GLOBALISTIČKI KAPITALIZAM I NACIONALIZAM

GLOBALISTIČKI KAPITALIZAM I NACIONALIZAM

Hrvatska revija na svojim stranicama pokreće raspravu o različitim aspektima globalizacije. Raspravu otvara Edo Pivčević (Omiš, 1931), dugogodišnji profesor filozofije na britanskom sveučilištu u Bristolu. Kao gostujući predavač profesor Pivčević predavao je u Kini, SAD-u i Njemačkoj, ali i u Zagrebu i Dubrovniku. Uz akademsku karijeru gospodin Pivčević neumorno je, u nepovoljnim uvjetima, radio i na promicanju »hrvatske stvari« te je 1974. pokrenuo časopis BC Review u kojem su prvi put izišli engleski prijevodi istaknutih djela klasične hrvatske književnosti te najvažnijih povijesnopravnih dokumenata.

Tekst njegova govora održanog 12. 4. 2002. u Matici hrvatskoj u Zagrebu objavljujemo uz svesrdnu potporu gospodina Pivčevića.

Što je globalistički kapitalizam? Kapitalističkom poduzetništvu cilj je proizvesti i uvećavati dobit, a to znači da mora rasti i širiti svoje polje djelovanja ako ne želi propasti. Ekonomska i financijska ekspanzija tako je osnovna značajka i uvjet opstanka kapitalističkoga gospodarstva. Ona zahtijeva slobodu tržišta i slobodni optjecaj financijskoga kapitala. Industrijska proizvodnja vođena načelom profita i slobodni bankarski sustav idu ruku o ruku. Ne može biti kapitalističke privrede bez kapitalističkog novčarstva, i obratno. Za obje te grane jednako vrijedi načelo rasta. Ako proizvodanja nazaduje zbog pada potražnje ili su izgledi u rast slabi, burza pada i dolazi do krize. Također, poljuljano pouzdanje na tržištu novca i dionice, recimo kao posljedica pogoršanja političke situacije, ratne opasnosti ili kakve velike prirodne katastrofe, neizbježivo ima negativan učinak na industrijsku proizvodnju jer reducira ulaganja i izaziva krizu u gospodarstvu. Privredni je rast krhka biljka. Postoje naravno fiskalni i drugi regulativi kojima se donekle mogu ispraviti negativni trendovi što koče rast. Ali takvi regulativi imaju često dalekosežne socijalne reperkusije i vlade moraju postupati oprezno žele li izbjeći socijalne potrese

Što je rezultat svega toga? Rezultat je da se industrijski i financijski kapital seli u inozemstvo, u zemlje gdje je radna snaga jeftinija i gdje su fiskalni propisi fleksibilniji a nameti manji. Postoji tako neka vrsta prešutnog sporazuma između kapitalističkih gospodarskih korporacija i političkih vođa u industrijski razvijenim zemljama, kako bi se stimulirao privredni rast eksportom kapitala i industrijske tehnologije na korist oboma, dok, s jedne strane, industrijske i financijske korporacije inozemnom ekspanzijom s razlogom očekuju uvećanje profita za sebe, vlade se, s druge strane, nadaju da će iz te njihove povećane dobiti moći ubrati veće porezne prihode za državni budžet, ponajviše radi pokrivanja troškova sve skupljih socijalnih službi.

Mnogi u tome vide nastavak stare imperijalističke politike industrijski razvijenih zemalja prema nerazvijenom svijetu, ali stvari nisu tako jednostavne. To nije samo zbog toga što imperijalistička ekspanzija nije više u prvom redu teritorijalna i politička već ekonomska. Imperijalistička ekspanzija je dakako uvijek imala gospodarsku komponentu — treba se samo prisjetiti činjenice da je engleska East India Company de facto osigurala Indiju za britansku krunu — premda su pohlepa za teritorijem kao simbolom moći i ugleda te nacionalni ponos i osvajački žar imali važnu ulogu u tom procesu. (Marx je to obično zaboravljao). Riječ je o tome da su same kompanije predvodnice toga procesa i da nagomilavanje teritorija nije primarni cilj, ako je više uopće cilj. Razvijene zemlje ne zgrću kolonije, kao što je to bio slučaj u 19. stoljeću. Gotovo sve bivše kolonijalne zemlje su u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata dobile nezavisnost. Međutim, one se nikad nisu otresle svoje ekonomske podčinjenosti. Upravo obratno, njihovo se ekonomsko vazalstvo prema industrijski razvijenim zemljama produbilo.

