Kralj i kraljica tužnog karnevala

Recenzije - piše: Igor Hofman

Kralj i kraljica tužnog karnevala

Cohen vrtoglavim ritmom slavi i pokapa bezumnu ljubav spjevajući tragičnu himnu strasti

Albert Cohen (1895. – 1981.), autor romana koji pobjedonosno otkriva mehanizme razarajuće strasti, njezine čari i protuslovlja / Foto: Jacques Sassier © Editions Gallimard

Uobičajeno je čitanje romana Ljepotica Gospodnja (Belle du Seigneur, 1968.) Alberta Cohena ono koje u ljubavnoj vezi Solala i Ariane vide tek potvrdu nemoguće ljubavi, l’amour fou, passion amoureuse. Ta ljubavna veza – židovskoga diplomata zaposlenoga u Ligi naroda i supruge dosadnoga nižeg činovnika u toj istoj instituciji – događa se u vremenu prije početka Drugoga svjetskoga rata, kada Europom već marširaju plave čizme. Autorica predgovora hrvatskom izdanju Maja Zorica na gotovo cijeloj stranici opisuje poznati Solalov »solilokvij o zavođenju«, te zaključuje kako glavni junak Solal »u svojoj hladnoj dekonstrukciji odnosa muškarca i žene (...) kriomice gaji iluziju o Ljubavi i Ženi, pripisujući im epitete ›čistoće‹ i nevinosti«. Takvom su čitanju povijesne okolnosti u kojima se ljubavna priča događa tek scenografija, kulisa koja će pomoći da Romeo koji se dosađuje i Julija povećeg nosa dođu do zadnje stranice. I zaista, nije se teško prepustiti takvom čitanju. Iznenađuje, prije svega, zaprepašćujuća modernost toga para. Objavljena 1968., u vrijeme »revolucije žudnje«, kako to doba naziva Pascal Bruckner, veza Ariane i Solala trpi karakteristično modernu prepreku: kako pomiriti napetost između ljubavi i slobode, kako se ljubav može oduprijeti zamci što je sama sebi postavlja, – proživjeti veliku strast i pritom ne izgubiti sebe? »U svojem podneblju od ljubavi tražimo sve, i da nas oduševi, i da nas opustoši, i da nas iskupi. Ni u jednoj kulturi kao u ovoj našoj od nje se ne zahtijeva da ispuni tako grandioznu zadaću«, piše Bruckner. Od Victora Hugoa, koji je sredinom 19. stoljeća slavio preljubništvo, preko Wilhelma Reicha, koji je ustvrdio kako spolni život više nije privatna stvar, pa do Roberta Musila, za kojega ljubav više ne postoji – (»Preostaje još samo seks i prijateljstvo«, tvrdi), romaneskni je ljubavni par osuđen na potvrdu De Rougemontove teze da »strast znači stradanje«. Sretne nas ljubavi ne zanimaju.

Ipak, takvo se čitanje Ljepotice Gospodnje čini, u svojoj isključivosti, promašenim. Uobičajenom »romantiziranom« čitanju Cohenove priče kao pripovijesti o nemogućnosti i dekonstrukciji ljubavi suprotstavlja se ono čiji je izraziti predstavnik John Abecassis, koji u svojoj studiji o Cohenu Dissonant voices nudi potpuno drukčiju interpretaciju: za njega je ljubavna priča Solala i Ariane samo »scena« onomu mnogo bitnijemu: prava tema romana, smatra Abecassis, nije nemogućnost ljubavi, već nemogućnost bivanja Židovom u godinama prije Drugoga svjetskog rata. Tragičan kraj romana, često interpretiran kao židovska verzija Tristrana i Izolde, za Abecassisa je Solalov osobni holokaust; neuspjeli pokušaj da spasi njemačke Židove učinio je Solala palim Josipom ili kraljicom Esther, smatra Abecassis, a ne propalim Don Juanom ili jadnim Julienom Sorelom. Povijesni kontekst nije samo puka scenografija. »Katastrofa bivanja Židovom« (A catastrophe of being Jewish), smatra Abecassis, ono je o čemu Ljepotica pripovijeda.

