HRVATSKI BOG GERMAN

HRVATSKI BOG GERMAN

Nijemci su tijekom višestoljetne nazočnosti u Hrvatskoj bili konstruktivan čimbenik njezina društvenog oblikovanja, a nedovoljno se zna o tome tko su sve od njih bili aktivni sudionici najvažnijih nacionalno-integracijskih pokreta u Hrvata. U tijeku je vrlo opsežan projekt izrade biografskog leksikona kojim će se obuhvatiti tisuća najistaknutijih pregalaca hrvatskoga društvenoga, kulturnog i znanstvenog života njemačko-austrijskih korijena.

Danas, kada Hrvati imaju svoju suverenu državu, pitanje nacionalnih manjina ukazuje se u potpuno drukčijem svjetlu nego što je to prije bio slučaj. Proteklih su stoljeća, naime, Hrvati, živeći u nametnutim državno-političkim zajednicama u kojima su i sami bili zapostavljena manjina, pripadnike najbrojnijih nacionalnih manjina u samoj Hrvatskoj nerijetko doživljavali i tretirali kao remetilački čimbenik i medij tuđinskog utjecaja. Kroz tu su fazu odnosa s Hrvatima, već prema tome tko je Hrvatsku svojatao, morali proći Nijemci, Mađari, Talijani i Srbi, dok su pripadnici ostalih manjina uglavnom bili pošteđeni negativnih hrvatskih emocija. I nije tu ništa čudno, jer po tome Hrvati nisu ništa drukčiji od ostalih, posebice malih, naroda. No, grč dugotrajne isfrustriranosti zbog neimanja vlastite države, ozbiljno učvršćen velikosrpskom agresijom tijekom prve polovice prošloga desetljeća, tek se počeo opuštati i trebat će proći još neko vrijeme da Hrvati, kao konačno svoji na svome, postanu potpuno benevolentni prema pripadnicima svih drugih etničkih skupina. U tom smislu jedna od stvari koje će svakako trebati napraviti jest i prevrednovanje uloge pripadnika nacionalnih manjina u općem razvoju hrvatskoga društva. I to ne tek na deklarativnoj razini s koje se na Šenou, Demetra, Ružičku, Šuleka ili Teslu gleda kao na akcidentne slučajeve nego tako da se te i mnoge druge velikane smatra aktivnim i ravnopravnim sudionicima hrvatskoga razvoja. Jer, jednu četvrtinu ili petinu žitelja Hrvatske već stoljećima čine i pripadnici drugih etničkih zajednica i oni s etničkim Hrvatima čine jedinstveni hrvatski politički narod. To bitno uvjetuje funkcioniranje hrvatskoga kulturnoga obrasca kao multietničkoga, koji je po tome već odavno europski. I najnovija se znanstvena istraživanja tzv. hrvatskoga genetskog koda rugaju svim etnoekskluzivcima. Ona, navodno, (do)kazuju da je gotovo polovica današnjih Hrvata zapravo ilirskog podrijetla te da je velika većina hrvatskog etnikuma ustvari nastala miješanjem pripadnika različitih naroda.

Kakvu su ulogu u tom miješanju odigrali Nijemci? Jesu li bivstvujući na hrvatskim prostorima još od 12. stoljeća uvijek bili mrski tuđinci ili je velika većina njih dijelila sudbinu ostalog hrvatskog puka? Jesu li Švabe Hrvatima donijele tek višestoljetni kobni politički zagrljaj ili su bili aktivni stvaratelji njezina kulturno-civilizacijskog napretka? Jugoslavenska historiografija je smišljeno zamagljivala cjelovite odgovore na ta pitanja, politički oblikovana tako da opravda socijalno-klasne potrebe i prešuti neljudske čine »narodnog poretka«. Naime, kad god je politika starija sestra historiografiji, njezini su nalazi dirigirani, polovični ili cenzurirani. No, ni u proteklih jedanaest godina, u kojima se hrvatska historiografija trebala osloboditi ideoloških stega, nije bilo lako doći do pravih odgovora. Tako jedan ugledni osječki historičar (i pričuvni političar, naravno) budno pazi i na samu mogućnost da netko, govoreći o povijesti Osijeka, ne daj bože, ustvrdi kako je do 1910, i to po broju Nijemaca, njemački govorećih Židova i onih koji su se njemačkim jezikom koristili u svakodnevnoj komunikaciji, bio dominantno njemački grad. Jer kako bi to uopće bilo moguće da u Hrvatskoj postoji neki njemački grad? Ma, može, naravno da može, ali, naravno, u sociološkom ili kulturološkom, a ne nipošto političkom smislu, ali koga briga za te nijanse. Nadalje, početkom devedesetih, kada su gotovo svi imali nešto važno reći o žrtvama na Bleiburgu i križnome putu, potpuno je prešućeno da je gotovo svaka četvrta žrtva na toj Golgoti bio Nijemac, Švabo, Folksdojčer, pripadnik najbrojnije nacionalne manjine u Kraljevini Jugoslaviji, koja je u vrlo kratkom razdoblju gotovo potpuno zbrisana. No, o tome jednom drugom zgodom.

Austrijski carevi kao hrvatski kraljevi

Kada su hrvatski velikaši okupljeni na saboru u Cetinu 1527. za hrvatskog kralja proglasili Ferdinanda Habsburškoga vjerojatno su to smatrali privremenim rješenjem i nisu ni slutili da će njemačko-hrvatske prisilne ali raznolike i tijesne veze potrajati puna četiri stoljeća. Nijemci (i Austrijanci) su tijekom tih stoljeća od spasitelja (pred turskom najezdom) postali ugnjetači i porobljivači. U političkom smislu su to doista i bili, jer personalna unija na temelju Pacta Conventa iz 1102. nije zapravo nikada poštovana. Štoviše, čini se da su i Habsburgovci znali ono što je Nada Klaić mnogo poslije otkrila o njezinoj vjerodostojnosti, pa se nisu nikada nje ni držali. Podsjetimo, radi se o famoznoj povelji kojom su kneževi 12 hrvatskih plemenitih rodova pozvali Kolomana da im bude kralj, a za koju je Nada Klaić dokazivala da se radi o čistom diplomatičkom falsifikatu koji su Arpadovići proizveli mnogo poslije no što je datiran, a Habsburgovci iskoristili da hrvatske narodne pravice ignoriraju četiri stoljeća.

