Otvorena konferencija OBITELJ, VRT I HIBRIDNA TEHNIKA

UvodničariKrešimir Brlobuš
Fred Došek
Damir Mikuličić
Zvonko Pečenić
Matko Šišak


Druga otvorena konferencija održana je u petak 1. srpnja 2005. u palači Matice hrvatske godine kao specifični nastavak Prve konferencije od 1. veljače 2005. o istoj temi. Zbog sveobuhvatnosti i širine teme zamisao je bila da nastavkom prve otvorene konferencije osvijetlimo i neke nove aspekte, prije svega one koji se tiču same hrvatske problematike.
O tome je na početku govorio Frederik Došek, počevši od specifičnih početnih datosti Hrvatske, ispitujući koliko je korisno te trajne vrijednosti hrvatske povijesti i hrvatske kulture ugraditi u cjelovitu viziju buduće Hrvatske – jednako utemeljene na vrijednostima prošlosti koliko i na kreativnim predodžbama budućnosti. Zvonko Pečenić između ostalog analizirao je opravdanost iskorištavanja danas već vrlo razvijenih proizvoda hibridne tehnike, čija je svrha postizanje uravnotežena i istinski humana ljudskog suživota u našoj zemlji. Damir Mikuličić iznio je specifična zapažanja o proširenju genetičkih saznanja jedinstvenim mem-iskustvom. Pri tome, posebno u najnovije vrijeme, mem kao individualno nenasljedno svojstvo može korisno upotpunjavati genetske aspekte čovjeka. Vrlo je specifične hibridne aspekte iskonskog i vječno obnavljajućeg u ljudskoj kulturi dotaknuo Krešimir Brlobuš. Analizom primordijalnosti i perenijalnosti glazbe i glazbene umjetnosti istražio je široka područja humanosti, religije i duhovnosti. Vrlo specifičan i vrijedan prinos ekologiji ljudske prirodne okoline i njezina nenadoknadiva značenja za samu egzistenciju Homo sapies sapiens dao je Matko Šišak.



Obitelj, vrt i hibridna tehnika

(1) U biti riječ je o željenoj fizionomiji Hrvatske i o tome da se Hrvatska organski nadoveže na cijeli kompleks svoje prošlosti i svog cjelovitog nasljeđa: kulturnog, misaonog, znanstvenog, društvenog i ostalog, te da se u isti čas konstruktivno okrene prema viziji svoje budućnosti. Bitno je da sve tradicije urastu u aktualnu i buduću hrvatsku društvenu kreativnost, da se na smisleni način premoste brojni i bolni lomovi koji su Hrvatsku (ponajprije njezinu kulturu) potresali u posljednjih devedesetak godina. To je u velikoj mjeri analogno postulatima i u cijeloj istočnoeuropskoj regiji, uz još za Hrvatsku posebno bolna opterećenja tragedijom Domovinskoga rata.
Do Prvog je svjetskog rata Hrvatska bila malo ispod prosjeka razvijena srednjoeuropska zemlja, dugom poviješću funkcionalno integrirana u političku i zemljopisnu okolinu, čvrsto srasla u splet karakterističnih srednjoeuropskih ruralnih i tisućljetnih (!) urbanih tradicija.

(2) Prema kraju devetnaestog stoljeća, kao organski dio okolnog područja, počela je naglo ulaziti u cjelovit, tada suvremeni, srednjoeuropski kontekst. I dalje je snažno bila živa mnogolika i ponegdje vrlo specijalizirana poljodjelska i stočarska proizvodna tradicija, a jednako toliko i svi brojni oblici urbane civilizacije: dramska i operna kazališta - među njima u Hvaru najstarije europsko javno kazalište, bogata arhitektura tada u Europi vladajućeg Jugendstila, sveučilište kojemu tradicijski korijen seže još u Zadar četrnaestog stoljeća, tehnički dobro i funkcionalno diferencirana proizvodnja obrtničkih dobara - sve do i visoko specijaliziranih i kvalitetno proizvedenih industrijskih, i još mnogo toga što je nadopunjavalo cijeli osobni i javni životni izbor i tada suvremenu široku proizvodnu paletu. Sve to uz odgovarajuću strukturu životnih oblika raznih i organički isprepletenih segmenata hrvatskoga stanovništva i njihova društvenog, gospodarskog i inog suživota, posebno u kontekstu lokalne hrvatske višenacionalne, a još više srednjoeuropske mnogonacionalne dunavsko-jadranske zajednice. A njezini su se građani, sve do duboko ruralnih krajeva, uspješno i funkcionalno znali služiti i sa po više paralelnih jezika.

