Posve osobna koloristička zvučnost sanjara zbilje

Esej - piše: Iva Körbler

Posve osobna koloristička zvučnost sanjara zbilje

Igor Zidić, Vatroslav Kuliš i njegovo djelo: pismo, figure, motivi, jezik

Foto: Krasnodar Peršun

Višeslojnost Kuliševa opusa uvjetovala je malokad viđen koncept pisanja likovne monografije, u kojoj se stilsko--kronološko i kulturološko--socijalno ulančavanje autorova slikarstva i svjetonazora isprepleće u širemu europskom kulturno-povijesnom kontekstu i identitetu, pa s pravom možemo reći da se malotko može pohvaliti tako detaljnom monografskom studijom proizašlom iz pera Igora Zidića, koja je, zapravo, prerasla u kulturološku studiju jedne umjetničke epohe i sredine

Vjerojatno najveći likovni događaj koji je obilježio posljednji kvartal 2010. godine u našim likovno-umjetničkim krugovima bila je promocija dugo iščekivane monografije slikara Vatroslava Kuliša iz pera povjesničara umjetnosti Igora Zidića. Možda će neki duhovito primijetiti kako ta monografija ujedno pripada kategoriji najvećih, najtežih i najopsežnijih knjiga o likovnom stvaralaštvu jednoga suvremenog hrvatskog umjetnika, ali pokazat će se da je zbog mnogo razloga knjiga takvog tipa – ma koliko neki sotto voce brujali o njezinoj, tobože, neobičnoj koncepciji – bila opravdana. Tvrdo uvezana knjiga formata 30,5x24,5 cm, na gotovo pet stotina stranica, teška više od 3,5 kg, umjesto klasičnog omota s klapnama nudi ljubitelju Kuliševa opusa veliki plakat na rastvaranje s motivom iz ciklusa Riffovi (2004.), i to je samo prvi od detalja koji pokazuje s koliko je pažnje ta nesvakidašnja monografija stvarana.

Strast i posvećenost

Mnogo se paralelnih priča i svjetova preklopilo u stvaranju Kuliševe monografije, i njezina je grandioznost gotovo prirodna, neizostavna posljedica određenih danosti. Vatroslav Kuliš jedan je od slikara srednje generacije na hrvatskoj likovnoj sceni u čijem opusu kvaliteta i inventivnost prate kvantitetu slikarske produkcije, et vice versa. Često hvaljen kao jedan od posljednjih kolorista i marinista u slikarstvu ovih prostora, kao slikar kojemu je priroda oduvijek bila jedini logičan i ispravan put traganja za smislom i spiritualnošću, Kuliš se jednako tako ubrzo afirmirao kao slikar koji stvara s iznimnom lakoćom, slikajući u vrlo kratkim odsjecima vremena. To njegovo majstorstvo mnogo mu je puta donijelo samo zavist i ljubomoru kolega koji su muku mučili ispred praznog platna, misleći da se slikanje kao strahovito naporan proces mora intelektualizirati te su na kraju taj vlastiti nedostatak nerijetko pretvarali u inteligentno mistificiranu prednost.

***

Članak u cjelosti možete pročitati u Hrvatskoj reviji br. 1-2011 od 1. ožujka 2011.