Derivat secesije u doba automobila i zrakoplova, modernih plesnih dvorana, jazza i modnih revija

Esej - piše: Viktor Žmegač

Derivat secesije u doba automobila i zrakoplova, modernih plesnih dvorana, jazza i modnih revija

Art déco u povijesnom kontekstu

Gotovo istodobna afirmacija art décoa u Hrvatskoj svjedoči o uklopljenosti pojedinih teritorija SHS-a

u europski kulturni krug. Nimalo ne iznenađuje što je i u našoj sredini najviše zastupljena likovna umjetnost i, dakako, primijenjena likovnost

Đuro Đuka Janeković, Dama sa psom, o. 1934.

Za definiranje pojedinih smjerova, pa i naše teme: art décoa, potreban je osvrt na generičku problematiku unutar pluralističke živosti. Za razliku od modeliranja epoha, razmatranje pojedinih »izama« i njihovih uzajamnih odnosa dopušta upotrebu pojma dominacije; taj je termin čak nužno potreban. Uspoređivanje programa i poetika pojedinih umjetničkih koncepcija pokazuje da su one imale različite generičke afinitete. Od spomenutih pokreta samo je ekspresionizam doista očitovao svoju univerzalnost: stilska i kulturološka težnja podjednako se istakla u slikarstvu, kiparstvu, pjesništvu, pripovjednoj i esejističkoj prozi, drami, glazbi i plesu. I futurizam je želio svoja shvaćanja izraziti na svim područjima, no trajna djela ostavio je samo u slikarstvu. Sve je drugo ostalo u obliku brzopotrošnog eksperimenta. S estetičkoga i sociološkog motrišta vrijedi posebno razmotriti okolnost da gotovo nema »izma« koji nije zastupljen u likovnoj umjetnosti; štoviše, u nekima (art déco, konstruktivizam, suprematizam) likovni izraz potpuno dominira. Budući da se art déco, u nekim bitnim, plošnim elementima temelji na secesijskim oblikovnim shvaćanjima, treba imati na umu činjenicu da je secesija također stil koji je eminentno vizualan. O poetskoj ili glazbenoj secesiji govori se samo na osnovi manje ili više uvjerljivih analogija.

Krilatica novog doba

Pogled na dvadesete i tridesete godine nadalje pokazuje da modernizam 20. stoljeća nije bio obilježen samo pluralizmom, nego i osebujnim korelacijama. Apstrakcija kao specifičan oblik likovnosti, prema Worringeru, jedan je od stupova univerzalne stilske tipologije, spaja ekstremne tvorevine secesije s apstraktnim platnima iz kruga ekspresionista; ekspresionistički kazališni i filmski redatelji spajaju kasnu secesiju s konstruktivizmom, dakle sa sklonošću prema plošnome i geometrijskom oblikovanju u duhu amimetičkih postupaka, pri čemu treću dimenziju, kao primjerice kod Piscatora, tvore filmske projekcije; suvremena načela mogu se naći u slikarstvu nove objektivnosti, koje je svojim mimetizmom inače u demonstrativnoj opreci s apstrakcijskim uporištem u signifikantima; i prikazi industrijske i tehničke civilizacije u tom »asfaltnom« novom realizmu djeluju naime poput hladno, trijezno slikanih dokumentarnih izložaka iz zbilje koja je nalik na sablasne kulise otuđenog svijeta.

Članak u cjelosti možete pročitati u Hrvatskoj reviji br. 1-2011 od 1. ožujka 2011.