Vrijeme je – vrući se kesteni moraju početi vaditi iz vatre

Piše: Mirjana Polić Bobić

Vrijeme je – vrući se kesteni moraju početi vaditi iz vatre

Ne mogu se oteti dojmu kako se zakoni pišu s pejorativnom motivacijom, da bi se kaznili oni dijelovi sustava za koje predlagač misli da su glavne neuralgične točke i prepreke razvoju sustava kako ga on zamišlja. Programsko ugovaranje između Vlade i Sveučilišta jednostavno je nemoguće ako obje strane nisu jasno postavile svoje strateške ciljeve. Nemamo nikakvu novu strategiju, ne samo onu o kojoj bismo imali suglasnost, nego ni onu s kojom se ne bismo slagali

Foto: Ratko Mavar

Visoko školstvo jedan je od najvažnijih segmenata života svakog društva, ali unatoč toj važnoj ulozi, vrlo je rijetko u središtu pozornosti javnosti. Posljednjih se godina, međutim, u hrvatskoj javnosti počelo češće govoriti o njemu, navlastito o sveučilištu, ili o »fakultetima« kako se to u nas popularno kaže. Neposredni povodi bili su uvođenje tzv. bolonjskog sustava studiranja ak. god. 2005./2006., studentski prosvjedi protiv školarina te novi zakoni: Zakon o sveučilištu, Zakon o znanosti i Zakon o visokom obrazovanju. Te su teme u javnost ušle ili usmenim putem ili putem medija. Prvi je put u nas još uvijek jači od artikuliranoga glasa akademske zajednice jer ona nema svoj medij. Posljednjima, pak, ni kad su posrijedi te teme, nitko nije zadovoljan. Dobiva se dojam da je govor o svim tim temama u medijima gotovo redovito pod prevelikim pritiskom zakonitosti, u skladu s kojima funkcioniraju i sami ti mediji, da mu nedostaje uvid u cjelinu o čijim se segmentima govori, kao i poznavanje visokoškolske prakse u svijetu, a posebice u Europi. Nacrti triju zakona koje smo spomenuli, a koji bi trebali zamijeniti postojeći Zakon o znanosti i visokom obrazovanju, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa uputilo je na polumjesečnu javnu raspravu u listopadu prošle godine. Prije toga o njima se dugo saznavalo usmeno i parcijalno, zbog čega su neke grupacije unutar akademske zajednice opetovano tražile da budu uključene u donošenje zakona, te da se zajamči temeljita javna rasprava o zakonima. Ti prijedlozi donose veći broj inovacija koje bi mogle iz temelja promijeniti sadašnje stanje, a glavni prigovor različitih inicijativa potaknutih objavljivanjem prijedloga jest da se sustav podržavljuje na štetu akademske slobode. Spomenimo samo nekoliko njih: umjesto dvaju Nacionalnih vijeća (za znanost i za visoko obrazovanje), čije članove potvrđuje Sabor, postojalo bi Nacionalno vijeće za znanost i visoko obrazovanje; ono bi, kao i dosadašnja dva vijeća, skrbilo o sustavu znanosti i visokog obrazovanja, ali umjesto dosadašnjeg sastava u kojemu prevladavaju članovi iz znanosti i visokog obrazovanja, činili bi ga članovi izvan sustava, većinom državni dužnosnici; novi Zakon o sveučilištu postao bi supstitutom za osnivački akt postojećih sveučilišta; rektora sveučilišta ne bi više birao Senat sveučilišta nego Sveučilišno vijeće, a tako izabran rektor birao bi dekane. Svake tri godine svako bi sveučilište s resornim ministarstvom potpisivalo programski ugovor na temelju kojega bi se financiralo. Odluke o upisnim kvotama te o kadrovskim pitanjima sveučilišta od sveučilišta bi velikim dijelom preuzela Agencija za znanost i visoko obrazovanje, a dosadašnji omjeri znanstvenonastavnog podmlatka i profesora – nezadovoljavajući zbog, rekli bismo, »nepovoljnih povijesnih razloga« na mnogim bi našim sveučilištima novim zakonima dodatno nazadovali.

Oni koji bi trebali živjeti i raditi prema tim novim zakonima drže da su promjene korjenite, a da njihov dijalog sa zakonodavcem nije dobro uspostavljen. Svi koji rade u hrvatskome visokom školstvu ili u njemu studiraju vrlo dobro znaju da su tom sustavu mnoge promjene i poboljšanja potrebni. Međutim, što će se dogoditi s hrvatskim visokim školstvom i sa sustavom znanosti koji je velikim dijelom također dio visokoškolskih ustanova i djelatnosti njegovih nastavnika (kao što i treba biti ako visoko školstvo želi biti konkurentno u međunarodnoj zajednici), drugo je i drukčije pitanje.

Stoga je novo uredništvo »Hrvatske revije« odlučilo u prvom intervjuu, koji uvodi kao stalnu rubriku, o tim, kao i o nekim drugim temama važnima za život hrvatske akademske i znanstvene zajednice, razgovarati s rektorom Sveučilišta u Zagrebu, redovitim profesorom Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Aleksom Bjelišem.

Profesor Bjeliš redoviti je profesor u trajnom zvanju od 2003. godine. Studij fizike završio je 1970. godine, magistrirao je 1974., a doktorirao 1978. na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, pod mentorstvom akademika Slavena Barišića. Od 1990. godine obnašao je dužnosti prodekana i pomoćnika dekana na matičnom fakultetu, u razdoblju 2000. － 2002. bio je dekan, a od 2002. do 2006. prorektor za znanost i razvoj Sveučilišta u Zagrebu. Od godine 2006. rektor je Sveučilišta u Zagrebu, danas u drugome mandatu. Obnašao je i druge važne dužnosti na nacionalnoj visoko-školskoj razini (članstvo u Nacionalnom vijeću za visoku naobrazbu, vođenje Povjerenstva Rektorskog zbora za pripremu i praćenje primjene Bolonjske deklaracije, predsjedništvo Rektorskog zbora) te u međunarodnim udrugama sveučilišta i njihovih tijela (predstavnik Hrvatske u Upravnom odboru za visoku naobra-zbu i istraživanje Vijeća Europe, član Upravnog odbora za visoku naobra-zbu i istraživanje Vijeća Europe, član odbora Europske zajednice sveučilišta – EUA – za pripremu ministarskog izvješća o stanju visokog školstva Europskoga visokoškolskog prostora – EHEA – potpredsjednik savjeta Magna Charta Observatory i dr.).

U dijalogu s vlašću

Kako određujete društvenu ulogu javnog sveučilišta, tj. vidljivost takve uloge sveučilišta u hrvatskom društvu? Ako ona prema vašem su-du nije vidljiva i određena, što je razlog tome? Budući da je sveučilište vrlo star organizam i da dugo pamti, je li sveučilište u Hrvatskoj možda previše oprezno u iskoraku u društvo s obzirom na loša povijes-na iskustva?

Široko je značenje društvenih uloga koje je sveučilište imalo u svojoj povijesti, što uključuje i doprinose sveučilišta, kako u ključnim i presudnim trenutcima u povijesti zemlje i naroda, tako i u ustrajnome i stalnom generiranju njihova gospodarskog razvoja. Položaj sveučilišta uvijek je bio javni položaj. Jednako tako, znalo se tko je u raznim političkim epohama imao ulogu osnivača sveučilišta.

***

Članak u cjelosti možete pročitati u Hrvatskoj reviji br. 1-2011 od 1. ožujka 2011.