ZAGREBAČKA PIVOVARA DO 1945.

ZAGREBAČKA PIVOVARA DO 1945.

U drugom od čak tri priloga u ovom tematu Mira Kolar piše o Zagrebačkoj pivovari, najstarijoj industrijskoj pivovari u Hrvatskoj. Obuhvaćeno je razdoblje od njezine izgradnje 1892. do svršetka Drugoga svjetskog rata.

Zagrebačka industrijska pivovara proslavila je 1992. stogodišnjicu osnutka. Tom je prigodom govoreno i o najstarijoj zagrebačkoj pivovari iz 1727. u Pivarskoj ulici. Međutim, o njoj se danas malo zna jer je dokumentacija propala 1945. kao i dokumentacija većine drugih tvornica. U toj je dokumentaciji izgubljeno mnogo vrijednosti, od spoznaje kakvi su bili ljudi koji su vodili pivovaru, kakvim se reklamama služila ta pivovara koja je uspješno odolijevala stranim pivima, a konačno i kako se održala pivovara koja baš nije bila omiljena ni u Beogradu jer je ondje postojala velika i snažna pivovara koja je težila ekspanziji.

Potkraj 1929. Jozo Lakatoš je u Privrednom almanahu Jugoslovenskog Lloyda objavio reklamu Zagrebačke dioničke pivovare i tvornice slada u kojoj se reklamiralo dvostruko sladno pivo Jelačić u buradi i bocama, jubilarno pivo Tomislav u bocama i Exportno pivo. Prva dva naziva pokazuju da je pivovara u to doba računala s nacionalnim osjećajem Hrvata, jer su i kralj Tomislav i ban Jelačić bili hrvatski simboli.

Do 1892. nije bilo u Hrvatskoj industrijskih pivovara jer je i potrošnja piva nakon ukinuća vojnih krajina bila ograničena na određen sloj korisnika. Međutim, budući da su filoksera i peronospora uništile brojne vinograde Hrvatske, nastale su prve pivovare industrijskog tipa, po uzoru na slovenske. Ondje je već 1825. počela raditi Laška pivovara, a ljubljanska pivovara Union nastala 1856, odnosno 1884. s dioničkim kapitalom štajerskih pivovara, kapaciteta od 120 000 hektolitara godišnje, pokazala se kao prosperitetan posao unatoč krizi što je od 1873. do 1896. negativno djelovala na potrošnju. Od 1839. u Beogradu je radila kneževa pivovara (od 1870. Bajlonijeva), a u Pančevu pivovara Đorđa Weiferta, koja se 1873. preselila u Beograd uživajući potporu dvora. Hrvatska u to doba još nije imala industrijske pivovare, premda je nicanje velikih pivovara u njezinu susjedstvu upozoravalo da i na tom polju treba nešto mijenjati i da rad brojnih malih pivara nije dovoljno kvalitetan jer se to pivo brzo kvarilo i bilo je opasno za trošenje.

Ipak je u 1885. u Hrvatskoj još uvijek radilo 19 manjih pivovara, pa je to dokaz da se stanovništvo teško odricalo uživanja piva. Pivo je ljeti bilo omiljeno jer se moglo popiti dosta čaša i još uvijek biti sposoban za pričanje i obavljanje poslova. Osnutak pivovare potaknula je velika izložba Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva 1891. a u povodu polustoljetnog obilježavanja rada tog društva. Na toj izložbi je Antun Gnezda izložio lijepo izrađene čaše za pivo, a objavljeni Prilog statistici ratarske produkcije 1885-1887 Milovana Zoričića pokazuje da se na području Hrvatske i Slavonije zasijavalo ječmom 117 124 jutara ili 6,24% svih oranica te da je osim hrane za konje bilo dosta ječma koji je mogao poslužiti i kao pivarska sirovina i sirovina za tvornicu Franck.