(3) Nasilno rušenje te tijekom mnogo stoljeća nastale osjetljive ravnoteže, potaknuto inicijativama međunarodne politike daleko od Hrvatske u vrijeme i nakon Prvoga svjetskog rata, uz razbijanje kulturnih, gospodarskih i drugih veza unutar srednjoeuropsko-jadranskog prostora, zajedno je s demografskim i kulturalnim bolnim posljedicama bio prvi udar toj vrlo specifičnoj ravnoteži. No dok se zapadnoeuropski imperijalizam u to vrijeme kretao još u doduše brutalnim, ali relativno poznatim granicama, istočni imperijalizam nakon Drugog svjetskog rata stvorio je posve nove odnose unutar hrvatskoga društva i namjerno počeo uništavati mikro- i makro- tradicije, koje su stoljećima bile izrasle na našem tlu i među našim ljudima.

(4) Nova totalitarna ideologija nasilja, zaslijepljena staljinističkom himerom (i zbog toga udaljena od svakog pozitivnog biološkog znanja), nije ni htjela ni znala voditi računa ne samo o elementarnim humanim nego ni osnovnim biološkim postulatima. U ime takve ideologije stvoren je - i u nas i drugdje oko nas – tragičan kaos. On je čovjeka udaljio od prirode, kreativnu misao od prakse, ljudska obitavališta od organičke cjeline njihovih funkcija, a napose je razorno djelovao na cjelovitost i na etičke i funkcionalne osnove obiteljskih zajednica, užih i širih. Upravo su te zajednice, ne samo Homo sapiensa nego i svih viših sisavaca i ptica, osnova prenošenja znanja, modela ponašanja i vrednota, od praktičnih vještina sve do najsofisticiranijih sadržaja. Kultura, pradavna biološka potreba kreativnosti predljudskih (!) ljudskih zajednica, odvojena je od živog čovjeka i proglašena nekom tek sekundarnom nadgradnjom. Ljudska se staništa odvajaju od žive prirode i pretvaraju u izolirane i u velikoj mjeri deestetizirane kamene aglomeracije. Međuljudske i međuprostorne komunikacije nepotrebno se sve više služe ne uvijek sretno odabranim strojevima koji nam uništavaju zrak što ga dišemo i zemlju iz koje crpemo vodu - elementarnu potrebu svakoga živog bića. I ti isti strojevi neprirodno opterećuju dragocjeno osjetilo sluha. No, nadasve, razornim se ideologijama uništavaju temelji bioloških i psiholoških obiteljskih međugeneracijskih veza. A one su, kako je već netom spomenuto, osnova gotovo svega što se u najširem antropološkom značenju naziva kulturom i što je proizvod duga filogenetskog niza još davna prethumanog animalnog razvoja.

(5) Hrvatska kao i mnoge druge države ovdje se pokazala žrtvom nesretna razvojnog zaokreta. Nije ga sama bila inicirala, nego joj je bio nametnut vanjskim nasiljem. Na nama je da to jasno uočimo i da nastojimo svim sredstvima taj nesretni zaokret preokrenuti u pravi, svima koristan smjer.

(6) Naslov Otvorene konferencije u Matici hrvatskoj, 'Obitelj, vrt i hibridna tehnika' možda je poetska transkripcija istinske postojeće problematike onako kako ona proizlazi iz gore skicirane analize. Zato želim ovdje jasnije artikulirati tri esencijalne točke iz prividno poetskog naslova: vrt - obitelj - hibridna tehnika.
Vrt je možda najkoncentriraniji oblik, od pradavnih vremena sve do najnovijih, intimne veze čovjeka i živog svijeta, čovjeka i elementarne prirode koja ga hrani. I nije nimalo začudno da današnja najrazvijenija i najbogatija društva snažno naglašavaju povratak kultu vrta. Vizija velikog arhitekta Le CORBUSIERA - mnogokatne vile okružene individualnim vrtovima – sjajan je simbol toga. No više od tek amblematskog značenja, vrt je izvor osnovne potrebe čovjeka, potrebe za hranom, osnovnog uvjeta za održanje života, čovjeku možda najbližeg i individualno najdostupnijeg.

(7) U tom je smislu Le Corbusierova vizija ne samo simboličke, nego i sasvim praktičke prirode, putokaz obliku življenja u tijesnoj simbiotskoj vezi s prirodom, ne odričući se nijedne tekovine visoke urbane civilizacije.
Koliko je vrt kao izvor hrane bitan uvjet (ili barem simbol) za održanje individualnog života, toliko je obitelj elementarni nositelj kontinuiteta održanja ljudske vrste, odnosno njezine kulture.

