Neukroćena divlja ljepota

Mišancija - piše: Josip Horvat

Neukroćena divlja ljepota

Svakober, ščadovina, gruda, diblje zelje i mišancija – lokalni su pučkih nazivi za mješavinu samonikloga jestivog bilja koje se u dosluhu s tradicijom bere u Istri, Primorju, Dalmaciji i Hercegovini. Baš od te »sirotinjske hrane« najmaštovitije kulinarske zvijezde današnjice spravljaju zasnosna jela

Jedna od najvećih zvijezda hrvatske gastronomske baštine svakako je jelo kojemu su Hrvati smislili više imena no bilo kojoj drugoj namirnici. Od sela do sela, od otoka do otoka, od regije do regije narod ju je zvao, i još je uvijek zove, različitim imenima: u Hercegovini je divlje zelje, na Zlarinu diblje zelje i zelje iz tršja, u Ravnim kotarima je svakober, na Korčuli gru-da i paparać, oko Dubrovnika je poznata pod imenom žutinica, pazija i pakoleč, na Velom Ižu je ščadovina, na Molatu je poznaju kao brošku, na Braču pod nazivima parež, poreščina i pareština, u srednjoj Dalmaciji mišanca i mišancija...

Svi ti nazivi zbirno su ime za fantastičnu mješavinu samonikloga jestivog bilja koje mnogi neznalice smatraju običnom travom ili korovom, ne sluteći da je riječ o veličanstvenome gastronomskom tradicijskom »izumu«, koji se diljem hrvatskih krajeva pojavljuje u beskrajnim varijacijama.

Pogrešno smatrana sirotinjskom hra-nom koja se konzumirala ponajprije zbog neimaštine, mišancija je zapravo drevna svakodnevna hrana i siromašnih i imućnih, a poput mnogih drugih namirnica, u moderna je vremena iščeznula s tanjura jer je za njezino pripremanje u kulinarsku deliciju bilo potrebno nekoliko teško premostivih koraka: ponajprije, valjalo je znati koje biljke imaju pravo ući u društvo izabranih što čine tu veličanstvenu mješavinu, potom, valjalo je znati gdje te biljke uspijevaju i, na kraju, valjalo je potruditi se i – ubrati ih. Donedavno je mišanciju bilo nemoguće kupiti čak i na dobro opskrbljenim tržnicama, a u trgovačkim centrima s dobrom ponudom nema je ni danas. No, srećom, zahvaljujući ponajprije narodnoj mudrosti koja je sačuvala mišanciju, ali i trendovskom vraćanju tradiciji, oslonjenome na (po)modne vegetarijanske, ekološke i etnološke vrijednosti, po-s-ljed-njih se desetak godina mišancija vratila na tržnice jadranskih gradova, a potom je uslijedio njezin pohod na kontinent. Kontinentalci je sve češće stavljaju na listu poželjnih namirnica, iako se oko nje pletu sve glasnije duhovite poruge. Tako mišanciju, primjerice, »domoroci« sa zagrebačkog placa Savica podrugljivo zovu »onim što Dalmatinci ne bace nakon što pokose vrt, nego to skupe u vreće, dođu u Zagreb i purgerima prodaju za 20-ak kuna po kilogramu«.

***

Članak u cjelosti možete pročitati u Hrvatskoj reviji br. 1-2011 od 1. ožujka 2011.