Zagreb je upravo u to doba imao svoje »zvjezdane godine«. Suradnjom sposobnoga gradonačelnika kakav je bio dr. Milan Amruš, koji je pomogao izgradnju vojarni dajući besplatno zemljište, ili dr. Adolf Mošinski, koji se zauzimao za gradnju vodovoda i kanalizacije, te predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu Izidora Kršnjavoga, koji je promijenio lice grada izgradnjom Obrtne škole a potom i Donjogradske gimnazije (danas muzej Mimara), grad Zagreb postao je veliko gradilište s brojnim građevinskim radnicima, ali i radnicima koji su dolazili iz Štajerske i Češke. U samo nekoliko godina Zagreb je promijenio izgled te se pretvorio u moderan europski grad, privlačan za življenje i ugodan za rad. Objavljen je i turistički vodič Adolfa Hudovskoga pod naslovom Zagreb i okolica. Kažiput za urođenike i strance (1892), a izložba je pokazala velike mogućnosti Zagreba kao gospodarskog, upravnog, prometnog i prosvjetnog središta.

Godine 1868. osnovana je Hrvatska eskomptna banka. Ona je okupila najuglednije trgovce karlovačkog i sisačkog područja, a poduzetnik Guido vitez Pongratz je kao osnovni zadatak te banke formulirao industrijalizaciju Hrvatske. On je potaknuo osnivanje velike tvornice parketa u blizini Savskoga (Južnoga) kolodvora u Zagrebu, a on je i graditelj prekrasne palače kroz koju danas vodi prolaz na Tuškanac. Iako je Guido 1889. umro, planovi za osnivanje zagrebačke pivovare već su bili dovršeni. Guidov sin Gustav Pongratz povezao se s barunom Petrom Dragutinom Turkovićem, čija je obitelj 1882. kupila veliko dobro Kutjevo kraj Požege orijentirajući se na proizvodnju kvalitetnog vina, ali je zadržala i prije stečene pozicije uglednih karlovačkih i primorskih privrednika.

Osnivačka skupština Zagrebačke pivovare kao dioničkog društva održana je 19. svibnja 1892. u prostorijama Hrvatske eskomptne banke na Jelačićevu trgu, koju je već vodio mladi i poletni bankar Franjo Šverljuga. Objavljena su i Pravila zagrebačke dioničke pivovare i tvornice slada (Zagreb, 1892). Uskoro se pristupilo izgradnji tvorničke zgrade po nacrtima arhitekta Kuna Weidmanna, a u izvedbi Janka Grahora, koji je bio vlasnik jedne velike zagrebačke ciglane. Gradnja u Ilici 224 napredovala je vrlo brzo i novine Obzor su 14. studenog 1892. objavile: »Tamo gdje za Zagrebčane Zagreb prestaje — iza Mandalice — digao se najedanput kao da je iz zemlje nikao, nov dio grada. Velike liepe sgrade nižu se jedna do druge u raznim oblicima. Za sad se vide tek goli zidovi pod krovom... Liepi i ogromni taj niz sgrada jest »Zagrebačka dionička pivovara i tvornica slada« poduzeće hrvatskih novčara i velikih posjednika. Od Mandalice do pivovare produžena je većtramwayska pruga... Radnje napreduju brzo pa se čini da ćemo već u prvoj polovici dojduće godine piti zagrebačko pivo... Kotlovi su naime već smješteni a sad se namještaju parni strojevi... Nemožemo propustiti a da ne spomenemo da se kod ovih radnja nečuje njemačka rieč. To je čudo za nas, valjda je prva velika radnja u našoj domovini koju izvode slavenski um, slavenska ruka. Monteuri su sve sami Česi...« Iz napisa u Narodnim novinama 27. studenog 1890. vidi se da je osim varilišta, sladnice, vrijališta, podruma, velikog rezervoara za vodu, ledare i velike zgrade, gdje se pivo natakalo, bilo zamišljeno i da se uredi veliki vrt u koji će moći stati do 1500 gostiju, a koji će se za velike svetkovine, koncerte i zabave moći proširiti tako da će se na tim prostorima moći okupiti i pet tisuća osoba. Namjeravao se izgraditi i ribnjak, jedno jutro velik, koji bi zimi služio i kao sklizalište. Drugim riječima planiralo se stvaranje velikoga zabavnog centra Zagreba — slična bečkom Prateru — u kojem bi se zagrebački obrtnici, radnici i uopće privrednici, mogli opustiti nakon radnog vremena i porazgovarati sa svojim prijateljima o dnevnim događanjima i poslovima.

