Informativno, stručno i pouzdano

Recenzija - Piše: Lovro Škopljanac

Informativno, stručno i pouzdano

Najstariji »domaći« autori su sveti Jeronim, Ćiril i Metod, a najmlađi su oni rođeni 1980-ih

Iako je objavljena samo prva polovica (slova A-Ma) buduće četverosveščane Hrvatske književne enciklopedije, u dva se objavljena sveska nalazi dovoljno materijala da korisnici mogu procijeniti jesu li zadovoljena dva temeljna kriterija koja vrijede za svaku enciklopediju – opsežnost i pouzdanost. Za provjeru prvog kriterija dovoljna su već prva dva slova abecedarija; pod A i B najčešće su natuknice Andrić (pet puta) i Bunić (11 puta). Uz najpoznatijega, Ivu Andrića, obrađena su još četvorica Andrića, svi iz 20. stoljeća: Josip (služio se pseudonimom Stevan iz Srijema), Nikola (skrivao se pod pseudonimom Dudan Mate), Stanko, prozaist, prevoditelj i povjesničar, i Mirko, pjesnik i prozaist. Uz Ivana Bunića Vučića, najznačajnijega svojeg književnog predstavnika, pripadnici dubrovačke kasate Bunića koji su obrađeni u člancima djeluju od 16. do 19. stoljeća, što znači da Andrići i Bunići zajednički pokrivaju praktički cijelu povijest književnosti pisane na hrvatskom jeziku, pa su time prikladni kao ogledni primjer.

Hrvatska književna enciklopedija

U usporedbi s jedinim recentnim i usporedivim priručnikom, Leksikonom hrvatskih pisaca, Hrvatska književna enciklopedija (HKE) obrađuje jednak broj Buniăâ i dva Andriăa viđe – Mirka (rođ. 1926.) i Stanka (rođ. 1967.), što znači da potonji nije mogao ni biti zastupljen u Leksikonu, koji obrađuje pisce rođene do 1950. godine. U HKE najstariji su »domaći« autori sveti Jeronim, Ćiril i Metod, a granica rođenja za najmlađe seže do 80-ih godina 20. stoljeća, pa je stoga proteklo stoljeće bolje pokriveno nego u dosadašnjim priručnicima. Instruktivna je i natuknica Bobaljević (također dubrovačka obitelj čiji su članovi bili književno aktivni od 15. do 17. stoljeća): u Leksikonu su obrađena petorica autora, a u prvom svesku HKE samo Sabo Bobaljević Mišetić, jedini iz obitelji čije je djelo imalo zapaženiju recepciju među njegovim suvremenicima u Dubrovniku i Italiji (pisao je na hrvatskome i talijanskom jeziku). Neuvrštavanje četvorice Bobaljevića te uvrštavanje Mirka Andrića i spomenutih svetaca daje naslutiti da se uredništvo pri izboru vodilo doprinosom književnosti u širem smislu (Mirko Andrić radio je u dvije izdavačke kuće), a ne imenima pisaca koja su spomenuta u književnoj povijesti, na što se svode članci o trojici od petorice Bobaljevića (na slične zaključke mogu navesti usporedbe jednakoga broja natuknica još jednoga poznatog prezimena – Frankopan).

Navedene natuknice svjedoče da je opseg HKE dovoljno širok, ali i da smjera na koheziju koja potiče korisnika da se enciklopedistički referira s jedne natuknice na drugu. Time se dobiva pregled hrvatske književnosti u kojoj kao uporište stoje književnici koji su ponajprije (pre)poznati pisci poput Ive Andrića i Ivana Bunića Vučića, a književnici koji nisu primarno i književni pisci, poput nekih prezimenjaka spomenute dvojice, tvore metaforičko vezivno tkivo koje pokreće i održava dnevnu književnu aktivnost. Stoga je opseg enciklopedije više usmjeren na kulturni i povijesni obuhvat nego na književnopovijesnu iscrpnost. Slično se mogu opisati i književna djela koja se pojavljuju u HKE; kao vezivno tkivo obuhvaćeni su žanrovi i vrste koje nemaju veliku važnost u domaćoj književnosti (npr. facenda, gazela), a zasebne su natuknice posvećene djelima koja su naišla na snažniju recepciju. Uglavnom je riječ o dramama, epskim spjevovima, romanima i zbirkama novela ili pjesama.

Kraće pjesme ne obrađuju se u zasebnim natuknicama, pa tako ni Lucićeva Jur ni jedna na svit vila ili Hrvatska pjesma, zanimljiva kao najstariji cjeloviti tekst adžamijske književnosti, iako i to pravilo u prva dva sveska ima nekoliko iznimaka. Prva od njih je Carmen de doctrina..., za koju se navodi da je »najčešće objavljivano Marulićevo djelo«, druga je Gajeva Horvatov sloga i zjedinjenje, »vjerojatno najizvođenija hrv. rodoljubna pjesma«, a treća je Mihanovićeva Horvatska domovina, predložak za današnju državnu himnu, koja se opisuje kao pjesmu što je »od početka bila tretirana manje kao knjiž. djelo, a više kao sredstvo u borbi hrv. naroda za samostalnost.«

Posljednjih nekoliko primjera sugerira da uredništvu pri izboru i obradi nekoga pojma nije bilo stalo samo do recepcijske i estetske važnosti nekog književnika, djela ili pojma, nego i do njihove kulturne važnosti. Opseg HKE, koja brojem odabranih književnika i njihovih djela nadmašuje slične hrvatske priručnike, može se velikim dijelom objasniti upućenošću cjelokupne kulture na književno stvaranje, što se može pratiti kroz prisutnost književnika u kulturnim institucijama koje se ne bave isključivo književnošću (akademije, izdavačke kuće, samostani itd.). Preklapanje književnosti i hrvatske kulture općenito pogotovo vrijedi za razdoblje prije 19. stoljeća i europske pojave profesionalnih ljudi od pera, kojima je glavno zanimanje pisanje književnih tekstova i o njima samima, koji su u Hrvatskoj, uostalom, prije početka 20. stoljeća malobrojni (kada počinje i organizirani amaterizam).

*****

Članak u cjelosti možete pročitati u Hrvatskoj reviji br. 1-2011 od 1. ožujka 2011.