No, bilo bi odveć jednostrano i potpuno netočno njemački element u hrvatskoj povijesti smatrati tek remetilačkim čimbenikom. Jer Nijemci (i Austrijanci te njemački govoreći Židovi aškenaske zajednice koji s njima čine u mnogočemu jedinstven kulturni krug) naseljeni u Hrvatskoj tijekom više stoljeća za sobom su ostavili vrlo snažan utjecaj na oblikovanje najvećega broja sastavnica hrvatskoga društva, prije svega gospodarstva, ali također i njegove kulture, umjetnosti i znanosti.

Nijemce susrećemo u Hrvatskoj još u srednjem vijeku kada dolaze kao crkveni poslanici i misionari, plaćeni vojnici te najčešće kao obrtnici, majstori i rudari. Već u 13. stoljeću veći hrvatski gradovi (Varaždin, Križevci, Samobor, Virovitica i još neki) imaju njemačke ulice ili kvartove. Sve više je bilo i velikaških obitelji koje su dolazile iz njemačkih zemalja stičući imanja po Hrvatskoj, a među njima se posebno ističu Spanheimi, Andechsi, Ratoldi, Gisinzi, Albeni i Celjski koji su gotovo svi dali nekoliko banova. No, njemačko-austrijsko doseljavanje je počelo ozbiljnije tek nakon što je Hrvatska postala dijelom Habsburške Monarhije, dakle u 16. i 17. stoljeću. Tada je ono bilo uglavnom usmjereno na gradove i vojne komune diljem Vojne krajine.

Iz toga se doba valja posebno sjetiti dvaju njemačkih sinova. Prvi je Paul Scaliger (1534–1575) poznat još i kao Scalichius i Pavao Skalić, rodom Zagrepčanin, pustolov, reformatorski pisac, teolog, polihistor. Njemačkoga roda, otisnuo se u svijet i nakon studija filozofije i teologije, postao biskup-koadjutor Ljubljane, prijateljevao s papom, carevima, kneževima i vojvodama, prešao na protestantizam i svrstao se među najistaknutije hrvatsko-slovenske reformatore (Konzul, Dalmatin, Trubar, Vergerije). Navodno je zbog izmišljenih i prisvojenih titula te falsificirane genealogije stekao i mnogo neprijatelja pa je 1566. morao pobjeći u Gdazsk a odatle u Pariz i Münster. Vrativši se katolicizmu, pisao je u interesu kontrareformacije. Autor je raznih teoloških, historiografskih i polemičkih spisa a napisao je i predgovor glagoljskoga katekizma koji su pripremili hrvatsko-slovenski protestanti. Njegovo djelo Encyclopediae seu orbis disciplinarum tam sacrarum quam profanarum epistemon iz 1559, zbog kojeg ga ovdje najviše i spominjemo, smatra se najznačajnijim pokušajem opće enciklopedije 16. stoljeća u Europi.

Ličnost velikog formata je i Pavao Ritter Vitezović(1652–1713), pisac, historičar i leksikograf rođen u Senju, u obitelji alzaškog doseljenika. Nakon školovanja u Senju i Zagrebu otisnuo se u svijet i prihvatio književnost i znanost kao svoje osnovno zanimanje. U Senj se vratio 1679. i krenuo u pohod protiv Turaka, potom Senjane zastupao na saborima u Sopronu, Beču i Požunu. Putovao i kao banov zastupnik, počašćen je titulama zlatnog viteza, viteza sv. Jurja, naslovnog podžupana Like i Krbave, dvorskog savjetnika i naposljetku baruna. U Linzu je 1684. tiskao svoju prvu knjigu Odiljenje sigetsko. Silno se trudio uspjeti na dvoru kao historičar i komornik, no bez većih uspjeha. Ipak, za vrijeme svog boravka u Zagrebu, gdje je odlukom Hrvatskog sabora postao upravitelj Zemaljske tiskare (izradio je fonetički alfabet, uredio nekoliko pučkih hrvatskih kalendara i objavio nekoliko svojih spisa), djelatno je pridonio da Zagreb postane kulturno središte hrvatskih zemalja. Štoviše, Vitezović se smatra začetnikom tiskarstva i osnova novinstva u nas. Napisao je mnoštvo historiografskih djela među kojima je i Croatia rediviva (1700), posvećena »čitavoj Hrvatskoj«. Od ostalih djela najpoznatija su mu Plorantis Croatiae saec. duo (1703) i Bosna Captiva (1712).