Svečano otvorenje obavljeno je 12. srpnja 1893. Ponovno saznajemo iz Obzora: »Jučer poslije podne otvorena je svečanim načinom nova pivara. Cijelo su poslije podne a osobito pod večer vozila bezbrojna tramvajska kola općinstvo do nove pivare. Prostrani vrt, jedan od najvećih u Zagrebu bio je dupkom pun gradjanstva iz svih slojeva glavnoga grada. Pod večer bila je tolika navala općinstva da je trebalo mnogo napora, da si mogao doći do čaše piva, jer su guste hrpe okružavale mjesta gdje se je točilo pivo. Vidjelo se da uprava pivare nije očekivala tako mnogobrojni posjet pa o kakovoj podvorbi nije bilo ni govora. (...) Vrlo mnogo općinstva nenašav mjesta vraćaše se u grad. U večer bilo je na tisuće ljudstva u vrtu, a sav posjet od 2 sata poslije podne do dva sata u noći računa se više od 8.000 ljudi.« Za vrijeme otvorenja u posebnom paviljonu svirala je vojnička glazba domaće pukovnije, a kušači piva ocjenjivali su pivo »izvrsno«, »dobro«, »baš je tečno«, »oslaslo«, tvrdeći i da je bolje od mnogo hvaljenoga plzenjskoga. Gotovo petnaest godina prije nego što je Zagreb dobio električnu rasvjetu, vrt te velike tvornice bio je prigodom otvorenja pivovare sjajno rasvijetljen električnim svjetlom. To je bila posebna atrakcija, koju je svaki Zagrepčanin htio vidjeti i osjetiti. Pivovara je imala sustav za hlađenje Habermann te dinamo stroj jakosti 110 volta i dva kotla volumena 64 kubičnih litara. Uz električnu rasvjetu od 12 svjetiljki, a pod zaštitom krova koji je štitio od sunca i vjetra, ondje su se građani mogli ugodno osjećati.

Pivovara je tako postala sastavni dio najvećih zagrebačkih znamenitosti, pa je njezin opis dan i u Spomen-spisu prigodom previšnjeg boravka njegovog veličanstva kralja Franje Josipa (Zagreb, 1895), koji je predan caru Franji Josipu prigodom njegova dolaska u Zagreb 1895, kada je otvoreno Hrvatsko kazalište. Ondje čitamo »Ako je hrvatski narod dosele u Zagrebu gledao svoje narodno i kulturno prosvjetno središte, u novije doba, hvala nastojanju uglednih domaćih veleobrtnika, počeo je glavni grad dobivati svoju važnost za zemlju i kao središte industrijskih zavoda, kojima je svrha promicati materialnu kulturu zemlje i stvoriti samostalnu hrvatsku industriju.« (str. 80) Međutim, pivovara je svoje zlatne godine imala samo prvih šest godina. Već 1899, nakon što je njezina glavnica udvostručena, ugarsko Ministarstvo financija uvelo je velik porez na pivo, koji se morao platiti odmah pri proizvodnji piva, za razliku od zapadnog, austrijskog dijela Monarhije, gdje se porez plaćao tek pri konzumaciji, potrošnji. Zbog toga je u Hrvatsku počelo pritjecati pivo iz Slovenije, koja je potpadala pod austrijski dio Monarhije, a zagrebačka je pivovara morala tražiti tržište čak u Egiptu, gdje je nakon izgradnje Sueskoga kanala postojala u Aleksandriji kolonija naših Primoraca. Zagrebačka pivovara radila je neprestano na poboljšanju kvalitete, a u okolici Samobora poticala sadnju hmelja. Međutim, 1903. je dionička glavnica morala biti prepolovljena jer je bilo teško odolijevati uvozu čeških, slovenskih, austrijskih i poljskih piva. Osim toga 1909. fuzionirala se ljubljanska pivovara s pivovarama I. Kosler, Goess, Puntigam i Steinfeld pod pokroviteljstvom Creditanstalta u Beču, a 1912. Union je preuzeo i pivovaru u Kočevju i Škofjoj Loki te 1917. i pivovaru u Mengešu. Zagrebačka pivovara bi vjerojatno propala da nije 1912. reorganizirana. Ravnateljstvo je popunjeno članovima obitelji Alexander, koji su već imali iskustva s proizvodnjom piva u Sisku. Umjesto Turkovića, koji je preferirao vino i Pongratza na čelo je došao sposobni Samuel David Alexander. Istodobno je u Zagrebačku pivovaru ubačen i kapital novogradiških — nekoć požeških pivara — Löbeovih te je time pivovara bila osposobljena za širenje. Naime, Samuel David Alexander držao je sa svojim bratom Šandorom više od polovice dionica, pa su oni počeli izvanredno dobrom reklamom, poboljšanjem kvalitete piva modernizacijom pogona i spajanjem s ostalim velikim industrijskim pivovarama sjeverne Hrvatske. Tako su dionički kapital ojačali novogradiški, nekoć požeški pivari Löbe, koji su teško konkurirali brodskoj pivovari.

