Klub koji je uveo Hrvatsku u Europsku Uniju

Piše: Davor Hrvoj

Klub koji je uveo Hrvatsku u Europsku Uniju

B. P. Club – Jazz & Entertainment

Boško Petrović / Foto: Ratko Mavar

I najpoznatiji svjetski jazz-klubovi mogu nam pozavidjeti na koncertima i programima koji su se održavali u B. P. Clubu. Bio je to jedan od najboljih jazz-klubova na planetu. No ne treba zaboraviti da je B. P. Club bio – Boško, odličan domaćin za čijim su stolom svi priželjkivali sjediti. Bilo je to čarobno mjesto poznato diljem jazz-svijeta

»Tijekom posljednjih jedanaest godina u Irskoj smo imali veliko zadovoljstvo predstaviti Boška Petrovića i njegove zagrebačke jazz-prijatelje na mnogobrojnim koncertima. Boško je postao legendom Cork Jazz Festivala – čuven po uvjerljivim izvedbama, izvanrednom utjecaju i prisnom odnosu s ljubiteljima festivala. Doista je bio poseban. Osobno je poznavao neke od velikana jazza. Duboko poznavanje glazbe očitovao je svojim izvedbama, ali i u razgovorima s nama uz boce kvalitetnoga hrvatskog vina. Tijekom godina postali smo prisni prijatelji. Bio je mudra osoba koja je s velikim entuzijazmom promišljala budućnost jazza. Posebice je gorljivo govorio o svojim planovima na polju jazz pedagogije. Njegov je rad s polaznicima glazbene škole u Grožnjanu bio zapanjujući. Mi u Irskoj nadamo se da će ta ljetna jazz-škola nastaviti s radom i da će još ojačati, jer naše je stajalište da je to iznimno važan dio njegova glazbenog nasljeđa.

Ali više od svega Boško je bio B. P. Club. Bio je to jedan od najboljih jazz--klubova na planetu. Boško je bio odličan domaćin i svi su priželjkivali sjediti za njegovim stolom. Bilo je to čarobno mjesto poznato diljem jazz-

-svi-jeta, stol za kojim su padali pronicavi jazz-

-komentari s umjetničkim prizvukom. S posebnim smo poštovanjem predstavljali Irsku na njegovoj komemoraciji u Zagrebu, gdje smo još jedanput susreli njegove iznimne i uvijek gostoljubive prijatelje. Zbogom, Boško – jako ćeš nedostajati ljubite-ljima jazza, bez obzira gdje bili.« Tim se riječima od Boška Petrovića, koji je preminuo 10. siječnja 2011., oprostio Jack McGouran, umjetnički ravnatelj uglednog Cork Jazz Festivala u Irskoj.

Zašto McGouran s posebnim poštovanjem govori o B. P. Clubu, zašto ga poistovjećuje s Boškom Petrovićem? Zahvaljujući slavnim jazzistima koji su nastupali u klubu, glas o utočištu za jazz-glazbenike, rijetko doživljenom ugođaju, vodećim jazzistima koji su u njemu svirali i luđačkim jazz ses-sionima, proširio se svijetom. Naravno, klub je bio drugim domom najpoznatijega glazbenika u povijesti hrvatskoga jazza, Boška Petrovića, a služio je i kao prostor u kojemu su naši mladi jazzisti pod njegovim mentorskim vodstvom napravili prve profesionalne korake, u kojemu su svirali, ali i napajali svoju jazzističku znatiželju slušajući svoje idole.

Poput mnogih koji su u doba nakon Univerzijade »visili« u atriju tadašnjeg OKC-a i sudjelovali u organizaciji svakojakih kulturnih događanja u tome osebujnom prostoru, u jednom sam se trenutku našao u tom podrumu diveći se predivnom i neiskorištenom prostoru. Ubrzo su krenuli planovi kako bismo ga mogli urediti i pokrenuti aktivnosti, a odluka je bila da to bude neka vrsta kluba za mlade, s glazbom za »mlade«, a to nije uključivalo jazz-

-glazbu. Nisam se mogao osloboditi primisli da bi to bio sjajan jazz-klub, nešto poput Lapidarija ili Kulušića, koji ipak nisu bili aktivni jedino u organiziranju jazz-koncerata, ali znajući da sam u manjini, nisam se usudio takvo što ni spomenuti. Odjednom, moj je san postao stvarnost. Naime, stigla je vijest da netko u podrumu otvara jazz-klub. I prije nego je otvoren, znao sam da će on za mene biti drugi dom, a kad sam čuo da se u taj pothvat upušta Boško Petrović, znao sam da će to biti nešto za mene, ali i za sve moje istomišljenike.