(8) To ponajprije znači biološki esencijalne međugeneracijske veze unutar užih i širih obitelji. One su u velikoj mjeri desetljećima bile blokirane utjecajem pseudoideoloških koncepata, tako da su u znatno manjoj mjeri mogle pridonijeti stvaranju cijeloga sustava elementarnih znanja i uvjetnih refleksa, biološki vjerojatno nužnih za normalan razvoj budućih osobnosti, koje sve složenijim razvojem civilizacije uistinu postaju sve nužnije! A čini se da nikakav sustav javnog obrazovanja mlade generacije ne može nadomjestiti elementarnu obiteljsku zajednicu, matrijarhalno(!) nadasve temeljene na biološkoj vezi majka-dijete. Utoliko je važnije naći najkvalitetnija rješenja u korist novih ljudskih generacija, od sama rođenja sve do zrele životne dobi, jer samo kreativna suradnja među generacijama može dati trajne individualno i javno korisne rezultate.

(9) Gledajući u tehnološku viziju budućnosti, kao ljudima korisna suradnika, s druge je strane hibridna tehnika - treći aspekt gore citirana triviuma: suvremeni putokaz prema čistim konverzijama nekog od oblika sunčeve energije. Uređaji hibridne tehnike ne opterećuju zrak koji dišemo, vodu koju pijemo i zemlju koja nas hrani. Ti uređaji mogli bi nam dopustiti još i znatno veću pokretljivost i opću djelotvornost, uz isključenje svih negativnih posljedica koje zbog njih imamo danas.
Ovakva cjelovita trodijelna sinergija može ljudima dopustiti kreiranje istinskog individualnog i zajedničkog unutarnjeg spiritualnog okruženja i potpunu slobodu kretanja u njemu. Možda Nietzscheove slutnje o duhu glazbe kao izvoru cjelovitoga svijeta umjetnosti – danas bismo rekli multimedijalnog – zaista dotiču jednu od elementarnih težnji Homo sapiensa: traganje za ljepotom, ma što ona bila za svakoga pojedinog čovjeka. A glazba je apstraktna umjetnost, prema arheološkoj dokumentaciji podrijetlom još iz gotovo prethumanoga paleolitika, i ona može biti izvorom najuzbudljivijih doživljaja na svim njezinim razinama, od folka i popa sve do najspiritualnije ekstaze. Hipoteza Siegmunda Freuda o umjetnosti kao sublimaciji najdubljih vitalnih ljudskih poriva takvom, na svim razinama očiglednom ekstatičnošću, u naše vrijeme globalizma dobiva živu i iznimno silovitu demonstraciju.

(10) I tako se prividno poetski simbolički trivium pretvara u istinski program za ugodniji i ljepši, bogatiji i sretniji život na ovom planetu, uz najveću brigu za očuvanje svih prirodnih bogatstava. Ovaj se program sigurno ne može ostvariti lako i brzo jer iziskuje mnogo promišljanja, drukčije učenje u korist drukčijega znanja te vrlo pažljivo koordinirano djelovanje. Ali on je sigurno dugoročna po život ispravna usmjerenja, koje široko otvara vrata raznovrsnoj - raskošnoj kulturi i životnoj radosti, uživanju i kreativnosti.
Frederik DOŠEK


