Uvodna riječ

Uvodna riječ

Miroslava Vučić, glavna urednica

Kažem li da je uređivanje »Hrvatske revije« čast i obveza, čini mi se da će ta misao, koliko god bila istinita, ostati kurtoazna formalnost ako je ne osnažim prisjećanjima na prošla vremena. Sklona sam tim lutanjima po prošlosti, no duboko vjerujući u disciplinu što mi je nameće svakidašnjica, znam da mi je mudrije barem jednom nogom ostati čvrsto prizemljena u vremenu u kojemu prvi broj nove »Hrvatske revije«, s novim uredništvom, izlazi pred sud javnosti.

»Hrvatska revija« opće je mjesto hrvatskoga kulturnog prostora. O njoj su ispisane mnoge kartice znanstvenih studija koje su brižno bilježile mijene kroz koje je »Revija« prolazila posljednjih nešto više od osam desetljeća – od Zagreba preko Buenos Airesa i Pariza do Münchena i Barcelone, pa početkom 1990-ih opet doma, u Zagrebu, no čini mi se da još uvijek nemam pravo mudrosloviti o plemenitim idejama kojima se vodila skupština Matice hrvatske utemeljujući samo dva mjeseca nakon smrti Stjepana Radića dvomjesečnik za književnost i ponavljati ono što su oni s duljim stažem u praćenju »Revije« zapisali. Razlog tomu posve je jednostavan – nisam svjedočila tom vremenu, o njemu sam saznavala post festum, u svojim gimnazijskim i studentskim danima, pa me ta činjenica uljuljkuje u utješnu misao da se imam pravo s udivljenjem prisjetiti svih urednika i autora koji su dio sebe trajno utkali u tkivo »Hrvatske revije«, ali i svih čitatelja odanih ideji svoga časopisa, bez kojih bi egzistencija »Revije« bila besmislena.

Jedan od takvih čitatelja bio je i moj djed Jakov. Dok ovo pišem, ne mogu se othrvati sjećanju na sjaj u njegovim očima, dok mi je u zanosu, na tavanu naše obiteljske kuće u Osijeku, sredinom 1970-ih gorljivo tumačio zašto su za moj odgoj i naobrazbu od najvećeg značenja knjige S. S. Kranjčevića, Marije Jurić Zagorke i – »Hrvatska revija«, čiji su prašnjavi svesci bili pažljivo skriveni od nesklona im vremena u drveni kovčeg okovan metalnim pločicama, što ga je djed 30-ih godina prošloga stoljeća donio iz Amerike. Trebam li uopće reći da je, kao i mnogo puta prije i poslije, moj djed imao pravo i koliko su mi »objekti« njegove preporuke oblikovali život, trajno se nastanili u mojemu biću i doveli me do pisanja ovog uvodnika.

Redoviti čitatelji »Hrvatske revije« već će i površnim listanjem primijetiti da je »Revija« odjevena u novo ruho te da joj je uređivačka koncepcija osvježena novim rubrikama. Utemeljena u tradiciji i okrenuta suvremenim temama, nova »Hrvatska revija« znanstveno utemeljeno i esejistički progovara o našim tradicijskim korijenima, no ne zaboravlja fenomene i kulturne proizvode današnjice, kao ni česte šumove u komunikacijskom kanalu što nastanjuju vrijeme u kojemu se obraća suvremenom čitatelju uhvaćenome u blještavu zamku potrošačkog društva, u kojemu si samo romantični i hrabri dopuštaju luksuz – slušanja i čitanja drugih.

Jedna od »novina« jest i vraćanje, tj. citiranje starog logotipa na naslovnoj stranici »Hrvatske revije«, onoga što ga je Vjekoslav Kirin kreirao za prvi broj objavljen u rujnu 1928. u Zagrebu, kojemu je urednik bio Branimir Livadić. Taj mi je prvi broj »Hrvatske revije« posebno drag, ne samo zbog Krleže koji je tada prvi put objavio svoju dramu U agoniji, i ne samo zato što je Nasta Rojc u njemu objavila izvrstan prilog Moja pisma iz Engleske.

Nisam sklona vjerovati u neka dobra, stara, sretna vremena u kojima je bilo lakše nego danas; posve suprotno, sklona sam vjerovati u sretne urednike i sretne autore, dakle, u sretne ljude koji se pronađu u zajedničkoj ideji. Ta zajednička ideja oko koje smo se, na poziv Igora Zidića, predsjednika Matice hrvatske, prije tri mjeseca okupili – danas je pred vama. Prepuštam vas, poštovani čitatelji, listanju i čitanju »Hrvatske revije«, tromjesečnika za književnost, umjetnost i kulturu življenja, vjerujući kako će naš časopis zauzeti važno mjesto na vašem stolu u radnoj ili dnevnoj sobi, a potom biti brižno pohranjen na jednu od polica vaše kućne biblioteke. Istinski ću biti radosna ako se timu sretnih autora i urednika pridružite kao – sretni čitatelji.