Alexanderovi su već do tog vremena stekli velik kapital. Samuelov i Šandorov otac Jonas došao je u Zagreb iz Güsinga te je 1860. otvorio trgovinu žitom u Zagrebu, a 1880. i u Sisku. Poslovanje su proširili sisačkom pivovarom, a kada je Samuel Alexander postao potpredsjednik Zemaljskog saveza hrvatsko-slavonskih industrijalaca 1909, središte njihova poslovanja postao je Zagreb. Uoči i za vrijeme Prvoga svjetskog rata držali su i Zagrebačku tvornicu ulja, osnovanu 1917, ugljenokop Mirnu, tvornicu cementa »Croatia« i nekoliko drugih poduzeća. Pivovara se u međuvremenu učvrstila kao snažno i građanima Zagreba potrebno poduzeće. Naime, Šandor Alexander bio je član gotovo svih dobrotvornih, kulturnih i prosvjetnih zagrebačkih društava. Osobito je bio zapažen njegov rad u upravi Hrvatskoga trgovačkog društva »Merkur«, koje se brinulo o trgovačkim namještenicima, a oni su bili i veliki potrošači piva jer se pivo moglo piti a da čovjek ne izgleda pijan. Šandor je bio i gradski zastupnik te se početkom Prvoga svjetskog rata prihvatio svojega najvažnijeg ostvarenja, osnivanja »Prehrane« s devizom »u Zagrebu ne smije biti gladi«. Za 12 500 000 kruna kupio je kuću na početku Tuškanca i ondje svakodnevno organizirao prehranu za gotovo četiri tisuće siromašnih. Poslije se hrana počela dijeliti i u prizemnim prostorijama Umjetničkog paviljona, a dio troškova preuzela je tada i Zemaljska vlada odlukom bana Skerletza. God. 1918. Šandor je kupio za 20 000 000 kruna i Kukovićevu kuću (i danas blok u Hebrangovoj ulici) te ondje smjestio »Prehranu«. Takav velik pothvat Šandora Alexandera bio je dobrim dijelom financiran od prihoda Zagrebačke pivovare. Potkraj rata proizvodnja piva bila je ograničena zbog zabrane upotrebe ječma za pivarske svrhe, jer se ječam rabio za prehranu konja. Pivo je tada bilo nekvalitetno jer se ječmenomu sladu pridodavao krumpir.

Nakon ujedinjenja Države Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, Zagrebačka pivovara plasirala je pivo i na području Beograda jer je tamošnja Weifertova pivovara bila oštećena u bombardiranju.

