Uskrsni krijes Kuzme i Damjana

Piše: Ivan Aralica

Uskrsni krijes Kuzme i Damjana

Ivan Aralica / Foto: Ratko Mavar

Ja ću ići – rekao je Damjan –

pa tko išao tko ne išao. Ne zovem

nikoga, ali, ako mi se netko pridruži, neće mi biti mrsko.

– Ti su lud – rekao mu je Petar. – Ti si načisto lud. Tamo i natrag preko polja upo bijela dana! Ne bi došao živ da si ptica lastavica. Ma, leptir da si!

– Uspije li ti, a Gotovina za to čuje, ode na posnu hranu bar mjesec dana; strada li netko od onih što ih sobom povedeš, ne fali ti vojni sud – kaže mu Ante.

– Što će meni Gotovina! Nije njegov djed tamo ostao nego moj – kaže Damjan ne prekidajući posao.

– Vidim ga! Idem po njega! – rekao je Ivan, koji je, dok su njegova tri suborca sjedila u natkrivenom bunkeru, čuvao stražu u otvorenom dijelu rova. Dalekozor, kroz koji je promatrao neprijateljske položaje na Ražovljevoj glavici, razoreno selo ispod nje i polje neobrađeno već treću godinu, odložio je na drvenu policu u stijenci rova, a sam se ispeo na bokobran i, kad je s njega spuznuo u travu, nastavio potrbuške puziti do maslinika.

– Pokrivajte me – vikao je dok je bauljao, ne ispuštajući pušku iz ruke, kroz suhu visoku travu.

Uz povike čuđenja radi onoga što mu se ukazalo na vidiku i što namjerava donijeti, tri su njegova suborca napustila bunker i dokoni razgovor u njemu, dohvatili puške i polegli na bokove rova, pripravni da ga, ustreba li, pokrivaju vatrom.

Svi rovovi, natkriveni i nenatkriveni, i sve tranšeje koje su ih povezivale u jedinstven lanac utvrda, na tom su dijelu bojišnice bili sagrađeni na uzvisinama, iza kojih se nalazio krš sa smrekom i dračom, a ispred njih polje s vinogradima, maslinicima i površinama za sijanje žitarica i sadnju lubenica. Natkriveni dio njihova rova, bunker, nalazio se uz vododerinu kroz koju se u vrijeme kiša voda slijevala s krškog zemljišta, koje je bilo uzvišeno, u polje koje je bilo u nizini. Vododerina je i kroz polje sjekla zemlju sve do jedne bare ispod samog sela. Bunker je zapravo bio potkop pod velikom stijenom koja je ležala na naslagama lapora.

Ispred njihova rova, vododerini s desne strane, prije nego će početi najplodniji dio polja, na pjeskovitoj kosi nalazio se maslinik, koji ih je i zaklanjao od neprijateljskog pogleda i djelomično priječio promatranje Ražovljeve glavice. Ne želeći se riješiti maslinova zaklona, znajući dobro da je maslinik, ako se kroz njega gleda izdaleka, neproziran i ljeti i zimi, oni su, da bi sebi otvorili vidik, umjesto da sijeku masline, samo im grane prorijedili. I tako, dok su oni neprijatelja jasno vidjeli, on je samo naslućivao da su tu negdje iza maslinika. Ali, promatrali neprijatelja golim okom ili kroz dalekozor, a promatrati su ga naizmjence morali i danju i noću, njima su u vidokrugu uz Ražovljevu glavicu bile ili vršike maslina ili prorijeđene grančice u sredini krošnje. I sad, dragog Boga pitaj što je i koga Ivan ugledao u maslinovu granju i na Ražovljevoj glavici?

– Da je budala bar rekla po što ide! Kad nastrada, da znamo zašto je nastradao! – kaže Petar i provjerava je li mu »kalašnjikov« pripremljen za paljbu.

Bio je sušan dan pri kraju ožujka, bez vjetra, sa zubatim suncem. Visoka trava, koju, kad se u jesen sasušila, na zemlju nisu polegli ni mrazevi ni snjegovi, jer ih nije bilo, uz maslinovo je lišće Ivanu pružala gotovo siguran zaklon. Nezamislivo je da ga otkrije promatrač s Ražovljeve glavice. Ali, što je u ratu nezamislivo! Ipak, sretno je dopuzio do prvog maslinova stabla. »Kalašnjikov« je ostavio u travi, a sam se uspravio uz stablo. Na maslinu se uspinjao pazeći da mu tijelo od Ražovljeve glavice bude zaklonjeno deblom i debljim granama. Kad se našao u krošnji stabla, desnom je rukom uhvatio jednu od mladica, koja je izbila iz patrljka grane posječene kad su maslinu rijedili. Odlomio ju je tako da ju je izglobio iz patrljka. Pošto je sve to obavio, isto onako oprezno kao što se uspinjao, poče se spuštati na zemlju. Čim je dotaknu vršcima prstiju, pade u travu i s puškom u desnoj a maslinovom granom u lijevoj ruci poče puzati prema rovu i njima trojici što su ga za sve to vrijeme promatrala.

– Je li moguće da mu je baš ta grana smetala da promatra Ražovljevu glavicu? – reče Petar.