Glavni je problem obaju čitanja njihova isključivost. Abecassisova je interpretacija, dakako, uvjerljivija, no strukturalno čini upravo ono što zamjera prvoj: jednu scenografiju zamjenjuje drugom. Izmiče mu problematika »suzvučja ljubavi i smrti«, kako je u svojemu poznatom djelu Ljubav i Zapad zapadnjačku svijest definirao već spomenuti De Rougemont.

Ključna je scena Ljepotice Gospodnje poglavlje 54. Godina je 1936., Solal je u diplomatskoj misiji u Berlinu. Odjevenoga u tradicionalnu židovsku odjeću, Solala su pretukli pripadnici Hitlerove mladeži. Probudio se u podrumu, pokraj jednoga od najzanimljivijih likova romana – patuljice Rachel. Rachel i njezina obitelj, Silbersteinovi, sklonili su se u podrum od nacističkog progona; njezin otac Jacob Silberstein najbogatiji je staretinar u Berlinu; podrum je svojevrsni muzej prošlosti, prepun umjetnina. »Čuvao te Bog u nadolazećem tjednu, u nadolazećem tjednu«, kaže mu mahnita patuljica koja se za njega »okitila« preuzimajući ulogu Ariane (Rachel je, u tom smislu, izokrenuta Ariane; Ariane u cirkuskom zrcalu). U berlinskome se podrumu prvi put oblikuje Solalov podvojeni židovski identitet. Solal u podrumu gotovo i ne govori; Rachel je njegov logos, njegovo imenovanje. Erich Auerbach upozorio je na važnost koju prepoznavanje ima u Odiseji; služavka prepoznaje prerušenoga Odiseja po ožiljku koji je u djetinjstvu dobio loveći veprove. U berlinskom podrumu intertekstualna veza lutajućega Grka i podvojenog Židova (onoga koji nikada nije kod-sebe i koji umjesto ožiljka na nozi nosi trag urezane svastike na grudima), postaje očitijom u Rachelinu prepoznavanju. Patuljica upoznaje Solala sa Zakonom; ona je donositeljica Zakona (njegov vlastiti patuljasti Mojsije), njegova veza sa židovskom prošlošću. Oni koji ih progone životinje su i preziru Zakon. Zakon je, stoga, granica; on nije mjesto doticanja već epistemološkog određenja Drugoga.

Smrt Don Juana

»Lijep je naš mračni podrum, pun čavala, naš podrum! Čavli posvuda! Veliki za velike nesreće, mali za male! Zabio ih je moj stric-od-trgovine! Iščupani nokti, jedan čavao! Odrezano uho, jedan čavao! To je neka vrsta razonode, utjeha.« Motiv čavala podsjetnik je na identitet (za svako odrezano uho ili nokat – jedan čavao; čavao podsjeća zašto su ovdje) i, istodobno (jer Cohenu je bliska ironija izokretanja značenja), čavli su nagovještaj budućega kraja »razapetoga« Solala kojega je, zapravo, razapela njegova ambivalentnost.

****

Je li apsolutna ljubav moguća u doba kolere, recesije i globalizacije, ima li pravo Albert Camus kada kaže da je pobijeđeni junak jedini mogući tip junaka našega doba i je li moguće pobijediti ustroj administrativnog carstva?

Ljepoticu Gospodnju, roman koji je uzburkao intelektualne duhove šezdesetosmaša, to remek-djelo iz 1968., koje je Francuska akademija ovjenčala svojom utjecajnom Godišnjom nagradom za roman, na hrvatski je prevela Gordana Popović-Vujičić.

Prema romanu se snima film u režiji Glenia Bondera, s Jonathanom Rhysom Meyersom i ruskom manekenkom Natalijom Vodianovom u glavnim ulogama.

****

Članak u cjelosti možete pročitati u Hrvatskoj reviji br. 1-2011 od 1. ožujka 2011.