Uskrs za stolom

Piše: Barbara Zlatar Kamber

Uskrs za stolom

Hrvatski gastronomski običaji

Priču o Uskrsu nemoguće je ispričati ne spomene li se raskošna obiteljska trpeza jer, iako su vjerski blagdani i delicije oduvijek čvrsto isprepleteni, ta je spona najizraženija upravo za Uskrs. Razlog je naizgled jednostavan. Nakon duga razdoblja posta, pročišćavanja i promišljanja lako je i lijepo iznova se veseliti obilju

Naš se prehrambeni identitet razvijao u dodirima s različitim narodima koje smo susretali na ovome prostoru. Tako su kuharice zagrebačkih gospođa s kraja 19. i iz prve polovice 20. stoljeća ispunjene uputama za pravljenje mađarskih slastica i austrijskih pečenja, dok su njihove splitske suvremenice bile naklonjenije mediteranskim okusima. Ipak, na brojnim se stranicama kuhinjskih bilježnica nalaze i tradicionalne, domaće recepture, među čijim se uredno ispisanim sastojcima lako iščitava pripadnost i lokalna samosvijest naših baka i nona. Baš se tu nalaze i uskrsni recepti. Uz slikovite mjerne jedinice iskazane prstohvatima i šakama, oni sadržavaju i snažno ukorijenjenu simboliku većine sastojaka. Riječ je o gastronomskoj neobičnosti jer je rijetkost da jelovnik ispriča tako složenu priču kao što je ona o Isusovim posljednjim danima i uskrsnuću.

S druge strane, upravo je simboličnost priče razlog uskrsnoga gastronomskog konzervativizma jer je potrebna velika hrabrost poigrati se s tako snažnom i zahtjevnom temom. Ipak, vješte su se domaćice dosjetile pa često kombiniraju jela svojstvena ne samo vlastitomu nego i, primjerice, suprugovu zavičaju. Tako se na svečanomu uskrsnom stolu prijateljski gurkaju dalmatinske pince i podravski vertanji, istarska povetica i zagorski štrukli, voskom oslikana jaja ili pak ona obojena lukom i komadićem hrastove kore. Sve se to doima poput šarena kaleidoskopa u kojemu isti sastojci u susjedinoj kuhinji stvaraju drukčiju, još zanimljiviju sliku ispunjenu jedinstvenim mirisom djetinjstva.

Čistoća duše i čaša crnoga vina

Od ostalih se blagdana Uskrs izdvaja nedostatkom folklora. U našim krajevima postoji tradicija bijeljenja kuća, paljenja uskrsnog krijesa, bdijenja, umivanja u laticama ili čak šibanja, ali s obzirom na to da je riječ o najstarijemu i najsvečanijemu kršćanskom blagdanu, sve se to čini tihim i zanemarivim prema obilježavanju nekih drugih datuma. Vrijeme korizme, iscrpljenost zaliha i radovi na zemlji oblikovali su Uskrs u intimnu svečanost oko obiteljskog stola. No prije samog vrhunca te obiteljske prisnosti slijede se brojna i kalendarski strogo utvrđena pravila od kojih neka, iako ponešto usklađena sa suvremenim načinom života, i danas žive u brojnim kućanstvima. Mnoge će se obitelji tako prije Cvjetnice upustiti u veliko pospremanje jer obnovljena kuća simbolizira čistoću duše. Na Cvjetnu nedjelju, dan kada je Isus ušao u Jeruzalem, u crkvu će odnijeti maslinovu ili palminu grančicu koju će, blagoslovljenu, radi ljubavi i mira, zatak-nuti za prozor ili staviti u vazu. Taj je dan i svojevrstan početak uskrsnih priprema, a prvi će rezultati biti vidljivi na Uskrsni četvrtak. Zbog vjerovanja da je na posljednjoj večeri Isus s učenicima jeo zelje, taj se četvrtak još naziva zeljavim. To je početak kulminacije korizmenog posta na Veliki petak, kada se uživa u jelima koja su se nekoć smatrala nemasnima. U kontinentalnom se dijelu jedu grah, šaran ili štuka, suho voće, štrudl od sira, makovnjače i orahnjače, a u Istri, Primorju i Dalmaciji morska riba i plodovi mora. U spomen na prolivenu Isusovu krv ukućani nazdravljaju čašom crnoga vina.

Članak u cjelosti možete pročitati u Hrvatskoj reviji br. 1-2011 od 1. ožujka 2011.