– Zašto ne bi bilo moguće? Može ti biti na smetnju i list, a kako ne bi mogla cijela maslinova grana! – reče Damjan.

– Zar ne vidiš da on granu nosi k nama! Tko zna što je njemu ta grana smetala! Pusti budalu, idemo u bunker – reče Petar.

Njih trojica, kad vidješe da im se Ivan primaknuo, napustiše bokobran i s oružjem u rukama odoše u stijenom nadsvođeni bunker, zauzimajući položaje koje su imali prije Ivanova poziva da ga štite. Petar i Ante na ležajeve, gdje su listali stranice novina, a Damjan na klupicu pred ulazom u bunker, gdje je, držeći »kalašnjikov« na koljenima na jelovoj daščici koja je ležala na kundaku, dvosjeklim džepnim nožićem rezbario u drvu korpus Raspetog na križu.

– Pogledaj, Damjane, što sam ti donio! Gledaj, unuče Kuzmin! – rekao je Ivan kad je preko bokobrana spuznuo u rov s maslinovom granom u rukama. – Gledaj ovaj zglob! Brada, nos, kosa – cijela glava! Samo da nožićem izgladiš! A tek ruke! Nisu okrenute nadolje da bi se činilo kako se mrtvo tijelo propinje na rukama, nego streme gore, kako i valja kad tijelo visi na rukama čiji su dlanovi prikovani na križnice. A gledaj noge! Dvije prepletene grane! Pa stopala! Samo ih čavlićem prikuj na križ. Kroz tu sam granu promatrao nekoliko dana i nisam vidio ništa nego granu. A sad odjednom, dok ste vi razgovarali, vidim, to je ono što Damjan treba! Jest da je grana sirova, ali što smeta, i sirovo je maslinovo drvo zimi upola suho.

Damjan uze granu i pogleda je sa svih strana. Kad se uvjerio da Ivan govori istinu, rastvori veliko sječivo na džepnom nožiću i poče s grane odstranjivati suvišne dijelove. Dotle Ivan ode na svoje stražarsko mjesto, a kad je »kalašnjikov« metnuo na hrbat bokobrana, iskosa pogleda prema njima trojici u natkrivenom bunkeru i reče:

– Damjane, ja ću s tobom. Računaj, jedan je siguran!

– Mogao sam i misliti, čim ti se kroz dalekozor maslinova grana učinila sličnom Njegovu raspetom tijelu – reče Damjan, odloži u stranu maslinovo drvo što ga je donio Ivan, da ga drugom zgodom nastavi obrađivati, i ponovno se prihvati starog posla, izrade križnog korpusa od brestova suharka, koji je mogao potjecati i od grane i od žile jer, kad ga je našao u vododerini, na sebi nije imao kore po kojoj bi se prepoznalo od kojeg brijestova dijela potječe. Brijestovi već godinama šutke umiru, pa se komadi njihova granja i korijenja nalaze u svim vododerinama, stalnim i povremenim.

Niti je korpus od brestovine što ga Damjan sada obrađuje prvi što ga pravi niti će onaj od maslinove grane što ju je Ivan donio biti posljednji što će ga napraviti. Damjan križeve s korpusima, one što se mogu nositi pod košuljom obješene oko vrata, one što na stalku stoje i one što na zidu vise, gradi otkako je ostavio motiku, obukao maskirnu uniformu, zadužio sa s »kalašnjikovom«, iskopao rov, potkopao bunker pod stijenom i dobio zadatak da tu stražari i čeka trenutak kad će poći naprijed preko polja koje se ne obrađuje, polja u kojem su i njegove parcele za ječam i lubenice, do svog razorenog sela i svoje zapaljene kuće. Križnice je izrađivao od suhe smrekovine, ali ne sâm. Sâm je nalazio suho smrekovo drvo, nikada tanje od podlaktice, rezao ga na komade dužine pedalj-dva i davao drvodjelcima u gradu da mu smrekovinu ispile u daščice debljine od jednog do dva centimetra, a potom da ih izblanjaju i izrežu na letvice, od kojih je križnice pravio, i brzo i po želji što se tiče veličine. Dok je križnice izrađivao samo od smrekovine jer je ispod blanje izlazila glatka i ostajala mirišljiva, korpus se pravio od svakojakog drva, a najviše od onog što ga je nalazio u vododerini jer je bilo suho i napola obrađeno.

Predivni miris suhe smrekovine usporediv je samo s mirisom tamjana, pa su Damjanove križeve vojnici rado nosili na prsima, jer su im njedra mirisala, i rado držali u kući, jer su im sobe bile ispunjene mirisom smrekovih bobica i smrekove smole. Sve do kraja poklada Damjan je svoje mirišljive križeve, besprijekorne izrade, dijelio komu je stigao podijeliti, i tko je poželio da njegov križ ima; ali od poklada, kad su počeli teći korizmeni dani, nikomu ih ne daje, slaže ih u niši iznad svoga uzglavlja, ispod same stijene koja natkriva sklonište njegove grupe.

***

Članak u cjelosti možete pročitati u Hrvatskoj reviji br. 1-2011 od 1. ožujka 2011.