No sanacija obiju beogradskih pivovara bila je dovršena 1922. i tada su one, proširene strojevima koje su dobile preko njemačkih reparacija, prešle u borbu za srijemsko a i slavonsko tržište. God. 1924. ljubljanska pivovara Union je u svoj koncern uzela i čuvenu pivovaru Götz u Mariboru te pivovaru u Laškom pa hrvatsko pivo nije prelazilo granicu Sutle.

Osim toga pivo se u vrijeme jačanja jugoslavenske opcije iskazivalo kao njemačko piće, čiju potrošnju treba smanjiti na račun vina kojega je bilo u obilju. Vladimir Arko, zagrebački proizvođač žestokih pića, imenovan je 1925. za predsjednika zagrebačke Trgovačko-obrtničke komore. On je činio sve da se umanji potrošnja piva a poveća konzumacija žestokih pića, dok su vina malih proizvođača prepuštena sudbini. No Alexanderovi su odgovorili. Oni su povodom obilježavanja 1000. obljetnice krunidbe kralja Tomislava počeli proizvoditi jubilarno Tomislav i Jelačić pivo. Uskoro su povećali i dionički kapital na 14 000 000 dinara, nakon što je u rujnu 1926. provedeno formalno spajanje sisačke i zagrebačke pivovare. Osim toga otvorenje željezničke pruge Zagreb — Split u srpnju 1925. omogućilo je Zagrebačkoj dioničkoj pivovari da šalje određene količine piva i u Dalmaciju, gdje je turizam dobivao na zamahu. Zagrebačka dionička pivovara opskrbljivala je područje cijele Zagrebačke oblasti, a svakako je zanimljivo da su zbog dobre reklame i seljaci bili dosta veliki potrošači piva. No tako je bilo do 1926, kada je došlo do agrarne krize, do skupog dinara i do smanjivanja seljačke potrošnje. Seljaci su sve teže i sve slabije prodavali svoje proizvode, pa više ništa i nisu mogli kupiti osim petroleja, soli i šibica. Zagrebačka pivovara morala je tada davati pivo seoskim trgovcima i na poček, a u rujnu 1928. račun dužnika bio je veći od dioničke glavnice. Treba reći da ni Zagrebačka oblasna samouprava nije štedjela proizvođače piva, pa je na prijedlog Stjepana Radića uveden na području Zagrebačke oblasne skupštine velik prirez na pivo, a to je učinila i Gradska općina Zagreba. Alexanderovi su tada započeli proizvoditi bezalkoholno piće Skaut na koje se nije plaćao alkoholni porez, a koje je mladež oduševljeno prihvatila. Osim toga 1928. u sastav Zagrebačke dioničke pivovare ušla je i Građanska karlovačka pivovara.

Kako god izgledalo čudno, proglašenje šestosiječanjske diktature osjetilo se upravo na potrošnji piva. I u Zagrebu i na selu prestala su okupljanja po gostionicama a zamro je i rad svih društava s nacionalnim predznakom. Gostionice su vrvjele detektivima i špijunima, a zatvori se punili onima koji su psovali kralja i njegov režim. Šandor Alexander pokušao je opet nastupiti diplomatski. On se uključio u delegaciju Zagreba koju je predvodio msgr Svetozar Rittig a koja je trebala kralju iskazati odanost prigodom njegova rođendana 17. prosinca 1929. (Jedinstvo, 50, 8. XII. 1929) Međutim, na prijam kod kralja čekala je delegacija nekoliko sati, pa je Šandora Alexandera udarila kap, od koje je i umro u Beogradu istu noć.

