Stopama Papa u papinskim čarapama

Piše: Josip Horvat

Stopama Papa u papinskim čarapama

Za upoznavanje Rima, kaže se, ni cijeli život nije dostatan, a isto se može reći i za minidržavu smještenu u samom njegovu središtu, površinom manjom čak i od nekih ovodobnih »potrošačkih svetišta« – shopping centara

Foto: Polizia Stradale, Stanislav Traykov, Dora Kalozzi

»Ko onaj koji iz Hrvatske valjda

dolazi našu Veroniku zreti,

što je se s davnog nȅ nasiti glada,

već dok se vidi, veli u pameti:

›Gospodine moj Kriste, Bože pravi,

takav li dakle bješe lik tvoj sveti?‹«

(Dante Alighieri, Božanstvena komedija, Raj, XXXI., 103.-108.; preveo s talijanskoga

Mate Maras)

Iako svi znamo gdje je svetu Veroniku, odnosno odraz Isusa Krista u njezinu rupcu, ugledao taj davni anonimni hrvatski hodočasnik o kojemu je pjevao Dante, pradjed zagrebačkog ljekarnika Nicola, i danas vrijedi krenuti njegovim stopama jer nas put vodi u Vatikan, čijim ulicama odzvanjaju koraci više od dvije stotine papa.

Mnogi će pomisliti da se za posjet Vatikanu, bio on zbiljski ili virtualan, ne treba pripremati jer o njemu ionako svi sve znaju. Središte katoličanstva i nije neka nepoznanica, no pokoje objašnjenje ni u ovom slučaju nije na odmet. Naime, često pogrešno smatran sinonimom za Svetu Stolicu, Vatikan, odnosno Država Vatikanskoga Grada (lat. Status Civitatis Vaticanae, tal. Stato della Citta del Vaticano) teritorij je na kojemu je Sveta Stolica suverena. Država Vatikan nastala je Lateranskim ugovorima (11. veljače 1929.), koje su potpisali kardinal Pietro Gaspari, u ime tadašnjeg pape Pija XI., i predsjednik talijanske vlade Benito Mussolini. Opasan je srednjovjekovnim i renesansnim zidinama sa šest ulaza, od kojih su četiri otvorena za javnost. Obuhvaća Baziliku svetog Petra (građenu većinom između 15. i 17. st.) s istoimenim trgom, velik broj palača i Vatikanske vrtove. Površinom od samo 44 hektara (bez 13 građevina dislociranih u Rimu i obližnjeg Castela Gandolfa, koji se također smatraju njegovim dijelom), Vatikan je najmanja država u svijetu od koje je veći čak i istanbulski shopping centar Cevahir.

Kupola bazilike sv. Petra – projektirao ju je Michelangelo, no nije dočekao njezin završetak

Ime Vatikana potječe od latinskog imena brežuljka i poljane u sjeverozapadnom dijelu Vječnoga Grada, na kojima se smjestio, udaljenoga samo nekoliko stotina metara od obala rijeke Tiber. Ne zna se što ta riječ znači, no pretpostavlja se da je nastala iz imena drevnoga etrurskog naselja koje je vjerojatno bilo sveto mjesto, u kojemu su izricana brojna proročanstva. Upravo na tom prostoru, tada po-sve nenastanjenome, na toj, kako kaže Ciceron, škrtoj zemlji, koja nije davala ni dobro vino, kako je upozoravao epigramatičar Marcijal, u 1. stoljeću zloglasni je rimski car Caligula počeo graditi velebni amfiteatar, koji je dobio ime po caru Neronu (Circus Gaii et Neronis), koji ga je dovršio. Upravo su ondje, kako je zabilježio Tacit u svojim Analima, mučeni prvi kršćani, a ondje je razapet i sahranjen i sveti Petar, »stijena« na kojoj će Krist »sagraditi Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati« (Matej 16,18). Upravo je na tome mjestu u 3. stoljeću car Kon-stantin započeo gradnju prve bazilike svetog Petra, začetka današnjega Vatikanskoga Grada.

U prisnome zagrljaju

Do Vatikana uistinu nije teško doputovati. Uostalom, svi putovi, kaže se, ionako vode u Rim, pa je iz središnje Hrvatske automobilom dostupan za manje od deset sati. A kad se jednom dokopate talijanske prijestolnice, na samome ste pragu prijestolnice Katoličke crkve. Putniku namjerniku najlogičnije je ući u Vatikan s istočne strane. Naime, s te je strane Vatikan posve otvoren prema Rimu i to je ujedno i jedini dio Vatikana koji nije opasan stoljetnim zidinama. Krenete li prostranom Ulicom pomirenja (Via della Conciliazione), domaćinski i prisno dočekat će vas prozračni nastavci zidina – monumentalne Berninijeve kolonade, ingeniozno osmišljene kao dvije ruke koje vas prisno grle.

U samom središtu golemoga Trga svetog Petra, između dvije veličanstvene fontane, nalazi se tristo tona težak egipatski obelisk, koji je Caligula 37. g. dopremio iz Heliopolisa. Nekoć je krasio središte Neronova amfiteatra, a u vrijeme Neronova progona kršćana u njegovu je podnožju sveti Petar naglavce raspet na križ, što je učinjeno na njegovo traženje jer se nije smatrao dostojnim umrijeti jednako kao Krist.

Obelisk je, dakle, prvotno stajao lijevo od središta današnje bazilike sv. Petra, a na sadašnje ga je mjesto 1586. dao postaviti papa Siksto V. Taj je zadatak dao Dominiku Fontani, kojemu su za to trebala više od četiri mjeseca, 44 vitla, 140 konja i 900 radnika. Pripovijeda se kako je po Papinu naređenju pri podizanju obeliska svim promatračima, pod prijetnjom smrtne kazne, bilo strogo zabranjena ikakva komunikacija s radnicima te ulazak u radnu zonu. No u jednom trenutku počela je popuštati užad koja je držala obelisk. To je primijetio neki mornar iz Ligurije i, unatoč zabrani, uzviknuo je: »Vodu na užad!« želeći upozoriti da će voda skupiti razvučena vlakna užadi te spriječiti pucanje. Fontana je navrijeme poslušao njegov savjet, a mladić je umjesto smrtne kazne bogato nagrađen – njegova je obitelj dobila povlasticu da na Trgu svetog Petra prodaje palmine grane na Cvjetnicu, što je bio i te kako unosan posao. I dandanas palmine grančice na Trg stižu iz Ligurije, a obelisk je jedini neslomljeni obelisk u cijelome Rimu.

Članak u cjelosti možete pročitati u Hrvatskoj reviji br. 1-2011 od 1. ožujka 2011.