Ljudska i Božja utjeha

Piše: Nedjeljko Pintarić

Ljudska i Božja utjeha

»Njegovom se modricom izliječiste...«, zapisao je sveti Petar pokazujući kako vjernik participira i u muci i u spasenju koje je za sve podnio Isus Krist. Upravo ta pasionska poruka, u kojoj su sažete i strast i muka, i krv i suze, i radost i žalost – bile su i jesu nadahnuće brojnih pučkih pobožnosti u Velikome tjednu, kada vjernici proslavljaju otajstva Kristove muke, smrti i uskrsnuća

Doček križonoše na jelšanskoj pjaci na završetku procesije Za križem / Foto: Petar Jurčević, AP Studio, Split

Raznolikost vjerničkoga hoda u procesijama znak je bogatstva tradicije hrvatskog naroda. Korizma je razdoblje crkvene godine tijekom kojega se vjernici najviše okupljaju na zajedničke pobožnosti križnoga puta i druge oblike čašćenja Kristove muke i smrti. Križni put rasprostranjen je u svim krajevima Hrvatske te se osim u korizmi kao pokornička vježba može obavljati tijekom cijele godine, posebice u prošteništima.

Procesije Za križem, Po Božjih grebih te teoforičke »paraliturgijske« procesije Velikog petka, pučki nazvane »Isusov sprovod« najčešće su u mediteranskom prostoru južne Hrvatske i usmjerene su na razmatranje Kristove ljudskosti, ponajviše njegove patnje, koja bi u čovjeka trebala izazvati samilost i svijest da je svaki grijeh novo pribijanje Krista na križ.

U posljednje se vrijeme obnavlja Marijin put – pobožnost u kojoj se razmatraju radosna, žalosna i slavna otajstva krunice Blažene Djevice Marije. Jednako tako, sve se više razvija pobožnost Put svjetla, koja u središte razmišljanja tijekom hoda od postaje do postaje stavlja Kristovo uskrsnuće i život prve Crkve.

Nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj su ponovno zaživjele procesije gradskim ulicama u čast svetaca – nebeskih zaštitnika pojedinih mjesta.

Čovjek putnik – peregrinus

Zajednički hod u procesiji jedno je od temeljnih ljudskih religijskih iskustava. U njemu čovjek svih vremenâ, bilo osobno ili kao dio zajednice, pronalazi mjesta, vremena i načine nadnaravne prisutnosti te dotiče mistične trenutke Božje blizine koja preobražava ljudsku egzistenciju, odnose i stajališta. Čovjek je putnik (homo viator) i hodočasnik (peregrinus) koji je oduvijek hodio prema svetim mjestima, bez obzira na to kako ih shvaćao. Preduvjet toga bilo je postojanje puta, fizičkoga i duhovnoga, koji je trebalo iskrčiti i njime hoditi, pa makar to bilo per ager – po poljima, ili per eger – preko granice onoga svakodnevnog iskustva. Ta je hodnja oznaka čovjeka na putu prema cilju, usredotočena na prepoznavanje i preklapanje Božje i ljudske dimenzije života. Ona je ujedno i molitveni stav i žrtva, pokora i iskupljenje, ali svakako vapaj za novošću života koji bi se nakon ispunjenja hoda trebao dogoditi na osobnoj i društvenoj razini. Procesija je stoga znak, pretkazivanje budućega, a ne isključivo funkcionalnost određene obrednosti, koja se fenomenološki može pratiti u različitosti pojavnosti liturgijskoga ili paraliturgijskoga govora.

Svijećnica i Cvjetnica – najstarije procesije

Najstarije opisane kršćanske procesije sežu u 4. stoljeće, a riječ je o Prikazanju Gospodnjemu u Hramu (danas pučki nazvana Svijećnica) i procesija na Cvjetnicu. Obje su usmjerene na obećanog Mesiju – Isusa Krista – i njegovu povezanost sa svetim gradom Jeruzalemom u kojemu se nalazio Hram kao središte cjelokupnog života židovskog naroda. Već kao dvanaestogodišnji dječak Isus je sa svojim roditeljima hodočastio u Hram ispunjavajući propise Ponovljenog zakona. Sa svojim učenicima obilazio je sveta mjesta i učio ih o onome bitnome u vjeri. Navještaj novosti života – uskrsnuća – bio je Kristov trajni izazov njegovim sljedbenicima koji taj poziv na zemlji ne mogu fizički opipati i nikada dovoljno razumjeti. Stoga on odlazi »pripraviti put«, jer tamo kamo on odlazi »ima mnogo stanova« – za sve! Cilj toga puta jest trajno nebeski Jeruzalem, konačno ostvarenje prijelaza te mira i gledanja Boga licem u lice, kada će Ga vjernik konačno vidjeti kakav On uistinu jest. Krist i dalje ostaje s njima na tom putu, upravo prema euharistiji – slavlju primanja trajne Božje popudbine...

***

Članak u cjelosti možete pročitati u Hrvatskoj reviji br. 1-2011 od 1. ožujka 2011.