Kolonizacija Podunavlja

Najmasovnije doseljavanje njemačkoga elementa (ali i pripadnika drugih srednjoeuropskih naroda) zbilo se, pak, kao organizirana kolonizacija Podunavlja tijekom 18. stoljeća. Cijela Panonska nizina je zapravo u to doba (nakon protjerivanja Turaka južnije od Save i Dunava) bila prostor intenzivnih migracija, a Nijemci su se naseljavali u tri velika vala u sklopu državne politike naseljavanja novoosvojenih pograničnih područja. U Hrvatsku su ih uglavnom naseljavali feudalci i Crkva na svoja imanja, i to sve do konca 19. stoljeća. Kolonisti (mahom seljaci bezzemljaši, gradska sirotinja, kažnjenici kojima je obećan oprost i avanturisti raznih vrsta) u Slavoniji su (kao i u cijelom Podunavlju do Erdelja) zatekli katastrofalne uvjete života: guste hrastove šume i močvare u kojima je carevala malarija. Ni uvjeti otkupa zemlje i oruđa nisu bili povoljni pa je među naseljenicima nastala krilatica »Djedu smrt, ocu nevolja, a sinu kruh«, koja je simbolično svjedočila da je tek treći naraštaj doseljenika počeo uživati plodove svoga mukotrpnog zalaganja. Dakle, nepregledne panonske oranice nisu ništa drugo nego plod višedesetljetnog krčenja šuma i melioracije močvara, a ušorena sela su urbanistički obrazac kolonističkih graditelja. Domicilno stanovništvo nije voljelo došljake, a Nijemce, odnosno Švabe, pogotovo. Tome je pogodovala i jezična barijera ali i činjenica da su došljaci uglavnom osnivali vlastita sela. No, u mnogočemu su se na njih ugledali, jer su oni sa sobom donosili svoje zanimljive i korisne običaje, naprednije i učinkovitije načine obrade zemlje, uzgoja stoke, gradnje i priprave hrane, moderniju tehnologiju i način društvenoga organiziranja kroz solidarnu ispomoć i slično. Doseljenici su okrupnjavali posjede, gradili moderne mlinove, čitaonice, škole i crkve, osnivali vatrogasna i kulturna društva, a neki od imućnijih su gradili i osnivali prve industrijske pogone u svom kraju. Nijemci su mnogo toga prvi pokrenuli u Hrvatskoj i bili su pioniri ili nositelji velikog broja djelatnosti.

Računa se da je do 1910. u Slavoniji i Srijemu Nijemcima naseljeno oko 15 tisuća imanja s oko 134 tisuće žitelja. Samo u Osijeku (u kojem je prvi njemački teatar osnovan još daleke 1750) tada je živjelo oko 10 tisuća Nijemaca, u Zagrebu ih je bilo više od 6 tisuća, a čak više od 3 tisuće u Dalmaciji. Prema popisu pučanstva iz 1931. u Kraljevini Jugoslaviji je živjelo 490 tisuća njemački govorećih žitelja, od čega oko 170 tisuća njih na područjima današnje Hrvatske. No, kako je već tada bilo mnogo onih kojima materinski jezik više nije bio njemački nego hrvatski (asimilacija, miješanje roditelja i slično), neki su izvori (poput godišnjaka Evangeličke crkve iz 1935) procjenjivali da Nijemaca ima čak 695 tisuća, od čega da ih je u Hrvatskoj najmanje 200 tisuća. No, to su svakako pretjerane brojke.

Posljeratna sudbina naših Folksdojčera je ovih godina, unatoč nekim perfidnim opstrukcijama, uglavnom postala poznata našoj javnosti, prije svega zahvaljujući trudu nekolicine povjesničara i istraživača-publicista od kojih je najzaslužniji dr. Vladimir Geiger iz Hrvatskog instituta za povijest. Deportacijama, logorima, oduzimanjem imovine, nasilnom asimilacijom, iseljavanjem pod pritiskom i sličnim metodama komunistički režim je postigao to da su se danas Nijemci i Austrijanci sveli na brojčano gotovo neznatnu skupinu. Na posljednjem popisu pučanstva, onome iz 1991, tek njih nešto manje od 3 tisuće iskazalo je njemačku ili austrijsku nacionalnu pripadnost.

Demografski gubici njemačko-austrijske nacionalne manjine su vrlo veliki. Dio njih je izginuo tijekom rata i na tzv. Križnom putu, a proračuni govore da je tijekom i nakon Drugog svjetskog rata iz Hrvatske prisilno ili »dobrovoljno« iselilo oko 100 tisuća Folksdojčera, i to uglavnom u Njemačku i Austriju. Ostali su se uglavnom asimilirali pa se njihovi potomci danas smatraju Hrvatima.

Iskusivši prokletstvo kolektivne krivnje, Nijemci i Austrijanci su platili vrlo visoku cijenu a dio nje je bilo i svjesno prešućivanje uloge mnogih pojedinaca koji su ostavili važno i vrijedno naslijeđe u izgradnji modernog hrvatskog društva. Kako bi se barem donekle ispravila povijesna nepravda, bitno je istražiti i publicirati spoznaje o tim ljudima, a tome će nesumnjivo pridonijeti i biografski leksikon koji je u pripremi i kojim će se obuhvatiti oko tisuću najistaknutijih pregalaca hrvatskoga društva (posebice njegovih kulturnih, umjetničkih, znanstvenih i gospodarskih dosega) njemačkih i austrijskih korijena. Među njima i nekih njemački govorećih Židova koji su se sami smatrali dijelom njemačko-austrijskoga kulturnoga kruga, jer je poznato da su se mnogi Židovi koji su prešli na katoličanstvo smatrali pripadnicima njemačkoga ili austrijskoga (a najviše hrvatskoga naroda), uglavnom prema tome odakle su doselili i kojim su jezikom govorili njihovi preci. Tim leksikografskim pothvatom (kojemu nipošto nije svrha nekakvo novo etničko prebrojavanje, nego revalorizacija uloge pojedinca u stvaranju društva) popularizirat će se mnoge zanimljivosti i obnoviti sjećanja na brojne zaslužne ljude. Ovdje se možemo tek taksativno prisjetiti nekih od najzanimljivijih figura svjedočeći njihov iznimno bogat doprinos u cjelokupnome društvenom životu Hrvatske.

