Zbogom, zemljo znanja!

Piše: Mislav Ježić

Zbogom, zemljo znanja!

Nacrt prijedloga zakona o sveučilištu u kontekstu drugih dvaju s njime povezanih nacrta prijedloga zakona

Prijedlog nacrta Zakona o sveučilištu, a tako i drugih dvaju zakona – Zakona o visokom obrazovanju i Zakona o znanosti – u bitnome krše sva temeljna načela sveučilišne, znanstvenoistraživačke

i umjetničke autonomije. Je li ta totalitarna koncepcija u nacrtima zakona želja aktualne vlasti ili joj je podmetnuta mina?

Fotoarhiva Hrvatske revije

Posljednjih se mjeseci u javnim glasilima, tiskanima i elektroničkima, povremeno čuje da Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa predlaže tri zakona i da je krajem 2010. poslalo na javnu raspravu nacrte prijedloga Zakona o sveučilištu, Zakona o visokom obrazovanju i Zakona o znanosti, a da je akademska zajednica na njih burno reagirala. Pri tome se reakcije u izjavama Ministarstva pripisuju »pojedincima i skupinama«, a otpor neki naši vrli medijski mnijenjotvorci (opinion makers) i stupčari (kolumnisti) zborno tumače kao obranu povlastica previsoko plaćenih profesora i znanstvenika, obranu nerada i zaklanjanje od reda koji bi stao na kraj korupciji.

»Skupine« su Filozofski fakultet u Zagrebu, Pravni fakultet u Zagrebu, Katolički bogoslovni fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i druge ključne institucije hrvatske znanosti i visoke naobrazbe, a »pojedinci« su istaknuti znanstvenici i profesori s tih institucija, uključujući i rektora Zagrebačkoga sveučilišta, dekane fakulteta itd. Formulacija Ministarstva, a i mnogih medija, zvuči kao izrazit primjer uskraćivanja obavijesti javnosti o tome da su se praktički svi bitni subjekti znanosti i visokoga obrazovanja, koji se inače gotovo nikada ne slažu, ovaj put složili da su nacrti prijedloga zakona neprihvatljivi i većinom su ih u cijelosti odbacili.

Tvrdnje pak Ministarstva da su ravnatelji instituta, a onda i rektori sveučilišta, podržali prijedloge zakona, niti govore o tome u kojem su ih opsegu podržali, niti predstavljaju li oni koji su ih podržali djelatnike svojih institucija (na primjeru Saše Blagusa čini se da u javnost probija zračak sumnje o tome podržavaju li djelatnici IRB-a ravnateljičino stajalište o prijedlozima zakona, a na primjeru pravnih i filozofskih fakulteta u Hrvatskoj očito je da rektori nekih sveučilišta nisu predstavljali ni svoje fakultete), niti govore o tome koliko djelatnika tko predstavlja (rektor Zagrebačkoga sveučilišta predstavlja 60% profesora i studenata u RH, a ne samo jedno od sedam ili, uskoro, još više sveučilišta), niti kojega su ugleda institucije i sugovornici (kao HAZU i Zagrebačko sveučilište i njihovi predstavnici) te mogu li predstavnici Ministarstva biti uvjerljivi kada se suprotstavljaju takvim znanstvenim i sveučilišnim autoritetima. Zato im je spas da javnost ne sazna komu se suprotstavljaju i komu žele nametnuti zakone. A pogotovo zašto to žele!

Zašto se je akademska zajednica suprotstavila?

Prije svega, prijedlog nacrta Zakona o sveučilištu, a tako i prijedlozi drugih dvaju zakona, u bitnome krše sva temeljna načela sveučilišne, znanstvenoistraživačke i umjetničke autonomije. Sveučilišna je autonomija vrijednost koja se poštovala od srednjega vijeka, a nacrti prijedloga zakona duboko su ispod srednjovjekovne razine. Pri tome, nažalost, prijedlozi zakona nisu kaotični, kako neki kažu, nego iznenađujuće koherentni.

1. Ustroj i djelovanje Nacionalnoga vijeća za visoko obrazovanje i znanost (NVVOZ) (iako je to dio Zakona o visokom obrazovanju, ipak se Zakon o sveučilištu ne može bez toga razumjeti): nazočnost premijera ili premijerke, ministra financija i resornoga ministra i predstavnika Sabora u NVVOZ-u bila bi pohvalna i poželjna kada oni ne bi bili članovi s pravom glasa, a premijer čak i predsjednik toga vijeća! Kada bi, dakle, njihova nazočnost značila njihovu brigu za znanost i visoku naobrazbu. Ovako ona može značiti oktroiranje političkih odluka, uz pokriće predstavnika znanstvenih (i umjetničkoga) područja, koje je Vlada sama izabrala. Uz činjenicu da sve članove Vijeća imenuje Vlada, a ne više Sabor (!), očito je da to znači potpuni nadzor izvršne vlasti (uz prisutnost zakonodavne) nad područjima visokoga obrazovanja i znanosti.

Članak u cjelosti možete pročitati u Hrvatskoj reviji br. 1-2011 od 1. ožujka 2011.