Dakako, cijeli teret vođenja pivovare pao je tada na brata Samuela D. Alexandera. On joj tada u bilanci iskazivao i karlovačku i sisačku pivovaru, iako su one bile preuzete već prije. Tako je Zagrebačka dionička pivovara i tvornica slada ostala jedini veći proizvođač piva, jer su neke manje pivovare u Hrvatskoj kao daruvarska imale još samo lokalno značenje. Međutim, Alexanderovi nisu obustavili proizvodnju piva u Sisku i Karlovcu, ali se vodila zajednička politika cijena i zajedničko ime. Potkraj 1930. Zagrebačka dionička pivovara imala je dioničku glavnicu od dvadeset milijuna dinara, zgrade su bile procijenjene na 10 768 626 dinara, strojevi na 5 253 879 dinara, a zalihe piva na 5 000 000 dinara. Dobitak je u 1930. iznosio 2 915 484 dinara. (Narodno blagostanje, 1931, 48)

Međutim, ni jedna grana jugoslavenske industrije nije kod vlasti nailazila na tako malo razumijevanja i tako velike teškoće kao pivarska proizvodnja. Na to je utjecalo mišljenje vinara da se u Čehoslovačkoj ne može plasirati naše vino jer je zbog zaštite domaćih pivara uvedena visoka carina na češko pivo. Ta je carina snižena, ali to ipak nije imalo za posljedicu konkurentnost našeg vina talijanskom i grčkom na čehoslovačkom tržištu. Pozivom na konvenciju parafiranu u Genovi 1927. o slobodnom protoku robe jugoslavenska je vlada skinula zaštitnu carinu s piva. Stoga je država snizila državnu trošarinu na vino, a istodobno povisila trošarinu na rakiju i pivo, očekujući uzalud da će se to odraziti na izvozu piva u zemlje Male antante. Visoke poreze na pivo udarila je i gradska općina. Uprava Zagrebačke pivovare prilagodila je svoje poslovanje i velikoj svjetskoj krizi koja je u jesen 1931. pogodila i hrvatsko područje umrtvivši gospodarski život. Zagrebačka pivovara tijekom velike svjetske krize nije isplaćivala dividende, smanjila je proizvodnju i otpuštala radnike te je kraj velike svjetske krize Zagrebačka pivovara i tvornica slada dočekala s onom produkcijom piva koju je imala prije Prvoga svjetskog rata, odnosno sa znatno manjom, uzme li se u obzir da su u međuvremenu fuzionirane zagrebačka, sisačka i karlovačka pivovara, a propala većina malih pivovara. Na takvo stanje svakako su utjecale i obje velike beogradske pivovare koje su bile smještene na području Uprave grada Beograda gdje se nije plaćao banovinski prirez pa su mogle proizvoditi jeftinije pivo i preuzeti opskrbu pivom cijelog istočnog područja Hrvatske, dok je Sarajevska pivovara preuzela Posavinu.

Uprava Zagrebačke dioničke pivovare bila je uvijek sklona građanstvu i radništvu Zagreba, koje se rado okupljalo u njezinoj restauraciji niz godina. Za razliku od susjedne tvornice Franck u pivovari gotovo da i nije bilo štrajkova i tarifnih pokreta. Vodstvo pivovare dopuštalo je i okupljanje sindikalno organiziranog radništva Zagreba u pivovari. Tako je 6. kolovoza 1923. Ivan Krndelj, jedan od radničkih tribuna Zagreba, održao u Zagrebačkoj dioničkoj pivovari veliku javnu skupštinu povodom štrajka mornara i rudara te je tom prigodom skupljena dosta velika pomoć za štrajkaše, koji su izborili bolje radne uvjete.

