Vazam u hrvatskoj pjesničkoj riječi

(u izboru Miroslave Vučić)

Vazam u hrvatskoj pjesničkoj riječi

 Silvije Strahimir Kranjčević  Vladimir Nazor  Miroslav Krleža  Antun Branko Šimić  Đuro Sudeta  Nikola Šop  Dragutin Tadijanović  Drago Ivanišević  Ivo Kozarčanin  Ivan Goran Kovačić  Viktor Vida  Nikola Milićević  Josip Pupačić  Ivan Golub  Ante Stamać  Igor Zidić

Hans Holbein Mlađi, Mrtvi Krist u grobu, 1521. ulje na drvu, 30,5 x 200 cm, Bazel, Öffentliche Kunstsammlung

Silvije Strahimir Kranjčević

Mir vam!

Luka: XXIV. 36-50

Čađeći se kroz vjekove u varavoj pomrčini,

Kojom lažno svijetlo svijeta zavodnički svjetlomrca,

Ne grijući kao sunce i ne sjajeć na visini,

Već iz kala dižući se – divlji oganj s trula mrca,

Tako plamti zublja svijeta! Otkad plamti? – Otkad vapi

Smrtni porod zalud žara, da ogrije žile svoje,

Dok na drvu žrtvenome ljudske krvi krupne kapi

Nad poglavljem povjesnice ko pečati tvrdi stoje.

Na grobove, gdjeno misli mučeničke sanak sniju,

Još ne sjeda anđeo bijeli, da navijesti uskrs njima;

Tek jadika tužno šušti, duge joj se rese viju,

Kroz nje šara čudne znake po pločama mjesečina.

Samo duša, jadna duša, kojoj volja od Providi

Predala je plačnu harfu, da u žice dira njene,

Grije suhu grobnu travu i kroz teški kamen vidi,

Da još puno mjesta ima u grobnice ove nijeme!

Mješt’ anđela uskršnjega lukav demon lakte suče

I lopatu tvrdu diže, da još širu raku pravi;

On u ime svijeta zbori, za bespravne kocku vuče,

... Ah, on moli – tek da laže, i on vlada – tek da gnjavi!

Vječna misli – a ti prostre stol ljubavi za sve ljude,

Šarenim ga prostre cvijećem i dade nam kupu mira

I zalogaj svoga kruha – nu pogledaj, kako Jude

Pjenušicu slatko srču iz vječnog ti iz putira!

U pročelja posjedavši, gipkom riječi svějet zdrave,

Kad se svrši nazdravica, iz topova rika grune,

Od tamjana ne vidi se, kad se rane zakrvave.

– Vječna misli, što da dršću bespomoćnoj harfi strune –

Uz grobove, gdje ti želje zakopane sanak sniju,

Gdje ne sjedi anđeo bijeli, da navijesti uskrs njima,

Gdje jadika tužno šušti, duge joj se rese viju,

Kroz nje šara čudne znake po pločama mjesečina?!

Tek svejedno! Uvijek će pjesnik uz nje da postoji,

Pa kad dođeš, a tvoji te apostoli ne spoznadu,

On će prvi k tebi pasti, iz naručja toplih tvoji’

Ponosno će podignuti onu glavu gordu, mladu.

Hvatajuć ti s tople usne, vječna misli – vječna žrtvo,

Navještaje vječnog mira, nakon bura i oluja,

U krilo će past ti onda – on i harfa past će mrtvo –

Čemu pjesnik nakon tvoje velepjesni: Aleluja?!

(15. travnja 1899.)

Vladimir Nazor

Uskrs

Za živom vatrom petsto ljeta plamenih,

Za crnom maglom petsto mračnih jeseni,

Za ljutim mrazom petsto zima ledenih

Hitrinom naglih vjetrova,

Žestinom mladih lavova,

A snagom jedrih vrutaka

U jedan mah pet stotina je proljeća

Iz crne zemlje skočilo:

I sva gnijezda pjevaju po luzima,

I do tri mora zatonima krkoče,

I bezbroj r’jeka grmi niza pragove

Uz šumor granja, uz krik surih orlova,

Uz glas iz raka, kojim ploče pucaju:

Hozana na visinama!

Hozana u nizinama!

Hozana, rode moj!

U slavi veljoj, što se k suncu uzn’jela,

I duh se moj do sjajnih zv’jezda propinje;

Ne marim, što mi petero još lanca

Na t’jelu zveči, i sedmero pečata

Na čelu stoji, a dušu mi pritisla

Bremena teških prisega;

I ja sam dosad na stotine proljeća

Sred svoje puste zakopao ledine,

Po kojoj bjesne vjetrovi.

Tu zmajić moj u tamnim čeka spiljama

I sve se hrani krvlju rana mojijeh

I suzama, što peku kao žerava,

I onim ml’jekom trpkim, vatrenim,

Što zemlji majci teče tajnim žilama;

A dan kad svane, pa se ona zaljulja,

Oh, onda, onda iz duboka nanovo

Hitrinom naglih vjetrova,

Žestinom mladih lavova,

A snagom jedrih vrutaka

U jedan mah će osam stotin’ proljeća

Iz zemlje naše skočiti:

I sva će srca gorjeti ko buktinje,

I sve će duše planuti ko požari,

I sva će gn’jezda pjevati po luzima

Uz voda šum i buku morskih valova

I uz pjev raka starinskih

Što dugo, dugo šutjele:

Hoznana na visinama!

Hozana u nizinama!

Hozana, rode moj!

Na tvrdoj daski, o koju me vezali,

Već sada pjevam pjesmu svoje pobjede

I gledam: tamo na zreniku olujnom

Planina velja do neba se uzdiže

U sjajnu plamu sunčeva.

Sa vrha njena teku r’jeke svjetlosti

Po proplancima na dno tamnih gudura,

Gdje još se puši krvca junačka

I dim iz sela gorućih.

I gledam: eto, iz te pare krvave

Hrist ide; na vrh on se golem popeo

I pustom mnoštvu, što je preda nj grunulo,

Hljeb mira lomi, d’jeli jedro sjemenje

Za ljepše berbe i za žetve slavnije.

A sunce plamsa u visini. Njišu se

Sve zelen-grane jela stoljetnih,

I grme r’jeke ispod nogu Njegovih,

I orli kriče iznad glave Njegove,

I stoji jeka po svoj zemlji spasenoj

Visoko na visinama,

Duboko u nizinama:

Hozana, sine Davidov!

Hozana, rode moj!

*****

Članak u cjelosti možete pročitati u Hrvatskoj reviji br. 1-2011 od 1. ožujka 2011.