Nijemci u hrvatskome narodnom pokretu

Ilirski pokret i narodnjačko jugoslavenstvo, koje se kao izvorno hrvatska nacionalno-integracijska ideologija 19. stoljeća na njega nastavilo, u svojoj su biti iz potpuno razumljivih razloga bili protumađarski i protugermanski. Neki od ilirskih prvaka su gorljivo rogoborili protiv Nijemaca na način koji je bez ostatka bio ne samo pun nacionalnoga žara, nego i šovinistički. Tome je, naravno, pogodovala pokvarena politika cara Franje Josipa koja se obila o glavu Hrvatima nakon revolucije 1848. godine. Tako se Andrija Torkvat Brlić, jedan od poznatijih iliraca, rugao Nijemcima najgorim pogrdama proglašavajući ih najvećim zlom i pozivajući Hrvate da ne uče njemački jezik. Nije bio u tome jedini. Ni Josip Juraj Strossmayer (1815–1905), biskup đakovački i bosansko-srijemski, sigurno najpoznatiji ovdašnji njemački potomak (unuk austrijskog doseljenika iz Linza), nije volio njemački. Zabilježeno je da s njemačkim pukom u slavonskim selima nije razgovarao njemački i korio ih je što ne uče hrvatski. No, i on je na golemim imanjima svoje biskupije gotovo na sva ključna mjesta postavio Nijemce, katedralu u Đ akovu, kao stolnu crkvu u Osijeku, te mnoge druge važne građevine koje je dao podignuti, gradili su i oslikavali njemački majstori. Možda zato što su bili najdostupniji, ali to ne mijenja vrijednost njihova učinka. Što se Strossmayera tiče, njegova je uloga u hrvatskoj kulturnoj i političkoj povijesti upravo nenadomjestiva a o njegovoj veličini svjedoči i činjenica da Sveučilište u Osijeku nosi njegovo ime. No, vratimo li se ilirizmu, obično se smatra da je to pokret u kojem su participirali samo hrvatski sinovi. Malo je poznato da su i neki od najpoznatijih iliraca imali njemačke korijene, pa i za samoga Ljudevita Gaja su politički suparnici kazivali da je po svojim precima zapravo Ludwig von Gay. I Stanku Vrazu, slovenskom ilircu, na nos su nabijali inačicu prezimena Frass. No, to su tek pretpostavke koje su imale za cilj difamirati i diskreditirati ilirske perjanice. Ono što je definitivno poznato jest to da je najbolji prijatelj i desna ruka bana Josipa Jelačića bio Joseph von Neustädter (1796–1866). Ugarski barun, protestant podrijetlom iz Franačke, vojnu je karijeru okončao u činu divizijskog generala i sa čašću austrijskoga podmaršala. U Petrovaradinu je upoznao Jelačića, poslije bana, te se s njim zbližio u vrlo prisnom prijateljstvu do kraja života. Za vrijeme revolucionarnih zbivanja 1848. godine bezrezervno je pristao uz njega i s njim sudjelovao u ratnim pohodima i slamanju mađarske pobune. Nakon umirovljenja kupio je imanje Schönbach (Lepa Ves) uz potok Medveščak i nastanio se u Zagrebu. Naučio je hrvatski, pisao i objavljivao na njemu. Zemni ostaci baruna Neustädtera i njegove supruge Helene preneseni su 1909. godine s Jurjevskoga groblja na Mirogoj, zajedno s nadgrobnim spomenikom koji je 1867. godine izradio zagrebački klesar Robert Streschnack. Jelačićeva supruga, grofica Sofija von Stockau, koja je mnogo puta imala presudan utjecaj na bana, također je bila Njemica.

Jedan od njihovih najuglednijih suvremenika i otac hrvatske opere Vatroslav Lisinski, pravim imenom Ignaz Fuchs, bio je njemačko-židovskog podrijetla, a svoje ime je pohrvatio kao gorljivi ilirac. Njegov učitelj je bio Georg Carl (Juraj Karlo) Wiesner von Morgenstern (1783–1855) doseljenik iz rumunjskoga Arada, koji je isprva bio tajnik grofa Erdędyja, a potom i jedan od osnivača i prvi dirigent Zagrebačkoga glazbenog zavoda (Agramer Musikverein, poslije HGZ). Prvi predsjednik i osnivač tog društva (1827) bio je Gustav von Prandau, a dvije godine poslije otvorili su i prvu glazbenu školu u kojoj su osim Wiesnera predavali i Anton Kirschofer i Ignaz Scheitinger. Nakon dolaska Lisinskog za novoga ravnatelja 1855, za nastavnike su angažirani i Anton Schwarz (violina), Johann Oertl (violončelo) i Ignaz Lichtenegger (pjevanje). Time je škola prerasla u konzervatorij (danas Muzička akademija). Njihov suvremenik bio je i Samoborac Ferdo Wiesner-Livadić, skladatelj i muzikolog (1799–1879). Nakon školovanja i angažmana u Grazu vratio se u Samobor i oduševio idejama hrvatskog narodnog preporoda te kroatizirao svoje prezime. Pisao je budnice, a najpoznatija je Još Hrvatska nij’ propala. Glazbena škola u Samoboru nosi njegovo ime. Kukuljevićeva drama Juran i Sofija praizvedena je 1840. otvorivši prvu hrvatsku kazališnu sezonu. No, malo je poznato da su zakupci gornjogradskoga kazališta u to doba bili braća Heinrich i Karl Börnstein, rođeni u Hamburgu.

Još dvije hrvatske glazbene škole nose imena po njemačkim potomcima. Ona u Osijeku po Franji Ksaveru Kuhaču, odnosno Franzu Xaveru Kochu (1834–1911), etnomuzikologu i glazbenom pedagogu i povjesničaru, a škola u Splitu po Josipu Hatzeu (1879–1959), skladatelju, glazbenom pedagogu i zborovođi, inače potomku vipavskih Nijemaca. Ipak, sve spomenute nadilazi ličnost i djelo Franza von Suppéa (1819–1895), koji je velikan europskoga formata. Rođeni Splićanin, odrastao je u Zadru, a nakon studija u Italiji od 1835. živio je u Austriji, uglavnom u Beču. Smatra se kraljem operete, no, kako je u nas opereta destljećima podcijenjena tako se ni njegovo ime ne spominje, osim u prigodama kakva je bila 100. obljetnica njegove smrti, kada su pošte Austrije i Hrvatske paralelno izdale prigodnu poštansku marku.