Ipak Zagrebačka dionička pivovara dobrom je organizacijom uspijevala zadržati proizvodnju te čak i za vrijeme velike svjetske krize nije smanjila svoj dionički kapital, iako su joj dividende bile neznatne a nekih godina ih i nije bilo. U vremenu velike svjetske krize mnogi su se okrenuli jeftinijem vinu, kojega je litra stajala pola dinara a ponuda bila vrlo velika. Pivovara je svojim stalnim kupcima davala pivo na kredit, pa je dakako u vremenu kada je moratorij štitio male seljake od propasti rizik poslovanja bio iznimno velik. S kakvim se velikim teškoćama sukobljavala zagrebačka pivovara najbolje pokazuje podatak da je prodaja piva u 1933. smanjena za 35% s obzirom na prethodnu godinu, a molba Samuela Alexandera da se umanji trošarina za pivo nije naišla na odaziv, jer je predsjednik Saveza industrijalaca Savske banovine bio Vladimir Arko, blizak vladinim privrednim krugovima, ali i veliki propagator žestokih pića. Osim toga ponovno je 1932. proradila pivovara u Laškom, koja je preferirala izvoz na hrvatsko tržište. Sve je to ipak pomalo nagrizalo poslovanje Zagrebačke pivovare. Na anketu Ministarstva trgovine i industrije u 1934. uprava pivovare odgovorila je da je morala napustiti prodaju piva u lokalu u Draškovićevoj ulici, restoran Lovački rog, prostor uz kino Croatia u Zagrebu. Napustila je i skladišta piva u Vukovaru i Vinkovcima, koje područje su preuzele ujedinjene beogradske pivovare, ali je zadržala skladište na Sušaku u Ružićevoj 2, u Splitu u Tvrtkovoj 1 i u Šibeniku, raspolažući još uvijek s 52 zgrade, šest tvorničkih automobila, deset specijalnih željezničkih vagona za prijevoz piva, 47 namještenika i 310 radnika. Ona je tada u proizvodnji piva na vodećim mjestima zapošljavala više stranaca: Austrijanca pivara Petera Aushana, koji je od 1914. boravio u Zagrebu, pivara Karela Zavadila iz Češke, koji je došao u Zagreb u siječnju 1921. te Petra Šimčika iz Lepnika u Češkoj, koji je boravio u Zagrebu od 1913. Ravnatelj je 1934. bio Aleksander Auš, rođen u Zagrebu, ali je tehnički ravnatelj bio Maxo Olbrich, rođen u Maloj Trebovi u Čehoslovačkoj, dok je poslovođa Raimund Mašek rođen također u Burgsteinu u Češkoj. Da je Zagrebačka dionička pivovara i tvornica slada bila veliko poduzeće, moglo se vidjeti iz njezinih Poslovnih izvješća koja su izlazila od 1933. do Drugoga svjetskog rata. Za tadanju proizvodnju trebalo je 98 vagona ječma, 6000 kg hmelja, 250 vagona ugljena a proizvela je 1934. godine 25 000 hl piva u vrijednosti od 12 000 000 dinara, 60 vagona slada u vrijednosti od 1 800 000 dinara, 7,5 vagona sladnog ekstrakta u vrijednosti od milijun dinara te 20 000 boca bezalkoholnih pića. U odgovoru na anketu Ministarstva trgovine 11. lipnja 1938. uprava tvornice je iskazala da radom 300 zaposlenih može za 24 sata proizvesti 600 hl piva, a da je vrijednost pivovare 48 500 000 dinara.

Iako industrija piva u monarhističkoj Jugoslaviji službeno nikada nije osnovala kartel ni podijelila jugoslavensko tržište, u stvarnosti je ta podjela između velikih pivovara Ljubljane, Zagreba, Beograda ipak učinjena, pa se znalo da je područje na kojem djeluje Shellova naftna kompanija i područje zagrebačke pivovare. Tako je Dalmacija oko Splita bila područje Zagrebačke dioničke pivovare te je pivovara od Splitske gradske štedionice kupila ledaru, usklađujući ondje i pivo dopremano iz Zagreba. I u vremenu pred Drugi svjetski rat Zagrebačka pivovara proizvodila je bezalkoholno piće Skaut, salvomalt i sokomalt, sladne ekstrakte, suhi pivski kvasac i sladno brašno, a dakako i piva s domoljubnim nazivima Tomislav i Jelačić pivo.