To naravno ne znači da su one što se gospodarskog razvoja tiče ostale tapkati na mjestu. Nitko ne može okrasti siromaha. Siromašnu čovjeku treba najprije omogućiti da namakne nešto gotovine, pa mu čak pružiti priliku da postupno poboljšava svoje opće materijalno stanje, ako mu se želi izvući što veći dio dohotka iz lisnice. Neke zemlje, npr. Singapur i Malezija, našle su načina da iscijede znatnu korist za sebe iz uvoza zapadne tehnologije te svoje vazalstvo u dobroj mjeri okrenu na vlastitu dobit, izvozeći proizvode te tehnologije na zapadna tržišta. No, većina bivših kolonijalnih zemalja nije se mnogo makla iz svoje zaostalosti i nalazi se još uvijek na razini ruralne ekonomije. Razlog tomu treba tražiti u niskoj razini obrazovanja u tim zemljama, nedostatku radnih navika, apatiji i općenito manjku svijesti među njihovim pučanstvom o pripadnosti nekom većem socijalnom tijelu čiji kolektivni uspjeh može biti izvor individualnog ponosa. To potonje je vrlo važno jer se iz toga rađa onaj esprit de corps koji je toliko vitalan za uspjeh svakog tima, bila riječ o nogometnom klubu ili cijelome jednom narodu. Toj ću se temi poslije opet vratiti.

Kad, dakle, govorimo o globalističkom kapitalizmu, tu treba u prvom redu podrazumijevati međunarodne industrijske i financijske korporacije koje u potjeri za profitom proširuju djelatnost preko nacionalnih granica i nastoje zaobići ili iznuditi uklanjanje svih carinskih i fiskalnih barijera, bilo u vlastitim matičnim zemljama bilo u zemljama domaćinima, koje im stoje na putu do njihova cilja. Prije sam rekao da je njihova međunarodna aktivnost od koristi njihovim matičnim zemljama, i to je bez sumnje tako, ali samo do stanovite mjere. Jer u biti je takvih korporacija tendencija da se šire i rastu, i što one postaju veće i moćnije, to se više zapleću u sukobe s vladama vlastitih zemalja, koje nastoje stimulirati gospodarsku utakmicu i zapriječiti monopol te istodobno istisnuti što veće doprinose za svoj socijalni proračun. Nerijetko je rezultat taj da industrijske i financijske korporacije u želji da izmaknu lokalnom plitičkom nadzoru osnivaju svoja sjedišta u tzv. tax havens, tj. perifernim, često otočnim, zemljama, koje im pružaju posebne porezne povlastice i čija je kontrola stranog poslovanja minimalna.

Nije dakle slučajno da su baš takve korporacije predvodnice kampanje za tzv. slobodnu trgovinu, odnosno potpuno ukidanje svih nacionalnih carinskih nameta, čiji je cilj zaštita lokalnoga gospodarstva i lokalne poduzimljivosti. To je smisao stalnog isticanja prednosti »liberalizacije« svjetske trgovine. O tome međusobno neprekidno raspravlja sedam takozvanih najrazvijenijih zemalja svijeta, i premda u nekim slučajevima čak među tim zemljama postoje prilične razlike u stupnju razvitka (osobito ako se Rusija uključi u taj klub, oko čega se ona usrdno trudi), i premda je to među njima uzrok stanovitog trvenja, ipak su te zemlje više-manje jedinstvene s obzirom na ostali svijet. Ono što politički vođe tih zemalja žele i što njihove velike industrijske i financijske korporacije zahtijevaju jest nesmetani rast, o čemu ovisi ne samo njihov vlastiti prosperitet nego sam opstanak kapitalističkoga gospodarstva.

