Pametno i uzbudljivo o 113 godina hrvatske sedme umjetnosti

Recenzija - piše: Janko Heidl

Pametno i uzbudljivo o 113 godina hrvatske sedme umjetnosti

Gilić nastupa isključivo kao filmolog, proučavatelj i korisnik filmova pa film gleda samo »izvana«

Prvo što nam pada na pamet kada čujemo da je upravo objavljena knjiga koja se zove Uvod u povijest hrvatskog igranog filma jest: zašto još jedna knjiga o povijesti hrvatskoga igranog filma? Ne pitamo se to zato što takvih izdanja ima mnogo. Štoviše, postoji samo jedno sustavno i ozbiljno napisano, kapitalno ostvarenje, ono iz pera povjesničara filma Ive Škrabala. Dosad objelodanjeno u tri inačice, posljednji je put osvježeno nedavno, prije samo dvije godine. Podsjetimo se. U izvornom izdanju, nazvanom Između publike i države (1984.), Škrabalo je zahvatio povijest hrvatske kinematografije do 1980. U sljedećemu, naslovljenome 101 godina filma u Hrvatskoj 1896. – 1997. (1998.), izvornik je proširen i osuvremenjen obuhvatom sljedećih sedamnaest godina hrvatske filmske povijesti. Naposljetku, 2008. Škrabalo je pripremio i treću, najkraću, »šalabahter inačicu«, Hrvatska filmska povijest ukratko (1896. – 2006.), u kojoj je sažeo materijal vezan za prvih devedeset godina hrvatskog filma, a razradio je, proširio i dodao ono što se odnosi na posljednja dva desetljeća, zaključno sa zbivanjima u 2006. U Škrabalovoj je radionici, dakle, povijest hrvatskog filma i kinematografije obrađena znalački, temeljito, manje-više sveobuhvatno i ne bez autorsko-kritičkog odnosa. Ima li u tom svjetlu, jedva dvije godine nakon Škrabalova posljednjeg izdanja i sa samo četiri »nepokrivene« godine najnovije povijesti hrvatskog filma, smisla, razloga i potrebe za još jednom takvom knjigom iz pera drugog autora?

Nikica Gilić, doktor filmologije, predstojnik Katedre za filmologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu te predavač teorije filma na Akademiji dramske umjetnosti. Urednik je (s Brunom Kragićem) Filmskog leksikona (2003.), autor Uvoda u teoriju filmske priče (2007.) te Filmskih vrsta i rodova (2007.).

Nakon što pročitamo Uvod u povijest hrvatskog igranog filma Nikice Gilića, doktora filmologije, među ostalim predstojnika Katedre za filmologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu te predavača teorije filma na Akademiji dramske umjetnosti, odgovor na to načelno pitanje postaje jednostavan i pozitivan. Gilićev pristup i pogled stručni su, temeljiti i autoritativni poput Škrabalova, no dovoljno različiti da bi njegovu knjigu učinili jednako nezaobilaznim štivom za svakoga tko se iole ozbiljnije zanima za hrvatski film. Kako je u predstavljanjima svoje knjige spomenuo i sâm autor, jedna od temeljnih razlika u pristupu jest ona generacijska. Kao pripadnici različitih naraštaja, Škrabalo i Gilić po prirodi stvari imaju različite senzibilitete. Zatim, kako Gilić ističe u uvodu svoje knjige, mnoge škole promišljanja povijesti umjetničkih pojava naglašavaju važnost distance, odnosno smatraju kako se o udaljenijim pojavama može donijeti relevantniji sud negoli o onima koje su tik uz nas. Ni u tom smislu, Gilićeva promatračka pozicija nije ista kao Škrabalova.

Pogled izvana

Uz to, Gilić nastupa isključivo kao filmolog, proučavatelj i, da tako kažemo, korisnik filmova, dok je Škrabalo tijekom svoga radnog vijeka djelovao, među ostalim, kao redatelj, scenarist, dramaturg i savjetnik za repertoar te tako bio osobno uključen u filmsku proizvodnju. Gilić, dakle, temu sagledava isključivo »izvana«, dok je Škrabalov pogled nesumnjivo obojen neposrednim iskustvom poznavanja druge strane, filmske proizvodnje iznutra. Pri čemu, rekli bismo, ni jedno ni drugo nije ni prednost ni mana, ali jest nezanemariv čimbenik razlike. Valja, nadalje, spomenuti kako je jedna od Gilićevih niti vodilja u osvrtanju na vrijednost filmova bila odvojiti estetiku umjetničkog djela od s njim povezanoga političkog balasta. Naravno, onoliko koliko je to u domaćoj kinematografiji moguće.

*****

Članak u cjelosti možete pročitati u Hrvatskoj reviji br. 1-2011 od 1. ožujka 2011.