Nastavimo li priču o muzikolozima i glazbenicima njemačkoga korijena, svakako treba spomenuti skladatelja, orguljaša i pijanista iz Varaždina Leopolda Ignaza Ebnera (1769–1830), njegovu kćer Mariju Ebner, koja je bila poznata pijanistica i operna pjevačica, dirigenta i znamenitog promicatelja opere Nikolu Fallera (1862–1938), još jednog slavnog Varaždinca Vjekoslava Ružića, tj. Rosenberga (1870–1954), skladatelja i dirigenta, potom Josipa Štolcera Slavenskog (1896–1955), rođenog u Čakovcu. U mladosti je bio pekarski pomoćnik kojeg su bogatiji mještani primijetili i prepoznajući njegov glazbeni talent poslali na studij. Europsku i svjetsku afirmaciju postigao je 1924. u Njemačkoj, na međunarodnom festivalu Dani komorne glazbe u Donaueschingenu. Tada je ocjenjivački sud između 280 prijavljenih djela, od kojih je čak 91 bilo gudački kvartet, odabralo baš Štolcerovu kompoziciju Prvi gudački kvartet. Zagrepčanin Sigfried Kiefer (1919–1972), inače podrijetlom iz Zrenjanina, bio je poznati violončelist, Karla Radingera (1906–1972) znalci pamte kao jednog od utemeljitelja jazza kod nas, koji je svojevremeno žario i palio sa svojim orkestrom »Radinger Rhythm Boys«, a 1947. se posvetio kazališnoj režiji i dirigiranju. Od suvremenih glazbenika spomenimo Ivu Körblera (1926), skladatelja zabavne glazbe, Teodora Bocha (1925), jednog od utemeljitelja Festivala kajkavske popevke u Krapini, skladatelja Davorina Kempfa (1947), zagrebačkoga rokera Nenada Bacha, koji sad živi u SAD-u, frontmena grupe »Atomsko sklonište« Brunu Langera, slavne bubnjare Borisa Leinera i Dražena Šolca, te pjevačice Kseniju Erker, Ivanu Plechinger i Dunju Knebl.

Već smo naveli neke od poznatijih plemićkih obitelji njemačkih korijena koje su odigrale vrlo važnu ulogu u Hrvatskoj, posebice u privrednom razvitku svoga kraja. No, evo još nekih. Obitelj kranjskih grofova i kneževa Auersperg dala je nekoliko vojnih zapovjednika i zemljoposjednika, kao i Braunspergi. U Hrvatskoj su svoja imanja (pokraj Varaždina) imali čak i kneževi od Brandenburga, a tu su još i obitelji Haller (ugarski grofovi), Rauch, Schamburg-Lippe (virovitički), Eltz (vukovarski), Reisner (osječki), Prandau (valpovački), Hellenbach, Bombelles i drugi. Osobito valja izdvojiti obitelj Kulmer, Štajerce koji su stekli barunat Rosenpichela i Hochensteina još 1654, a grofovstvo 1860. godine. Kulmeri su bili gospodari Šestina, a posljednji muški potomak bio je akademski slikar Ferdinand Kulmer (1925–1999), jedan od najpoznatijih hrvatskih slikara uopće.

Osječka i zagrebačka škola crtanja

Kad smo već kod slikarstva, sjetimo se još nekih njemačkih sinova i unuka koji su na ovom planu dali vrijedan doprinos. Od mnoštva srednjovjekovnih, renesansnih i baroknih majstora, koji su oslikali i uresili mnoge crkve u Hrvatskoj, spomenut ćemo tek napoznatijega među njima, tirolskoga Nijemca i pavlina Ivana Krstitelja Rangera (1700–1753) koji pripada u red najvažnijih slikara sjeverozapadne Hrvatske, a njegova remek-djela u Lepoglavi, Štrigovi i Varaždinu smatraju se dijelom najvrednije barokne baštine u nas. Od starijih majstora spomenimo Adalberta Schauffa (1781–1821), slikara i jednog od prvih učitelja Zagrebačke risarske škole. Postojala je i Osječka škola crtanja koja je s radom počela 1800. s 36 učenika, a njezinim najistaknutijim pripadnicima smatraju se Antun Müntzberger (osnivač), Franz (?-1841) i Hugo (1807–1869) Conrad von Hötzendorf i najpoznatiji Adolf Ignjo Waldinger (1843–1904). Osobitu pažnju među likovnim umjetnicima zaslužuje Antun Dominik Fernkorn (1813–1878) koji je Zagrebu ostavio spomenik banu Jelačiću, kip sv. Jurja koji ubija zmaja (pred Muzejom za umjetnost i obrt), reljef boga Merkura na fasadi hotela »Dubrovnik« te Madonu s četiri anđela ispred katedrale. Slikar i grafičar Milan Steiner (1894–1918) umro je mlad, ali je za sobom ostavio opus iznimne slikarske senzibilnosti. Zagrepčanin Robert Auer (1873–1952), inače profesor na Likovnoj akademiji, sa suprugom Leopoldine Auer-Schmidt svojedobno je vodio najpoznatiju privatnu slikarsku školu. U Hrvatskoj, točnije u Splitu, punih je dvadeset godina, od 1938. do 1958. godine, živio i djelovao kao slikar i kazališni scenograf rođeni Berlinčanin Rudolf Bunk (1908–1974). Od suvremenih majstora, osim Ferdinanda Kulmera, spomenimo Alberta Kinerta (1919–1987), Josipa Happa (1935), Ivana Obsiegera (1939), Nikolu Reisera (1918) i Vesnu Kiefer-Zadravec.