Početkom Drugoga svjetskog rata došlo je do velikih promjena u ravnateljstvu pivovare. Smrću Miroslava pl. Löbea, njegovih 58 000 dionica preuzeo je požeški posjednik Milutin Juzbašić. Osim toga vlada Banovine Hrvatske donijela je Uredbu da se Židovi ne smiju baviti proizvodnjom i prodajom hrane te je već 1940. u Zagrebačkoj pivovari bio postavljen komesar (povjerenik) banske vlasti Vladimir Božić. To je bio signal članovima obitelji Alexander da se povuku iz vodstva pivovare, a Samuel David Alexander sa suprugom Emom, kćeri uglednoga privrednika Neumana, uzalud je prešao na katoličku vjeru. Likvidacija te ugledne obitelji bila je samo odgođena. Tijekom prvih dviju godina Nezavisne Države Hrvatske svi Alexanderovi koji su ostali u Zagrebu zatvoreni su, maltretirani i poslani u logore, pa je u tom postupku Samuel David Alexander i umro. Zagrebačka dionička pivovara prešla je u vlasništvo Povlaštenoga hrvatskog industrijskog i trgovačkog d. d. (POHIT-a), koje je imalo više od 50% dionica. Rad Zagrebačke pivovare za vrijeme NDH dijelio je sudbinu ostalih zagrebačkih tvornica u ratnom vremenu. U početku je proizvodnja piva i povećana jer je na području Hrvatske bilo mnogo njemačkih vojnika, pa je 1941. pivovara radila s punim kapacitetom, što joj se nije dogodilo u prethodnih petnaest godina. No, ubrzo je nestašica ječma i hmelja usporila i otežala proizvodnju. U uvjetima poremećene proizvodnje račun prodaje piva vrlo je zanimljiv. Pivo je bilo skupo, ali zahvaljujući potražnji njemačkih vojnika gotovo da ga i nije bilo na skladištu. Međutim, zarade radnika Uredbom o oblikovanju cijena i nadnica bile su vrlo niske, što se samo djelomično nadoknađivalo prehranom u radničkoj kuhinji pivovare. Uskoro, zbog ograničenja potrošnje električne energije, a i sve slabijeg dotoka ječma kao osnovne sirovine, proizvodnja je pomalo zamirala, odnosno pivovara je postala tvornica koja je radila onda kada je imala što i čime preraditi. Zanimljivo je da je pivovara financijski do kraja rata ostala vezana uz Hrvatsku eskomptnu banku, koja je 1928. pretvorena u Jugoslavensku udruženu banku i koja se od 1941. zvala Hrvatska udružena banka d. d. Njezin predsjednik je i u tome zadnjem razdoblju bio dr. Stanko Šverljuga te je po čl. 9. Zakona o suzbijanju špekulacije i privredne sabotaže i po čl. 10. Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države podignuta u jesen 1945. protiv njega optužnica, konfiscirani su i Hrvatska udružena banka i sva poduzeća s kojima je ona bila u užoj poslovnoj vezi, a to je dakako bila i Zagrebačka pivovara d. d., te ostala Alexanderova poduzeća, zagrebačka Tvornica ulja d. d., ugljenokop d. d. Mirna u Radoboju i Bregima i dr. Okružni narodni sud za grad Zagreb zastupao je stajalište da dioničari materijalno odgovaraju za kaznena djela onih osoba kojima su povjerili upravu poduzeća u svojoj sferi. A Hrvatska udružena banka je financijski pomagala proizvodnju piva koju je proizvodio okupator. Srećom, Zagrebačka pivovara ipak je uspješno preživjela i tu promjenu vlasništva, a 2002. obilježava se 110. obljetnica Zagrebačke dioničke pivovare i tvornice slada.

Mira Kolar

Rudolf Horvat, Jedan pionir hrvatske industrije. 75-godišnjica rođenja Samuela Aleksandra. Hrvatski list, Osijek, XVIII/1937, br. 192, str. 7.

Mira Kolar-Dimitrijević, Presjek kroz rad Zagrebačke pivovare d. d. do 1945. Časopis za suvremenu povijest, 24, 1992, br. 2, 149–168. Objavljeno i u časopisu Pivo.

Zvonimir Milčec, Zagrebački stogodišnjaci, Večernji list, 29. i 30. V. 1992.

T. Z., Die Agramer Actien Brauerei und Malzfabrik. Agramer Lloyd, 1/1898, br. 4 i br. 5.

Arhiv Jugoslavije, fond Ministarstva trgovine i industrije, kut. 484, dosje 679.