Humus

Ako bismo naš planet Zemlju tretirali kao živi organizam i kada bismo ga nazvali majkom ili sestrom - te, kada bismo se i nadalje držali toga reproduktivnog modela - humusu bi pripala časna uloga maternice. Na simboličkoj razini humus je personifikacija rasadišta živog i života, a u tradicijskom smislu humus je značio sve - on je milijunima godina uz sunce i vodu osiguravao sve potrebno za živi svijet pa tako i za čovjekov cjelovit život.
Humus se u sastavu organskog dijela tla nalazi s 85 % udjela te regulira stanje strukture tla, sprečava eroziju, povećava vodni kapacitet tla, omogućava propusnost za vodu i zrak te prima, prenosi i pohranjuje kemijske elemente ključne i nužne za rast i razvoj biljaka. U prirodi je nastao i nastaje spontano, raspadanjem i taloženjem organskog materijala na površini tla.
Prema mišljenjima nekih vrtlara filozofa problemi s humusom nastali su s otkrićem motike i pluga, jer su se kopanjem i oranjem počeli miješati slojevi tla. Time je krenula era narušene ravnoteže tla i može se reći da je danas narušenost ravnoteže tla na vrhuncu. No, daleko ozbiljniji problemi nastali su usporedno s nastankom moderne agronomije, koja je tlo i humus u njemu, bez ikakve percepcije o složenosti njegova ekosustava, doživljavala i doživljava kao inertan medij.
Erozija tla, deforestizacija, neodrživo širenje ljudskih naselja, zagađivanje tla i podzemnih voda te ubrzano osiromašivanje obradivih površina i njihova sezonska bio-kemijska reanimacija današnji su problemi vezani uz humus i tvore začarani krug te uz probleme opasna otpada zauzimaju visoko mjesto na ljestvici najurgentnijih ekoloških problema kako u zemljama u razvoju tako i u razvijenom svijetu. Obradivih površina na planetu iz godine u godinu sve je manje i manje - statistički su podaci alarmantni.
No, groteskno je kako su neka rješenja jednostavna i kako su za njih ključni ljudi (donosioci odluka) nezainteresirani samo zbog toga jer nisu u interesu kratkoročne dobiti.
Jednostavnije rečeno, humus nije samo ono crno pakirano u vreće od 5, 20 ili 50 litara u šarenoj ambalaži na polici supermarketa. Humus je daleko bliže našem svakodnevnom svijetu - samo ga često ne prepoznajemo. Mnogi su praktični načini za stvaranje i očuvanje tog zrelog tmastog blaga, i evo sada ću neke navesti:
o reciklažom organskog otpada iz kućanstva i njegovim kompostiranjem rješavamo probleme prenagomilavanja nerazvrstanog otpada;
o zastiranjem ili malčiranjem organskim otpadom (lišće, grane, trava, sjeno, novinski papir, karton) imitiramo šumsko tlo, čuvamo vlagu u tlu i sprečavamo brzo isušivanje;
o uzgojem kalifornijskih glista u vrlo kratku vremenu dolazimo do velikih količina vrijedna humusa;
o usitnjavanjem krupne celulozne biomase rješavamo problem transporta u svrhu spaljivanja tog vrijednog resursa te dobro dizajniranom sadnjom biljnih zajednica i pošumljavanjem općenito, sprečavamo degradaciju i eroziju tla, a stvaramo kisik i podižemo kvalitetu života u gradovima.
Te metode, sustavnom primjenom, katkada su izrazito učinkovite i postoje mnogi primjeri da se vrlo degradirana zemljišta na kamenu, glini ili pijesku uspješno pretvaraju u vrhunska poljoprivredna zemljišta.
Primjenom filozofije vrtlarenja, odvajanjem otpada, otvaranjem zajedničkih vrtova, edukacijom za okoliš, dizajnom životnih prostora ... možemo učiniti mnogo u odgađanju vlastite prijevremene egzekucije.

U Zagrebu, 20. 06. 2005. Matko Šišak



Damir Mikuličić: Dvije - tri o genima i memima

Na svijetu sada živi pod pojmom zbirne imenice ‘čovječanstvo’ oko 6,5 milijardi ljudi. To je otprilike 7 posto od oko 90 milijardi ljudi, koliko demografi računaju da je ukupno živjelo ljudi od postanka suvremenog čovjeka, Homo sapiens sapiens, do danas. Bez obzira na moguću netočnost pri procjeni ovoga broja (milijarda više ili manje nije bitna) možemo ga uzeti kao statistički prilično utemeljen. Taj broj igrom slučaja redom veličine odgovara broju zvijezda u našoj galaktici - stotinjak milijardi. Kao da se obistinilo ono starozavjetno obećanje Boga Abrahamovoj sluškinji Hagari: ‘Tvoje ću potomstvo silno namnožiti’. Dakako, Biblija sadrži tek zrnca povijesnih istina samljevenih mlinskim kamenom legendi, no baš zato i jest uspješna kao pripovijest jer je popis želja i nada. I strahova.
Silno se namnožiti, imati brojno potomstvo, zar to nije biološki cilj svake žive vrste, od diatomeje do čovjeka? Čovjek kao biološko biće s nagonom za razmnožavanje ponaša se u tom smislu kao i svako drugo živo biće. To je genetski imperativ života per definitionem, a samo ograničenost prostora, sirovina i hrane/energije zaustavlja taj imperativ u njegovu beskonačnu osvajanju. Dajte jednoj kulturi bakterija u laboratoriju neograničenu količinu tzv. hranjive podloge i one će se namnožiti ispunivši svemir.

