Egzistencijalnost uskrsnog zbivanja

Daniel Miščin

Egzistencijalnost uskrsnog zbivanja

Riječi »sretan Uskrs« slutnja su nagoviještene radosti zbog usmjerenosti prema onostranosti. I korak više: te riječi izraz su uvjerenja da se u toj onostranosti, kako bi rekao nezaboravni papa Woytiła, s one strane »praga nade«, otvara obzor susretišta s Uskrslim Pobjednikom nad smrću

Foto: Zvonimir Atletić

Uskrs je veliko, otvoreno pitanje. Zapravo, koloplet pitanja koja treba priznati otvoreno i jasno. U zbunjenosti razmišljanja o Uskrsu, očito, možda i nenamjerno, ne možemo sebi zatajiti da i u nama odjekuje dvojba triju svetih žena koje su došle na Isusov grob. Kao i one, stojimo tako zaogrnuti nevjericom: je li moguće da je Krist doista uskrsnuo od mrtvih?

Takva je nevjerica zavladala u rano proljetno jutro one najvažnije nedjelje u povijesti kršćanstva. Ta je nedjelja svakako najvažnija, jer ako su oni koji su povjerovali u glasinu koja se počela širiti već iste te zore, da su Kristovo tijelo ukrali njegovi učenici (Mt 28,11), doista imali pravo, tada nikada nitko nije smislio spektakularniju spletku, tada nijedna laž nije i ne može imati tako ozbiljne posljedice, s tako dubokim, dvotisućljetnim korijenom, a broj beznadno obmanjenih kroz to bi dvomilenijsko razdoblje dosegao već više milijardi vitezova uzaludnih i poraženih nada. Ne čini li se, štoviše, da je lakše povjerovati u tu »zdravorazumsku« glasinu nego u nešto tako neobično, izvanredno i teško shvatljivo?

Kristov trijumf

Ali ako ipak nisu ukrali Njegovo tijelo, tada se na grobu koji je dobri Arimatejac prepustio Utjelovljenoj Riječi – koja je nakratko utihnula kako bi se iz smrtne tišine još glasnije, dojmljivije i snažnije prolomio trijumfalni glas silovita izlaska u neopozivost života – doista dogodilo nešto trijumfalno i veličanstveno. Taj je, dakle, trijumf Krista mogao učiniti prvim mrtvim (parafrazirajmo Juana Ramona Jimčneza iz pjesme u počast nikaragvanskom pjesniku Rubenu Dariu) za kojega smrt nije imala dovoljno širok plašt da bi ga uzela pod svoje okrilje. I doista, je li uredno složeno bijelo platno s drevnoga jeruzalemskog kamena, koje se i danas nalazi u njedrima Bazilike svetoga groba Gospodinova, uistinu znak veličanstvene Božje odluke da sudbinom Isusa iz Nazareta napokon dokine dotad apsolutnu vlast smrti nad lomnim kostima konačnoga, ali mislećeg bića koje kranjčevićevski teži »tamo gore nad sebe, gdje meki, svilni plove oblaci u zlatnom moru zraka sunčanih gdje njegova je duha kolijevka«?

Vjerujete li?

Premda ta misao nema snagu argumenta niti je sebi želi kriomice pridjenuti, ipak je posve jasno da je samo jedan »svemirski incident«, samo jedno ustajanje od mrtvih Isusa iz Nazareta toliko snažan pomak tektonskih ploča ...

***

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Hrvatske revije br. 1-2011 od 1. ožujka 2011.