Da je takav sustav opasnost za male zemlje prilično je očevidno. U gospodarskom pogledu one nemaju mogućnosti da se uspješno othrvaju stranoj dominaciji i zadrže kontrolu nad vlastitom privredom. Zbog vlastite nerazvijenosti, neproduktivnosti i menadžerske nesposobnosti one upadaju iz duga u dug i ovise o međunarodnim financijskim institucijama, kao što su Svjetska banka ili Međunarodni monetarni fond, da bi uopće mogle gospodarski funkcionirati i financirati vlastiti državni aparat. Rezultat je toga da je njihova sloboda djelovanja drastično ograničena. Budući da sve važnije odluke o investicijama, kamatnoj stopi i carinskoj politici donose njihovi strani vjerovnici čiji je jedini cilj zaštita vlastitog dohotka, jedva je moguće govoriti o nezavisnosti malih zemalja pod takvim uvjetima. Zemlja dužnik mora pritegnuti kaiš, reducirati prihode vlastitih građana, kljaštriti socijalne službe i ulagati onako kako joj njezini vjerovnici narede, kako bi kreirala dovoljno sredstava da može isplaćivati kamate na strane dugove. To je općenito slučaj, pa i u Hrvatskoj. Ne samo da zemlja dužnik mora redovito isplaćivati takve kamate nego mora imati vladu koja će moći zapakirati svoje vazalstvo u prihvatljivu omotnicu i prodati ga lokalnom pučanstvu kako bi se sve to odvijalo pod uvjetima socijalnog mira.

Ali, netko će reći, nezavisnost je dandanas tako i tako istrošena kategorija. Cijelo je svjetsko gospodarstvo međusobno usko povezano i uzalud je zanositi se idejama koje u modernom vremenu više nemaju prođu. Nacionalni je ponos stvar isprazne taštine i nikome ne pomaže do kruha. Zar se cijela Europa i gospodarski i politički sve više ne ujedinjuje? Zar europske zemlje nisu netom stvorile monetarnu uniju, žrtvovavši vlastite valute — te najvažnije simbole nacionalne nezavisnosti? Svatko može vidjeti dobrobiti takva čina. Zajednička valuta za sobom vodi jedinstvenu osnovnu kamatnu stopu i uklanjanje carinskih barijera u trgovinskoj razmjeni, a usklađivanje bankarskih i fiskalnih normi i povećanje trgovinske razmjene mora dovesti do većeg prosperiteta. Nije li to želja sviju?

To je doista glavni argument koji međunarodne kapitalističke korporacije nastoje prodati običnom čovjeku. Ne brini se, kažu mu one. Nemoj razbijati glavu o tome tko donosi odluke i tko tobom upravlja. Ti želiš poboljšanje vlastitoga životnog standarda. U redu. To je doista ono što i mi živo želimo. Mi želimo da imaš više i trošiš više. To će, ne poričemo, uvećati naš profit, ali će također pridonijeti poboljšanju općega, pa dakle i tvoga životnog standarda. Liberalizacija međunarodne trgovine doista nema drugu svrhu. Naravno u nekim će zemljama proces poboljšanja životnih uvjeta ići sporijim tijekom nego u drugima, ali s obzirom na velike razlike u stupnju njihova razvitka to se na žalost ne da izbjeći. Visokoindustrijalizirane zemlje neizbježivo imaju prednost u toj trci. S vremenom će se međutim te razlike izravnati, i što se tržište bude više globaliziralo to će se brže odvijati proces univerzalnog ujednačavanja. Besmisleno je dakle opirati se otvaranju granica i invaziji stranoga kapitala. Besmisleno je također moriti glavu o stranoj političkoj »kontroli« — besmisleno i doista samodestruktivno, jer nacionalistički otpor vodi u siromaštvo, političku marginalizaciju i opću zaostalost.