Dugogodišnji Boškov suradnik, basist Mario Mavrin, koji je sudjelovao u mnogobrojnim nastupima u klubu, svirao s legendama jazza, iskusio najveća jazz-uzbuđenja, rekao je: »Klub je bio Boškova dnevna soba. Malo ljudi zna da je davno, 1960-ih, Boško svoju dnevnu sobu nazivao Klubom Franka Sinatre.« Tamo su ljudi dolazili slušati ploče i družiti se. Već je tada razmišljao o svojem klubu. Normalno da se to uvijek uspoređivalo s londonskim Ronnie Scott’s Clubom.

Godinama poslije Boško je bio silno ponosan jer je u njegov klub sa svojim ansamblom trebao doći Ronnie Scott. Svi veseli, Boško raspoložen, ali odgovoran prema velikom gostu, ponosan. Činjenica da u B. P. Club dolazi vlasnik jednoga od najpoznatijih svjetskih jazz-klubova, bila je potvrda da je Boško postignuo nešto veliko. Naime, klub je prostorno malen, ali se mnogo fantastičnoga u njemu dogodilo – puno velike glazbe, puno velikih ljudi. Bio sam u klubu upravo kad je Ronnie Scott ušao – Boško čeka za svojim stolom, mala bina, mali klavir, mali bubnjevi, mali razglas, mali stolovi, sve malo, ali krasan ugođaj. Bacio je pogled na klub i prekrasne fotografije Damila Kalogjere na zidu te, oduševljen onim što je vidio, odmah s vrata rekao: »Boško, ovo je prekrasno! Nemoj nikad mijenjati ovaj klub za neki veći kao što sam ja napravio. Bila je to glupost. S većim klubom dolaze veći problemi, a izgubio sam ono što sam imao.« To je jedna od najvažnijih potvrda vrijednosti B. P. Cluba.

Uzbudljivi jam sessioni

Djelovanjem B. P. Cluba, koji je postao ozbiljnim čimbenikom gradske kulture, kulturni je život Zagreba obogaćen. Zahvaljujući mudrom vođenju, korištenju svojim vezama u svijetu jazza i ugledom koji je u njemu imao, Boško je od svojega kluba napravio kultno mjesto. Zagrebačkim ljubiteljima jazza to je postalo uobičajeno i očekivano. Naime, Boško nas je postupno naviknuo na najviše svjetske standarde, a većina nas toga nije bila svjesna. No kolika je stvarna vrijednost takvih događaja spoznali smo tek u komunikaciji sa strancima, koji isprva nisu vjerovali da se takvo što događa ovdje, u majušnom Zagrebu, kojima je bilo nevjerojatno da legendarni Joe Pass nastupa tu, u njihovoj blizini, u tom podrumu, bez velike pompe i glamura. Zar se veliki, uvijek uglađeni John Lewis, glazbenik koji je jazz uzdignuo na razinu elitne glazbe, doista spustio u zadimljeni zagrebački podrum i u njemu još i zasvirao? O, da, svi su oni bili i svirali u B. P. Clubu, i to s neizmjernim zadovoljstvom, samo nekoliko metara od osoba u publici s kojom su prisno komunikacirali, spremno odgovarali na kojekakva dobacivanja, održavali uzbudljive jam sessione, za šankom raspredali o koječemu, kao da nisu zvijezde koje su dan kasnije, prije ili nakon nastupa u Carnegie Hallu ili Lincoln Centeru, okruženi čuvarima, obožavatelje ili novinare primali samo uz dopuštenje menadžera.

Članak u cjelosti možete pročitati u Hrvatskoj reviji br. 1-2011 od 1. ožujka 2011.