podzemne željeznice Park pobjede u središtu Moskve. I tada je eksploziv aktiviran u masi putnika odnio 40 nevinih života. Još prije, 2002. dogodio se upad čečenskih terorista u moskovsko kazalište, što je također rezultiralo mnogobrojnim žrtvama. Kavkaski grad Beslan, pak, ostat će zauvijek zapamćen i obilježen žrtvama nedužne školske djece. Pamtim i eksploziju bombe podmetnute 2000. u pothodniku postaje podzemne željeznice na Puškinovu trgu u Moskvi, gdje na taj čin i dvadesetak nedužnih žrtava podsjeća spomen-ploča pokraj koje sam mnogo puta prolazio.

U prvim vijestima nakon tragedije u zračnoj luci Domodedovo spominje se više toponima koji u mom osobnom imaginariju nešto znače jer me podsjećaju na mjesta koja sam posjetio i gdje sam doživio lijepe trenutke. Stoga u nastavku iznosim neka razmišljanja na tragu prvih novinskih vijesti. O području Kavkaza i, napose, Sjevernog Kavkaza, kamo vode tragovi, u nas se rijetko piše, a i kada se piše, to nije osobito temeljito, stoga vjerujem da mogu pridonijeti boljem razumijevanju političko-geografskog okvira cijelog slučaja. Naposljetku, »Hrvatska revija« posvetila je Kavkazu pozornost i prostor u sklopu teme broja objavljene u prvom broju 2009. godine, što je također dobar razlog da se toj temi ponovno vratimo.

Ruska krajina

O Kavkazu, mitskome planinskom području, znamo uglavnom iz djela ruskih klasika. Najveći ruski pisci, Tolstoj, Puškin i Ljermontov, pisali su o Kavkazu u svojim djelima. U ruskoj percepciji vremena i prostora Kavkaz je svojevrsna krajina, ruski last frontier, granica koju je trebalo smiriti. Ruski pohod na Kavkaz posve je usporediv s američkim pohodom prema pacifičkoj obali. Nije riječ samo o vremenskoj podudarnosti dvaju povijesnih procesa, ima tu i sadržajnih sličnosti. Ruska kolonizacija Kavkaza nije bila manje nasilna od američke pacifikacije indijanskog stanovništva. I ruski pohod na Kavkaz imao je brutalnih, katkad i genocidnih epizoda. Kozaci, udarna pest ruske kolonizacije Kavkaza, bili su sve drugo prije no prosvijećeni misionari. Izgradnja utvrđenih kozačkih naselja, tzv. stanica, postupno je ograničavala prostor kavkaskih naroda. Staljinska praksa deportacije cijelih naroda, započeta prije Drugoga svjetskog rata, kulminaciju je doživjela upravo na kavkaskom području pod izlikom kazne za kolaboraciju s Nijemcima. Staljinov je bijes bio posebice velik prema Čečenima, najupornijim kavkaskim buntovnicima.

***

Članak u cjelosti možete pročitati u Hrvatskoj reviji br. 1-2011 od 1. ožujka 2011.