U nastojanju da prodaju taj svoj argument običnom svijetu međunarodne kapitalističke korporacije ulažu golema sredstva da potkopaju i diskreditiraju lokalne nacionalne pokrete i miniraju samu ideju nacionalne države kao zastarjelu i fašistoidnu, evocirajući strahotna nedjela počinjena u modernoj povijesti uime obrane nacionalnih interesa. Ono što je znimljivo jest da one u tome danas nalaze spremne saveznike na ljevici, među komunistima, odnosno »bivšim« komunistima, te raznorodnim ljevičarskim fantastima i nebuloznim internacionalistima i humanistima, koji instinktivno odbacuju svaku ideju nacionalne zavičajnosti. Stvara se tako neka vrsta ujedinjene fronte između ljevičarskog internacionalizma i globalističkoga kapitalizma, koji oboje vide u nacionalizmu svojega glavnog neprijatelja. Doista, nakon propasti sovjetskog imperija to je bila i ostala glavna značajka političkog života u bivšim tzv. socijalističkim zemljama. Dojučerašnji komunisti, koji su prije žestoko napadali kapitalizam, sada su iznenada postali najgorljiviji zagovornici kapitalističke privatizacije te zajedno s međunarodnim korporacijama biju bitku protiv nacionalista, koji su postali glavni izvor otpora protiv rasprodaje nacionalnog bogatstva. Ta novootkrivena međusobna ljubav između međunarodnih kapitalističkih korporacija i bivših komunista ide tako daleko da kapitalističke korporacije preko svojih zaklada i drugih ekspozitura često financiraju ljevičarske i lijevoanarhističke listove, stranke i pojedince, kako bi pomogli njihovu kampanju protiv svih manifestacija nacionalne posebitosti i pokušaja da se lokalno gospodarstvo zaštiti od grabežljivosti stranih poduzetnika i financijera. Njima je u interesu potkopati nacionalnu državu.

Međutim, ovdje nije riječ tek o pukom braku iz interesa između dviju strana. Postoji jedna dublja rezonancija između njihovih uzajamnih koncepcija o gospodarskoj aktivnosti i njezinoj svrsi, premda ideološka retorika obično to zavija u gustu maglu. U biti je kapitalizma da čovjeka tretira na prvom mjestu kao konzumenta. Čovjek je potrošač dobara — kako materijalnih tako i kulturnih. Njegova potrošnja se rađa iz potrebe i potiče i osigurava proizvodnju. Ako prestaje potrošnja, prestaje proizvodnja. Glavni je dakle cilj stimulirati potrošnju koja je glavni motor gospodarske djelatnosti. Nasuprot tomu Marx je — kao što je dobro poznato — stavljao naglasak na proizvodnji. Dok kapitalizam vidi u čovjeku potrošača dobara, Marx gleda u njemu primarno proizvođača dobara. Ali nemojmo se zavaravati. Razlika u ta dva pristupa nije toliko velika koliko se na prvi pogled čini. U oba slučaja čovjek je dio gospodarskog mehanizma, koji se zasniva na uzajamnoj ovisnosti proizvodnje i potrošnje. Čovjek proizvodi da bi konzumirao, a konzumiranje je poticaj i motiv svakoga proizvodnog napora. U oba slučaja prevladava vizija obilja, premda je retorika motiva različita. Nije potrebno posebno isticati da se dva temeljna pojma, naime pojam konzumiranja i pojam proizvodnje, moraju ovdje uzeti u najširem smislu, tj. uključujući sve oblike proizvodne i potrošačke djelatnosti, premda u oba slučaja ekonomski aspekt proizvodnje i potrošnje neizbježivo dolazi u prvi plan.

