Uskrsno jutro je svanulo, Božjom ljubavi nas obavilo

Piše: Ana-Marija Vukušić

Uskrsno jutro je svanulo, Božjom ljubavi nas obavilo

Iako u uskrsnim običajima uočavamo elemente pretkršćanskih vjerovanja i obreda vezanih za buđenje i obnovu prirode, oni su umnogome obilježeni izrazitom prožetošću crkvenim i folklornim elementima. Uskrs je i u tradicijskoj kulturi blagdan kojim se sjećanjem na Isusovu smrt i uskrsnuće slavi obećanje i nada u život čovjeka nakon ovozemaljske smrti

Markuševac – blagoslov jela / Foto: Nedjeljko Pintarić

Baš kao i mnoge druge običaje godišnjeg ciklusa, i uskrsne običaje možemo promatrati na nekoliko razina: u njima možemo tražiti elemente pretkršćanskoga, možemo tragati za njihovom »izvornom« i »zaboravljenom« svrhom, utvrđivati načine i omjere u kojima su oni kristijanizirani; na temelju toga možemo ispitivati paralele s običajima nekih drugih naroda kako bismo opovrgnuli ili potvrdili neke spoznaje o zajedničkome podrijetlu određenih naroda. Možemo, također, pozornost usredotočiti i na komunikacijsku ulogu običaja, na onaj njegov aspekt kojim se uspostavlja, održava ili narušava društvena ravnoteža unutar određene zajednice. Time i dalje nisu iscrpljene sve mogućnosti etnološkoga istraživanja običaja.

Poklade – korizma – Uskrs

Unatoč tomu što je u uskrsnim običajima moguće uočiti određene elemente pretkršćanskih vjerovanja i obreda vezanih za buđenje i obnovu prirode, odnosno za negdašnju proslavu početka nove godine, taj je skup običaja, osobito u usporedbi s božićnima i pokladnima, umnogome obilježen izrazitom prožetošću crkvenim i folklornim elemenatima. Uskrs je tako (i) u tradicijskoj kulturi blagdan kojim se, sukladno kršćanskome vjerovanju o postojanju zagrobnoga života, sjećanjem na Isusovu smrt i uskrsnuće slavi obećanje i nada u čovjekov život nakon ovozemaljske smrti. Zbog toga se u pojedinim etnološkim interpretacijama određeni uskrsni običaji shvaćaju kao dijelovi obreda prijelaza: prijelaza iz stanja smrtnoga čovjeka u stanje obnovljene vjere u obećani novi život. Sukladno pripadajućim teorijskim spoznajama o obredima prijelaza, čijim je temeljnim obilježjem tripartitna struktura u kojoj se predliminalna (separacijska), liminalna (tranzicijska) i postliminalna (inkorporacijska) faza međusobno uvjetuju i oslanjaju jedna na drugu, obredna se prijelaznost uskrsnih običaja u svjetlu takvih tumačenja promatra u sklopu ceremonijalne cjeline poklade – korizma – Uskrs. Osobita važnost pripada razdoblju korizme, jer je u njoj faktor prijelaza osnažen činjenicom da ona obuhvaća i rituale odvajanja od prethodnoga stanja (poklade) i rituale uklapanja u novo stanje (Uskrs), što je osobito uočljivo tijekom Velikoga tjedna. Odmak od poklada najvidljiviji je u ljudskom ponašanju, koje se u oba spomenuta razdoblja očituje kao otklon od normalnoga, uobičajenog ponašanja. Međutim, dok je u pokladno vrijeme ponašanje rasterećeno od većine normi, odnosno njime se na poseban način nastoji nadoknaditi ili naplatiti nemogućnost izražavanja osobnog stajališta ili stajališta zajednice o nekim važnim događajima (obznanjivanje problema određene zajednice, obračun sa susjedima ili s političarima, buka, maskiranje itd.), korizmeno vrijeme karakterizira ponovna uspostava pravila koja su u odnosu prema uobičajenom ponašanju nešto stroža. Korizma je razdoblje tišine, čistoće, pokore, suzdržavanja od određenih vrsta jela, od zabave, sklapanja brakova i sl. Korizmenom se pripravom, kaže Jasna Čapo Žmegač, autorica nekoliko radova te jedine domaće cjelovite studije o hrvatskim uskrsnim običajima, »napušta staro stanje – stanje smrtnoga čovjeka, i uvodi u novo stanje – stanje života uskrsnoga i poslijeuskrsnoga razdoblja u kojemu je Otkupiteljevom smrću na križu ljudima obećano ponovno rođenje.« Koji su to postupci u hrvatskoj tradicijskoj kulturi kojima se stvarno ili simbolički ostvarivao odmak od prethodnoga stanja, odnosno uklapanje u dolazeće uskrsno i poslijeuskrsno doba?

Članak u cjelosti možete pročitati u Hrvatskoj reviji br. 1-2011 od 1. ožujka 2011.