Tu su i dva slavna galerista. Prvi je Zagrepčanin Antun Ullrich (1878–1927), čija je galerija u Ilici 54 postala i dugo bila stjecište umjetničke kreme grada. Drugi je neumorni muzeolog Antun Bauer (1911–1999), koji je bio pasionirani sakupljač likovnih djela pa se mnoge hrvatske galerije mogu pohvaliti njegovim donacijama.

Ovdje trebaju biti spomenuta i dva fotografa. Prvi zagrebački fotograf bio je Ivan Standl (1832–1897), a čini se posljednji od formata bio je Gjuro Griesbach (1911–1999).

Najbrojniju skupinu s pravom čine graditelji i arhitekti. Kada se vidi koliko ih je njemačko-austrijskoga podrijetla, čini se da imaju primat. Nemoguće ih je sve nabrojiti, ali pokušajmo tek najpoznatije. Počasno mjesto zauzima naturalizirani Zagrepčanin Herman Bollé (1845–1926), koji je glavnome gradu ostavio velik broj sagrađenih i obnovljenih javnih i sakralnih objekata. Najpoznatije je svakako groblje Mirogoj, a tu su još i obnovljena katedrala te Evangelička crkva. Tu su još Bartol Felbinger (1785–1871) s mnoštvom zgrada u Zagrebu i palačom Drašković, Riječanin Ignazio Hencke (1740–1798), koji je ostavio baroknu pravoslavnu crkvu, Alois Vjekoslav Bastl (1872–1947), autor Etnografskoga muzeja, zgrade PMF-a i tržnice Dolac u Zagrebu, Ferdinand Fellner (1847–1916) i Herman Helmer (1849–1919), koji su u historicističkom stilu sagradili kazališne zgrade u Zagrebu, Rijeci i Varaždinu, Umjetnički paviljon u Zagrebu i cijeli niz reprezentativnih zgrada, Bruno Bauer (1884–1955), autor Novinarskog doma i samostana sv. Ksavera u Zagrebu, Viktor Aksmann ili Vladoje Aksmanović (1878–1946), poznati osječki arhitekt, Vjekoslav Heinzel (1871–1934), autor brojnih zgrada, a dok je bio zagrebački gradonačelnik (1920–1928) zaslužan je za plansko uređenje grada, zatim Hinko Bauer (1908–1986), koji nam je ostavio zgradu Zagrebačkog zbora i bolnice na Jordanovcu, Juraj Denzler (1896-1981), koautor Higijenskog zavoda i zgrade Elektre, Drago Ibler (1894–1964), graditelj brojnih stambenih zgrada i slavnog drvenog nebodera na Iblerovu trgu u Zagrebu, Pavao Deutsch (1897–1948), koji je radio uglavnom s Alexanderom Freudenreichom (1897–1974), ostavivši za sobom brojna ostvarenja, kao što su zgrade hrvatskih kulturnih domova u nizu gradova, školu u Varošu (Split), Maticu hrvatskih obrtnika u Zagrebu itd. Tu su još i Herman Haller, koji je 1905. izveo slavno varaždinsko groblje, Zlatko Neumann (1900–1969), Hugo Ehrlich (1879–1936), koji je radio s Viktorom Kovačićem, Anton Ulrich (1902–1998), koji je sagradio KBC Rebro, zgradu Vjesnika u Zagrebu te Vojnu bolnicu u Splitu, Franjo Neidhardt, koautor Doma sportova i Dinamova stadiona te Juraj Neidhardt (1901–1979), najpoznatiji predstavnik hrvatske moderne arhitekture i autor Nadbiskupskog duhovnog sjemeništa na Šalati. Još su dvojica koje ćemo ovdje svakako spomenuti. To su suvremeni ali već slavni arhitekti Vjenceslav Richter (1917), koji upravo predlaže nove modele spuštanja Zagreba prema Savi i Velimir Neidhardt, najmlađi akademik i koautor zgrade NSB-a te autor Inine zgrade na Velesajmu.

Pioniri hrvatske medicine i budući hrvatski nobelovac?

Njemački potomci su dali velik doprinos i razvoju hrvatske medicine, odigravši u mnogo slučajeva pionirsku ulogu. Evo tek nekih od njih. Austrijski je liječnik Theodor Billroth (1829–1894), oduševljen njezinim mogućnostima, Opatiju 1889. proglasio lječilišnim mjestom te time dao doprinos i razvoju turizma u tom kraju. Prvi zagrebački zubar bio je Josef Hafner, koji je ordinaciju otvorio 1866. Josipa Fona (1846–1899) mnogi smatraju začetnikom moderne kirurgije u nas, kirurg Antun Gottlieb (1880-?) izvršio je 1913. prvu resekciju želuca, a 1918. prvu operaciju grkljana i prvu torakoplastiku. Branko Oberhofer (1913–1985) izveo je prvu operaciju tzv. šetajućeg živca i smatra se začetnikom kardiokirurgije u nas, jer je prvi operirao na otvorenom srcu. Ernest Mayerhofer (1877–1957) je 1922. osnovao i prvi vodio Kliniku za dječje bolesti u Zagrebu, a Aleksandar Tiefenbach (1922–1992) je na toj klinici osnovao Hematološki odjel. Živko Bolf (1894–1982) osnovao je Stomatološki fakultet u Zagrebu i bio njegov prvi dekan, a Antun Šercer (1896–1968) je u Bolnici sestara milosrdnica razvio Odjel ORL te osnovao Thalasoterapijski institut u Crikvenici. Psihijatar Josip Glaser (1897–1963) osnovao je 1939. i vodio Neuropsihijatrijski odjel u Bolnici sestara milosrdnica. Antun Schwarz (1832–1880) je 1877. osnovao prvu primaljsku školu, a 1879. prvu duševnu bolnicu u Stenjevcu. S Ivanom Dežmanom je prikupljao i stvarao hrvatsku liječničku terminologiju. Začetnik medicinske historiografije u nas je Ludwig Lujo Thaller (1891–1949), koji je u Zagrebu osnovao i prvu katedru za povijest medicine na Balkanu. Tu je i predsjednik Hrvatske medicinske akademije Mladen Štulhofer, inače dugogodišnji predsjednik Hrvatsko-njemačkog društva prijateljstva.