Čovjek je tako tretiran kao socijalna jedinica koja gonjena potrebom proizvodi i troši stanovita dobra. Sav se život društva obrće oko te djelatnosti proizvodnje i potrošnje. Glavni je cilj stvoriti uvjete u kojima je moguć maksimalan rast proizvodnje i potrošnje, jer je to jedini put do općeg blagostanja i doista jedini put do ispunjenja čovjekove biti. U tome se slažu i kapitalisti i komunisti. Kakva li čuda da su komunisti vođeni tom idejom nakon katastrofalnog loma socijalističkoga dirigiranoga gospodarstva došli do zaključka da je kapitalistička alternativa, tj. privatizacija i rušenje nacionalnih barijera, jedini put do cilja. Da ta alternativa često za sobom povlači gaženje načela socijalne skrbi, za što su se oni prije tako gromoglasno zauzimali, toga se oni sada radije ne sjećaju. Naprotiv, oni se u traženju industrijskih i financijskih prečaca i čarobnih lijekova obraćaju svojim kapitalističkim mentorima za pomoć. Najveća ironija je ta, da je sada uloga branitelja interesa slabih i manje imućnih, na koju su ljevičari nekad polagali isključivo pravo i što su oni svojedobno ponosno upisivali u vlastite zastave, sada velikim dijelom pripada nacionalističkoj desnici.

Zapravo, taj njihov ideološki obrat ne znači samo žrtvovanje načela socijalne skrbi na oltaru kapitalističke učinkovitosti. To također znači bacanje u jarak niza drugih vrednota, koje su mnogima važne ali koje sa stanovišta tih novih kapitalističkih konvertita nisu ekonomski svrsishodne. Jer ako se pođe sa stajališta da su proizvodnja i potrošnja, shvaćene u smislu ekonomske proizvodnje i potrošnje, odrednička, premda ne isključiva, obilježja ljudskih bića, onda se naravno nije čuditi da je to slučaj. Međutim, postavlja se pitanje, u kojoj je mjeri takva koncepcija čovjeka opravdana? Može se čak ići dalje i pitati je li uopće interpretacija čovjeka u isključivo proizvodno-potrošačkim kategorijama opravdana, bez obzira na to kako široko se te kategorije postavile?

Istina je, dakako, da i kapitalistički propagandisti, barem oni sofisticiraniji među njima, i komunisti formalno odbacuju vulgarnu materijalističku tezu prema kojoj se svi oblici socijalnog života moraju tumačiti iz perspektive gospodarskih interesa i gospodarske djelatnosti. Obje strane u načelu priznaju da čovjek, premda proizvodno-potrošački subjekt, nije isključivo ekonomska jedinica i da njegovi motivi nisu isključivo ekonomske naravi. Pa ipak oni se u praksi služe u prvom redu gospodarskim argumentima u obranu svoje strategije. Posebice je, kao što sam već naglasio, njihova današnja kampanja protiv nacionalizma zanosvana na tezi da je nacionalizam u modernom svijetu prije svega ekonomski besmisao jer u uvjetima globalizacije ni jedna zemlja ne može voditi nezavisnu ekonomsku politiku. Nacionalističko zatvaranje i ekskluzivnost su ne samo uzrok svih ratova i zala nego vode u ekonomsku propast. Naprotiv gospodarsko otvaranje prema svijetu, slobodna trgovinska razmjena i uklapanje u šire međunarodne ekonomske i političke strukture utiru put blagostanju, demokraciji i univerzalnoj ljubavi.

Kad bi samo bilo tako! Dovoljno je pobliže pogledati na dosadašnju praksu da se uvidi kako tzv. slobodna trgovina u velikoj mjeri samo utire put dominaciji moćnih sila i njihovih velikih korporacija. Od obećanog blagostanja za male i nerazvijene zemlje ostaje tek maglovita nada. Zapravo, većina ekonomista se slaže da se jaz između bogatih i siromašnih u svijetu ne umanjuje nego produbljuje. Premda opći obujam trgovine raste, industrijalizirane zemlje iz toga crpe za sebe najveću korist. Na Sjedinjene Države i Europsku zajednicu, dakle na oko 10% svjetskog pučanstva, otpada 50% svjetskog izvoza. Bogati svijet postaje bogatiji, a siromašni zapada u dugove, koje je jedva u stanju otplaćivati. A što reći o demokraciji? Umjesto više ima manje demokracije, jer se sjedišta svih krucijalnih odluka premještaju izvan granica manjih zemalja u velika središta moći, kao što su Bruxelles ili Washington, te glavne stožere svjetskoga bankarskog sustava, kao što su Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond. Posljedica je toga da sve više jačaju nemiri i prosvjedi gladnog i politički zapostavljenog svijeta. Globalizacija očito nije jamac opće harmonije.

