Zbivanja - prikaz knjige

Odjel za prirodoslovlje i matematiku Matice hrvatske

Prikaz knjige Nenada Raosa MALA ŠKOLA PISANJA (za znanstvenike i popularizatore)

slika

Nenad Raos, Mala škola pisanja, Hrvatsko društvo kemijskih inženjera i tehnologa i Hrvatsko prirodoslovno društvo, Zagreb, 2019.

 

Jedan od naših, definitivno,  najpoznatijih autora napisao je knjigu kako treba pisati obraćajući se potencijalno mogućim budućim piscima, međutim i onima već poznatima koji su se definitivno iskazali svojim, originalnim  uradcima.

 

            Od ove rečenice svakom će se iole pismenom čitatelju, a posebice našem autoru, dr. sc. Nenadu Raosu, podići kosa na glavi. Nadam se da sam ga dovoljno naljutila da nastavi čitati.

Nenad Raos, kemičar, napisao je još jednu knjigu, no ona nije iz njegove struke. U prvi čas pomislila sam: uz toliko rječnika i tekstova o pisanju, poznatih autoriteta, jezičara, zašto sada Raos piše o tome. Piše poznato o poznatom. Čemu?

Očekivala sam suhoparno nabrajanje pravila, kako takvi tekstovi znaju biti, ali ni traga od toga. Počela sam čitati i ubrzo me tekst ponio.

Tekst je posložen u 39 sasvim kratkih poglavlja, 30 lekcija i devet primjera. U svakoj lekciji govori se o jednoj vrsti pogrešaka u pisanju. Lekcije su kratke, napisane jednostavnim i jasnim rečenicama, potkrijepljene primjerima. Već na početku nasmijala sam se nekim riječima (npr. rmbačiti). Kako sam knjigu dohvatila, nisam je više mogla pustiti iz ruku. Pročitala sam je, kako se kaže, u jednom dahu.

Recenzent je napisao da je knjiga poučna. To svakako. I sam autor, u 28. lekciji, kaže da želi naučiti naše znanstvenike i druge stručnjake da pišu bolje. No knjiga je mnogo više od toga. Itekako može koristiti svima, ne samo znanstvenicima, kada žele nešto napisati. Među svima i učenicima.

Osebujnost knjige proizlazi iz činjenice što je Raos prirodoznanstvenik, pa temi pristupa sa sistematičnošću i egzaktnošću primjerenima prirodnim znanostima. Tekst je pregledan, a lekcije ne umaraju već potiču znatiželju, jer čitatelj ne zna što slijedi. Stoga je knjiga intrigantna, napeta i nadasve zanimljiva, posebice zbog mnogih primjera iz autorove uredničke prakse. Usto je i duhovita. Tako u 14. lekciji autor navodi primjere iz jezika naših iseljenika u Americi, poput glagola plejati (to play), vošadišati (to wash a dish) ili moja kara (my car), ukazujući da se takvo miješanje dvaju jezika vidi, nažalost, i kod naših akademskih građana. Sljedeće, 15. poglavlje prisjetilo me vlastitog uredničkog iskustva s rukopisima u kojima su autori, nevježe u tom poslu, htjeli preuzeti ulogu redaktora i tehničkog urednika.

U drugom dijelu knjige, u devet poglavlja, autor analizira tekstove prispjele za časopis Priroda, ali i stručne tekstove iz knjiga i časopisa te tekstove iz medija. Svako poglavlje nosi naslov prema tome što je pogrešno ili suvišno u tekstu, primjerice Velike riječi, Kobasica od rečenice, Nepovezane misli ili Stručni žargon. Detaljno ide od riječi do riječi, analizirajući i komentirajući svaku koju smatra pogrešnom ili suvišnom. Svaku izmjenu teksta autor detaljno obrazlaže dajući razloge zašto je tako učinio pozivajući se na izvornost misli te pravo značenje i podrijetlo riječi. Pritom se ne osvrće samo na pravopis i gramatiku nego prije svega za smisao i jasnoću napisanoga. Ista se misao može izreći na mnogo načina, pa Raos to ponekad i čini pišući nekoliko varijanti iste rečenice jer, kako kaže, „pokušava pretvoriti rečenicu u nešto bolje“. Često na kraju rečenica izgleda posve drukčije od izvorne, iako iskazuje istu misao. Svojim primjerom potiče čitatelja da sam pokuša izreći svoju misao na drugi način kako bi bolje, a to znači ljepše i jasnije pisao. Stoga je drugi dio knjige namijenjen primjeni naučenog gradiva iz prvog dijela, prikazana u 30 lekcija.

I kad piše o ozbiljnim temama Raos ima sposobnost da ih prikaže na zabavan način i tako osvoji čitatelja. Ta njegova sposobnost, vidljiva kada piše o kemiji, astronomiji i drugim prirodnim znanostima, vidi se i ovdje, kad piše o jeziku. Knjiga odaje širinu autorova znanja i iskustva koje je stekao godinama pišući znanstvenopopularne knjige i članke, a posebice uređujući sedam godina tekstove za Prirodu. U analizi loših tekstova egzaktan je, točno navodi što je i zašto loše u njima (manjak glagola, suvišne riječi, tuđice, fraze i sl.) da bi potom pokazao kako tekst treba preraditi da bi bio čitljiviji i razumljiviji.

Čitatelju na kraju ostaje da se zamisli nad primjerima koje autor navodi, ali i nad svojim rečenicama. Mislim da je to i bila namjera dr. Raosa. Čineći to na ležeran, duhovit i šaljiv način, autor je postigao da njegove preporuke čitatelj lakše prihvati, a ne da se osjeća kao đak u kazni.

A ti, dragi čitatelju, kad pročitaš Raosovu knjigu Mala škola pisanja, pročitaj ponovo prvu rečenicu ovog članka te prebroji pogreške i besmislice u njoj.

mr. sc. Jasna Matekalo Draganović


❌

◀

▶

Pregled