Od starijih pisaca i književnika na prvom mjestu treba spomenuti oca hrvatskog romana Augusta Šenou (1838–1881), inače češko-njemačkog podrijetla. Također treba spomenuti Roda Rodu (1872–1945), koji je dio života proveo u Osijeku, a Austrijanci ga smatraju svojim književnim velikanom. Slične je sudbine bio i Osječanin Victor von Reisner (1860–1919), koji se odselio u Njemačku. Zatim valja spomenuti gorljivog varaždinskog Austrijanca židovskih korijena Eduarda Breiera (1811–1886), te Adolfa Webera Tkalčevića (1825–1889). Tu je i slavni požeški kroničar Julije Kempf (1864–1934), a slijede ih Franz Spitzer alias Ervin Šinko (1898–1967), pisac njemačko-židovsko-mađarskih korijena, glasoviti austrijski pisac Ödön von Horvath (1901–1938), Riječanin rođenjem a njemačko-mađarsko-češko-hrvatskih korijena i Ferdo Živko Miler (1853–1917). Slijede Ljubo Wiesner-Livadić(1885–1951), koji je umro u emigraciji, potom jedan od pokretača hrvatske moderne Branimir Wiesner-Livadić(1871–1949), Karlovčanin Oto Šolc (1913–1995), Vjekoslav Majer (1900–1975), još jedan emigrantski pisac Ernest Bauer (1910) i Miroslav Feldman (1899–1976). Među značajnije pisce pripada i Mladen Kerstner (1928), tvorac čuvenih »Gruntovčana«, a tu su još i Ernest Fišer (1943), Vladimir (1927) i Goran Rem (1958), te Ludwig (Ljudevit) Bauer (1943), kojemu u kratko vrijeme u Hrvatskoj izlazi čak pet knjiga i za kojega neki književni kritičari kažu da ima spisateljsku snagu koja bi ga mogla odvesti i do Nobelove nagrade za književnost.

Općenito uzevši u kulturi ima mnogo onih koji su njemačko-austrijskih korijena. Među glumcima starije generacije mnoga su sjajna imena poput Ljerke Šram (1874–1913), Armanda Alligera (1904–1990), talijanske zvijezde Alide Valli (rođene 1921. u Puli kao Adelaida Maria Altenburger), te nekoliko članova slavne umjetničke obitelji Freudenreich, a među novijima spominjemo se Vanje Dracha, Stjepana Baherta, Sande Langerholz, Ingeborg Appelt i Vilija Matule. Od redatelja u toj galeriji likova posebno mjesto zauzimaju Tomislav Tanhofer (1878–1871) i Ivan Hetrich (1921–1999), Nikola Tanhofer (1926–1998), Branko Bauer (1911–2002) i Branko Schmidt. U tiskarstvu i knjižarstvu Hrvatske mnogi su Nijemci ostavili važan trag, u mnogim slučajevima (u Zagrebu i Osijeku) u tim su djelatnostima dugi niz godina bili dominantni. S tiskarstvom je u vezi i novinstvo a povijest njemačkog novinstva u Hrvatskoj je doista bogata. Naraštaji novinara pamte svoje kolege njemačkih korijena a i među novijima ih je dosta. Najpoznatija je svakako Neda Ritz, rođenjem Birt, tu je legenda sportskog novinarstva Fredi Kramer, njegova nešto mlađa kolegica Romana Eibl, a znamo i Vukovarca Josipa Esterajhera, Vinkovčanku Blaženku Leib, Osječane Mirka Sajlera, Dragu Hedla, Gordana Flaudera, Sinišu Kramla, Krunoslava Weinperta, Draška Celinga, Renatu Trišler, Ervina Heinea i Darka Oesterreichera. Sjećamo se i nekih kojih više nema, poput Ive Lajtmana iz »Večernjeg lista«. Ima i onih koji su Nijemci, odnosno Austrijanci po majci, kao što su to Helga Vlahović-Brnobić, Sead Saračević, Zija Sulejmanpašići Saša Kopljar, čija je majka Margita Šerman-Kopljar poznata osječka operna pjevačica.

Od onih koji su ostavili značajniji trag u znanosti spomenimo slavnog prirodoslovca Dragutina Gorjanovića Krambergera (1856–1936), koji je otkrio krapinskoga pračovjeka, Franju Hanamana (1878–1941), koji je s A. Justom izumio i patentirao prvu upotrebljivu električnu žarulju s metalnom niti, slavnog tiflopedagoga Vinka Beka (1862–1935), kulturologa, muzealca i filologa Kostu Hörmanna (1850–1921), Bjelovarčanina koji je ostavio neizbrisiv trag u kulturologiji Bosne i Hercegovine, povjesničara Miroslava Brandta (1914–2002), kemičarku Zlatu Bartl (inače rođenu 1920. u Sarajevu od roditelja Austrijanaca koji su doselili iz Dalmacije), koja je izumila Vegetu, fizičara Vladimira Paara s Instituta Ruđer Bošković, demografkinju Alicu Weltheimer-Baletić, rođenu u Vukovaru, te biologa Oskara Springera, šefa Odjela za biologiju zagrebačkog PMF-a. Ne treba zaboraviti ni braću Rudija (1913–1993), sociologa i Ivana Supeka (1915), fizičara i pisca, koji su po majci Nijemci iz Đ akovštine. Tu je i austrijski filozof i mistik Rudolf Steiner (1861–1925), jedna od najzanimljivijih ličnosti u toj galeriji, za koju se malo zna da je rođenjem iz Hrvatske. Riječ je o osnivaču antropozofije, spiritualističko-mističke doktrine iz koje je izašla i waldorfska pedagogija, jedna od najpopularnijih suvremenih pedagoških metoda u svijetu.