Problem je taj da male zemlje i mali narodi rapidno gube forum gdje se njihove potrebe uzimaju ozbiljno i gdje njihova volja nešto znači. Postoje dakako Ujedinjeni narodi, ali svakome je jasno da su oni više-manje samo paradni konj za moćne jahače koji slijede vlastite interese i ciljeve. Stvarne se odluke ne donose na podiju Generalne skupštine. Čak je i Vijeće sigurnosti izgubilo mnogo na svojoj važnosti. Glavne ekonomske i političke odluke kuju se u krugu »velike sedmorice«, naime na konferencijama sedam industrijski najrazvijenijih zemalja (s Rusijom kao promatračem), a tlo se priprema na povjerljivim razgovorima vodećih svjetskih bankara i malog broja istaknutih, većinom zapadnih političara, koji se periodično održavaju na raznim nepubliciranim lokacijama. Jedna je od takvih organizacija godišnja Bilderberg konferencija, koja je dobila ime po holandskom hotelu gdje je prvi put održana pedesetih godina prošlog stoljeća pod pokroviteljstvom holandskog princa Bernharda i koja je postala jedno od glavnh savjetovališta svjetske bankarske i političke elite. Takve se konferencije održavaju uz isključenje medija i o njima opća javnost malo znade.

Dok tako veliki i moćni donose odluke o ustroju globalističkog proizvodno-potrošačkog svijeta, interes masa za politički proces čak u razvijenim zemljama osjetno se smanjuje. Nije rijetkost da na američke izbore iziđe tek nešto više od polovice biračkog tijela. U Engleskoj je na prošlim općim izborima sudjelovalo samo 59,5% birača, od kojih je 40,7% izabralo današnju vladu.

Globalistički kapitalizam tako neophodno ne promiče ni veću harmoniju ni veću demokraciju, što je, rekao bih, izravna posljedica njegove proizvodno-potrošačke ideologije. Je li moguće da bivši marksisti, koji su sada prigrlili ideju posvemašnje privatizacije i globalističke utakmice, to ne vide? Naravno da to oni dobro vide. Njihov je argumenat, međutim, da u postojećim svjetskim, političkim i gospodarskim uvjetima »nema alternativnog rješenja«. Što oni pod time misle reći jest da svaka druga politika ugrožava strane kredite, a gubitak kredita i potpore stranih moćnika može dovesti do gubitka vlasti. I tako oni s jedne strane zdušno zagovaraju »suradnju« — kako se to eufemistički kaže — »s međunarodnom zajednicom«, dok istodobno svoje frustrirane ljevičarske impulse iskaljuju u napadima na »natražnjački« nacionalizam.

Sve to izaziva zabunu kod običnog čovjeka koji nije član ni jedne stranke i krzma komu da se prikloni. Nagli zaokretaj u Hrvatskoj nakon zadnjih izbora od tuđmanovske strogo nacionalne linije prema tehnokratskoj koncepciji jedne u biti etnički indiferentne države ustrojene na načelu građanina kao pravne jedinke čija je participacija u životu društva regulirana pravnim normama vezanima za proizvodnju i potrošnju, izazvao je osjećaj moralne krize. Ima li bilo što za što je vrijedno boriti se? Čemu nam zapravo treba država? Zar nova vlada nije u hitnji da sva obilježja vlastite suverenosti ne utopi u strukture europskih i svjetskih gospodarskih, vojnih i političkih organizacija i ne otrese se neugodnih dužnosti vladanja, ili čak potrebe da se ispriča za vlastiti promašaj?

