Nije vrijeme za sukob

Piše: August Kovačec

Nije vrijeme za sukob

Prijedlozi: Zakon o sveučilištu / Zakon o visokom obrazovanju / Zakon o znanosti

Foto: Ratko Mavar

Uopće nije svejedno hoće li pristup sveučilištu i visokim školama biti otvoren svima ili samo bogatima, kao što nije svejedno ni to hoćemo li pripremati visokokvalificirane stručnjake za rad u Hrvatskoj ili, pak, isključivo za svjetsko tržište. Iako se zbog nekih pojedinosti može odčitati tendencija zavođenja političke kontrole nad visokoškolskim i znanstvenim institucijama, osobno se nadam da to nije bila osnovna intencija predlagača

kada se reformiraju institucije s dugom tradicijom djelovanja u nekom društvu, odnosno kada se mijenjaju zakoni koji reguliraju djelatnost tih institucija, razborito bi bilo očekivati da se jasno kaže što u dosadašnjem sustavu ne vrijedi, što ne funkcionira dobro pa ga zato treba promijeniti, a potom vrlo jasno i nedvosmisleno treba naznačiti što se promjenama želi postići te naglasiti koji je njihov dugoročni cilj.

To u ovoj kampanji promjene triju zakona nije ni jasno ni jednoznačno istaknuto pa mi se čini da je to i jedan od osnovnih razloga za sve sadašnje konfrontacije i napetosti u visoko-školskoj i znanstvenoj zajednici. Osim toga, kada je riječ o djelatnostima koje su od vitalnog interesa i za gospodarski opstanak zemlje i za nacionalni identitet, promjene bi se trebale donositi na referendumu, a ne oktroiranim zakonima.

U prvi bi se mah moglo pomisliti da se želi postići prilagodba kakvu europskomu ili američkomu modelu zakona o sveučilištu, zakona o visokom obrazovanju, zakona o znanosti, ali ja barem slična modela, koji bi još k tomu dobro funkcionirao, ni u Europi ni u Americi ne vidim, premda prilično toga o sličnim sustavima znam. Ni upućeniji kolege nisu mi znali navesti neki sličan sustav u svijetu.

Povremena kaskanja

Ne treba ni reći da Hrvatska ima svoje kulturne, geografske, gospodarske i druge specifičnosti i uvjete koje pri donošenju takvih zakona treba dosljedno poštovati. Zbog toga bi kakav američki, skandinavski ili švicarski model u nas bilo teško izravno primijeniti, bez temeljitih prilagodbi.

Unatoč ozbiljnim okrznućima od povremenih nepromišljenih i nedomišljenih reformi, Hrvatska je u samostalnost ušla sa solidnim školstvom općenito, pa i sa solidnim sustavom visokoga obrazovanja i

znanstvenoistraživačkih

institucija. Bez obzira na to što smo u pojedinim segmentima stalno, a u drugima povremeno kaskali za tzv. Europom i tzv. svijetom, u glavnim punktovima naše su institucije bile sumjerljive s odgovarajućim institucijama u najnaprednijim zemljama Europe i svijeta. To drugim riječima znači da u hrvatskome visokom obrazovanju, na sveučilištima i u znanstvenoistraživačkim institucijama postoji velik broj ljudi koji svoj posao znaju dobro raditi, profesionalno ga obavljaju, pa je zato posve razložno očekivanje da će se ocjena dosadašnjega stanja, polazišna točka za eventualne promjene, utvrditi na temelju širokih konzultacija s ljudima iz visokog obrazovanja i znanosti, a da će se nakon tako postavljene dijagnoze upravo od tih izravno upućenih ljudi tražiti smjernice za takve promjene u zakonodavstvu koje bi vodile boljitku. Osim palijativnih rješenja (biranje čelnika institucija u tijela – isključivo kao privatnih osoba, a ne kao predstavnika institucija), ozbiljnih koraka u tom smislu predlagači zakona nisu učinili. Naravno, izvedbene institucije moraju reći koliko njihove vizije u realizaciji koštaju, a državne institucije koliko se iz poluprazne (ili potpuno prazne) državne riznice može za to platiti.

Članak u cjelosti možete pročitati u Hrvatskoj reviji br. 1-2011 od 1. ožujka 2011.