Još jedna osebujna ličnost hrvatske povjestice svakako je Franjo Trenk, odnosno Franz von der Trenck (1711–1749), austrijski pukovnik i barun rođen u Italiji a skončao u tamnici pokraj Brna. To je legendarni junak priča hrvatske, mađarske i austrijske popularne književnosti. Podrijetlom je bio iz pruske časničke obitelji, a majka mu je bila iz slavne obitelji Kettler von Hergvatten iz koje je bio i muž ruske carice Ane Ivanovne. Nekoliko naraštaja obitelj Trenck služilo je Austriji, a otac mu Hans/Ivan kupio je posjede Pakrac i Pleternicu u Slavoniji, kojima je Franjo pridodao i one u Velikoj i Nuštru. Franjo, koji je u Hrvatskoj živio ukupno 11 godina, prvo je bio u ruskoj vojnoj službi, u ratu protiv Turaka, potom se vraća u Slavoniju gdje progoni hajduke, ponekad odlazi i u Bosnu. Nakon jedne takve provale, turske su vlasti protestirale pa je austrijska vojna vlast morala protiv njega povesti postupak. Pobjegao je u Beč gdje ga je pomilovala carica Marija Terezija i dodijelila mu čin potpukovnika. Franjo se vratio u Slavoniju gdje je unovačio pukovniju egzotično odjevenih pandura (s crvenim mundirima i karakterističnim kalpacima) te krenuo u rat u službi habsburške krune. Trenk se sa svojim pandurima pročuo odvažnošću i okrutnošću, a njegovi vojni uspjesi prepričavali su se kako u tadašnjim europskim salonima tako i u novinama koje su izlazile od Madrida do Berlina. Svojom goropadnom ćudi stekao je i brojne neprijatelje koji su ga optužili za poraz austrijske vojske protiv Prusa kod Zarova 30. rujna 1745. Osuđen je na smrt, ali ga je zauzimanjem nadvojvode Franza Lotarinškog carica Marija Terezija pomilovala preinakom kazne u doživotni zatvor. Caričina naklonost i milost bila je povod kasnijim fantastičnim pričama o njihovoj ljubavnoj vezi koja nije nikada dokazana.

Još u vrijeme njegova tamnovanja diljem Europe se proširio mit nerijetko pun fantazija i literarnih proizvoljnosti. Nastalo je bezbroj priča o barunu Trenku i njegovim pandurima, tiskale su se pripovijesti i romani o njegovim pothvatima, a objavljeno je i nekoliko njegovih romansiranih biografija. Osobito je popularan bio u zemljama habsburške krune, a u hrvatskoj književnosti je o Trenku i njegovim pandurima napisana cijela knjižnica povijesnih romana, pjesama, pripovijesti i drama.

Ovaj pregled završavamo istaknutijim duhovnicima njemačkih korijena. Najviše ih je, dakako, bilo na katedri zagrebačkih biskupa, od Gotsalda u 11, Gotharda u 12, Eberharda i Ivana Albena te Osvalda Thuza u 15. stoljeću do Mathiasa Brumanna u 16. stoljeću. Kad spominjemo Thuza valja reći da je to jedini zagrebački biskup koji je krunio nekoga kralja (Ladislava II. 1490), te da je zahvaljujući njemu u Zagrebu kao prva tiskana knjiga izdan tzv. Zagrebački brevijar. Hrvatski blaženik Alojzije Stepinac bio je postavljen za koadjutora nadbiskupu Antunu Baueru (1856–1937), a u prošlom stoljeću bilježimo i dva pomoćna biskupa u Zagrebu s istim prezimenom: Josipa i Miju Lacha. Ipak, najmarkantnija osoba na katedri zagrebačkih nadbiskupa bio je Stepinčev sljednik i kasniji kardinal Franjo Šeper (1905–1981), Osječanin rođenjem, koji se uspeo u vatikanskoj hijerarhiji na visoku čast predstojnika Kongregacije za nauk vjere (prija Sveta inkvizicija). Njegov brat Mirko Šeper (1912–1970) bio je istaknuti hrvatski arheolog i leksikograf.

Uz već spomenutoga Strossmayera, na đakovačkoj biskupskoj katedri je sjedio i Stjepan Bäuerlein (1905–1973) iz Babine Grede, a Slavonac (iz Broda) bio je i prvi sarajevski nadbiskup Josip Stadler (1843–1918).

Od dosadašnja tri evangelička biskupa u Zagrebu dva su bila Nijemci. Prvi, koji je i utemeljio biskupiju, bio je Philipp Popp (1893–1945), rodom Srijemac od Zemuna kojega su partizani smaknuli pod optužbom za kolaboraciju s okupacijskim vlastima. Nakon njegova ubojstva biskupija je pala na rang seniorata a za seniora je izabran njegov sin Edgar Popp, koji i danas živi u Njemačkoj. Kad su vlasti prisilile Edgara na egzil, naslijedio ga je Nijemac rođen u Legradu Vladimir Ladislav Deutsch (1929–1999), koji zagrebački seniorat ponovno 1993. godine uzdiže na rang biskupije.

Ovdje smo tek površno spomenuli oko 180 najzanimljivijih likova iz plejade Hvatskih zaslužnika i zanimljivih ličnosti njemačko-austrijskoga korijena, preskočivši cijela velika područja poput gospodarstva, politike, unutarmanjinskih aktivnosti i sporta. Leksikon koji je u pripremi obuhvatit će gotovo šest puta više imena na svim područjima ljudskoga djelovanja, s osnovnim ciljem revalorizacije uloge i doprinosa pripadnika i potomaka njemačko-austrijskoga kruga u Hrvatskoj. Jer upoznamo li raznolikost i bogatstvo svoje prošlosti, lakše ćemo shvatiti razlike u sadašnjosti i pluralitet mogućnosti koje nam nudi budućnost.

Goran Beus Richembergh