Kriza o kojoj je ovdje riječ jest kriza vrednota. S jedne strane, vlada svuda ispovijeda svoju privrženost demokraciji i, kako se to naziva, »pravnoj državi«. Glavna poruka iza te maglene retorike jest da prekomjerno isticanje nacionalnih (ili čak religioznih) vrijednosti na neki način ugrožava to oboje. U kojem smislu? Ovdje se vraćamo na našu prijašnju temu o proizvodno-potrošačkoj koncepciji čovjekove biti. Jer demokracija se u ovom kontekstu svodi na slobodu građanina da unutar okvira proizvodno-potrošačke države, slobodno očituju svoja mišljenja i bira opcije koje ne ograničavaju slobodu drugih da postupaju na isti način. To zvuči neporočno na prvi pogled. Ali ako se pobliže ispita, javljaju se dvije sumnje; jedna se odnosi na samu koncepciju građanskog proizvodno-potrošačkog ustroja države; druga se tiče slobode mišljenja i akcije otvorene pojedincu.

Čovjek proizvodi i troši dobra, ali to ne obuhvaća svu njegovu aktivnost, čak i ako se pojam proizvodnje i potrošnje proširi tako da uključuje ne samo ekonomsku već i neekonomsku proizvodnju i potrošnju. Čovjek je subjekt sjećanja i nade, on je usađen u zamršeno tkivo generacijskih veza i socijalnih vjerovanja, on je iznad svega etički, ne samo pravni subjekt i njegovi moralni sudovi često, premda ne nužno i isključivo, proizlaze iz njegova religioznog angažmana. On je također jezikom i običajima vezan za neku etničku skupinu prema kojoj on sasvim razumljivo osjeća posebnu lojalnost. Svi ti elementi utječu na njegovo političko rasuđivanje. Tvrditi da su svi ti aspekti manje važni i da glavna uloga tzv. pravne države mora biti u reguliranju proizvodno-potrošačkih odnosa u smislu globalističkoga kapitalizma i njegovih recentnih lijevih poklonika ideološko je izvrtanje čovjekove biti.

Ako se međutim to ima na pameti, onda je jasno da je pitanje slobode mišljenja i akcije složenije nego što izgleda. Demokracija zahtijeva ne jednaka prava, nego balansiranje prava između pojedinaca i grupa, uzimajući u obzir šire socijalne interese. Što su socijalni interesi u danom slučaju, ovisit će o strukturi socijalnog tijela, u prvom redu o relativnoj brojčanoj snazi i unutarnjoj koheziji rivalnih interesnih grupa. Takve grupe mogu biti raznovrsne i imati manju ili veću trajnost, ali bez obzira na njihovu fluktuirajuću dinamiku i koheziju one ostaju osnovni čimbenik socijalnog života. Ljudska bića su ne samo socijalna već grupna bića po prirodi i po izboru. Kad kažem po prirodi, mislim na grupna obilježja kao što su jezik, etnička i rasna pripadnost itd. Po izboru mogu biti član Društva za zaštitu kukaca, ali općenito jezik u kojem sam odrastao i svoju etničku i rasnu pripadnost ne mogu birati. Ono što želim reći jest da se pojam prava mora protegnuti na grupe i ne može biti jezično, etnički ili rasno slijep.

Što to znači u praktičnom smislu? To znači da s pravne točke gledišta ne može samo vrijediti koncepcija čovjeka kao građanina, niti se pravna država može posve izjednačiti s građanskim pravima. Funkcija je vlade, dotle dok nacionalna država postoji, ne samo da štiti osnovna građanska prava nego da se brine o specifičnim interesima i potrebama etničke glavnine svoga pučanstva te štiti i promiče njezin jezik, kulturu i kolektivnu predaju. Uzalud je, doista čisto licemjerje, težiti da svi akteri u državi neke dominantne etničke skupine imaju isti politički i pravni status. To nikada nije bilo, niti može biti. U Francuskoj je prije kojih desetak godina izglasan zakon o zaštiti francuskog jezika prema kojemu npr. svi dokumenti koji se odnose na gospodarske i financijske transakcije, ugovori itd. moraju biti pisani na francuskom jeziku, a od medija se izričito zahtijeva da se kane upotrebe nefrancuskih riječi, osobito modernih anglicizama. Notorno liberalna engleska vlada suočena s mučnim posljedicama svoje dosadašnje »multi-kulturne« politike prema useljenicima sada uvodi nove propise prema kojima svi oni koji traže englesko državljanstvo moraju svladati engleski jezik i upoznati se s lokalnom tradicijom i kulturom. Država nije isključivo proizvodno-potrošačka struktura »građana«. Oni koji govore isključivo o pravima građana i identificiraju »pravnu državu« s građanskim pravima i dužnostima pokazuju da ne razumiju što je nacionalna država, ili pak svjesno odbacuju tu ideju. Zapravo, potonje je mnogo vjerojatnije i podsjeća na stari ljevičarski refleks, koji se dandanas odlično uklapa u interese globalističkoga kapitalizma. Naravno, svatko ima pravo da se ne slaže s idejom nacionalne države, čak i oni koji se stjecajem prilika nađu na kormilu takve jedne političke institucije. Ali čovjek bi pomislio da je njihova moralna obveza da to otvoreno kažu. Ako to pak ne čine, onda se izlažu opasnosti da ih ljude potvore kako ih zanima samo vlast.

Nacionalna država poput svake političke tvorevine ima svojih slabosti i povijesna iskustva sile na oprez, ali trebat će mnogo dovitljivosti da se iskuje neki novi oblik političkog života, koji će na jednak način moći mobilizirati rezerve talenta, mašte i entuzijazma u realizaciji projekata kojima se pojedinci i cijela zajednica mogu i žele dičiti. To nije ništa drugo doli ponos koji nadahnjuje navijače nekog tima, prenesen na jednu drugu razinu. Dakako, možda će nacionalna država odumrijeti, premda u sadašnjim prilikama to još nipošto nije na vidiku. Više je vjerojatno da će doći do stvaranja raznih više ili manje tijesnih federacija u kojima će jače i razvijenije nacije kontrolirati manje i slabije. U Europskoj uniji već izbijaju na površinu duboke tenzije između zemalja članica, koje donedavno uvedena zajednička valuta nije olakšala, niti može prikriti. Engleska vlada još uvijek odgađa odluku o priključenju monetarnoj uniji. Danska i Švedska su također, barem za sada, zadržale vlastitu valutu i općenito su sumnjičave prema Bruxellesu, a Norveška je čak dvaput referendumom odbila ući u Europsku zajednicu. Bilo kako bilo nitko — izuzevši velike poslovne organizacije i neke radikalne političke grupe — ne želi europsku super-državu.

U svjetskom kontekstu dandanas najveći pritisak za opću liberalizaciju trgovine i uspostavljanje globalnog proizvodno-potrošačkog sustava dolazi iz Sjedinjenih Država. Taj pritisak naravno nije motiviran nikakvom filantropijom, nego golim vlastitim interesom. Amerika poznaje svoju snagu. Ona zna da u današnjem svijetu nema gospodarskog premca i da uklanjanje trgovinskih barijera ide njoj u prilog. Ali ako se slučajno dogodi, kao što se dogodilo prije nekoliko tjedana s čelikom, da su slobodnim uvozom njezini vlastiti interesi ugroženi, onda ona dakako ne oklijeva da se carinski zaštiti (što je u ovom slučaju ona to doista i učinila, prisilivši Bruxelles da poduzme odgovarajuće protumjere sa svoje strane).

Što se pak tiče malih zemalja, one se neizbježivo nalaze u ranjivu položaju u toj velikoj igri. Njihova jedina opcija, ako se uopće žele održati, jest da se bore svim sredstvima koja im stoje na raspolaganju za očuvanje maksimalne vlastite suverenosti i nacionalnog identiteta. Jer čak i ako se ne mogu posve natjecati s velikim u međunarodnoj gospodarskoj utakmici, mogu se i moraju odupirati globalnom proizvodno-potrošačkom niveliranju vrednota i štititi svoju raznolikost, svoju kulturnu posebnost, jezik i predaju, jer su ta obilježja među onima koja čine čovjeka čovjekom a ne samo građaninom.

Edo Pivčević