Sada dolazimo do prvoga pitanja: što u tom genetskom imperativu razlikuje čovjeka od bakterije ili bilo kojega drugog živog ustroja? Dakako, mnogo je toga što razlikuje čovjeka od bakterije, no jednima i drugima zajedničko je to da posjeduju svaki svoju zbirku gena kao svezak uputa za proces samoumnožavanja. Te upute nisu apsolutno točne, moguća su sitna odstupanja koja vremenom postaju i krupna, omogućujući diferencijaciju i razvoj novih grana podvrsta i vrsta, no to je već druga tema. Ono što ovdje želim naglasiti jest da ključna ljudska differentia specifica u odnosu na druge biološke vrste i nisu geni per se. Gene imaju sva bića, oni su zajednički nazivnik života na Zemlji. Štoviše, te DNK molekule-umnoživači zapravo su jedini pravi živi ustroji na Zemlji. Ono što podrazumijevamo pod živim bićima, uključivo čovjeka, samo su posude u kojima geni putuju, održavaju na životu i umnožavaju se. Gen je uspješni umnoživač i kao takav on vlada svijetom. Nalazi se i u hrastu, i u mravu, i u morskom krastavcu i u nosorogu. Razlikuje se samo po funkciji koju obavlja. On, to jest ona, dezoksiribonukleinska kiselina, gospodarica je svijeta, a ne čovjek. Ili je tako, barem donedavno, bilo. A kako je sada?

Izum gena star je oko tri milijarde godina. Tek nedavno, prije nekoliko desetaka tisuća godina, na Zemlji mu se pojavio konkurent, a zove se mem. Poput gena, i mem je umnoživač, novi i uspješni umnoživač. Nema biokemijsku strukturu, nije sastavljen čak ni od atoma. On je nematerijalan. Mem je nova vrsta umnoživača po kojem se čovjek se razlikuje od svih drugih bića. Dok je gen jedinica za prenošenje biološkoga nasljeđa, mem je jedinica za prenošenje kulturnog nasljeđa ili jedinica oponašanja. Zato je dobio ime mem, kovanica nastala od skraćene grčke riječi ‘mimeme’ što znači oponašanje, a uz to ima i sličnost s riječi ‘memorija’. Skraćeno, mem je po definiciji jedinica kulturnog nasljeđa, onoga što se kulturom - govorom, slikom, glazbom, pismom, matematikom - prenosi s čovjeka na čovjeka živućih generacija te s prošlih generacija na sadašnje i na buduće. Mem je sjajan 'izum', dostojan svoga davnoga pretka gena, čijem uspjehu i ima zahvaliti svoj nastanak. Dok je sijelo gena u jezgrama stanica, sijelo je mema u neuronskim vezama ljudskog mozga.

Memi se šire iz mozga jednog čovjeka u mozak drugog ili drugih ljudi. Primjera za meme ima bezbroj. To može biti članak koji je netko napisao, a drugi čovjek pročitao. Ideje koje autor iznosi, a čitatelj prima, možemo shvatiti kao neke meme koje autor želi ugraditi u čitatelja. Mem može biti glazbena melodija ili način odijevanja. Ima mema koji su kratka vijeka, premda su neko vrijeme vrlo rašireni među velikim brojem ljudi, primjerice TV-serija o kojoj se priča, ali nakon nekog vremena nestaju kao da ih nije ni bilo. Kao neka od vrsta u prirodi koja je nastala, neko vrijeme živjela i nestala. I, kao i kod gena, postoje dominantni i recesivni memi. Dobar je primjer dominantnog mema ideja o Bogu. On se javlja u više raznih mutacija, ali uspješno preživljava u zalihi mema, jer je privlačan i koristan vlasniku-nositelju. Taj mem daje mu prihvatljiv odgovor na teška pitanja o smislu života, a uz to mu i pruža utjehu zagrobnoga života.

S pojavom mema stvoreno je na Zemlji prvo živo biće koje je istodobno nosilac i gena i mema. Nastao je mješanac, križanac, hibrid, što je u starome Rimu bio naziv za dijete slobodnjaka i robinje. Čovjek putem gena robuje svomu tri milijarde godina starom genetskom nasljeđu, a putem mema oslobađa se tutorstva prirode i ovladava njome. Status hibrida mogao bi mu donijeti najbolje iz obaju svjetova, ali i najgore. Jer, kako živjeti s glavom u tek nastalim memskim oblacima, a nogama zapletenim u praiskonskom genskom korijenju. Stoga je čovjek i dihotoman. Njegova ga hibridna narav prisiljava da istodobno sluša glasanje svojih krokodilskih predaka i Beethovenovu Devetu. Kako izići iz te kakofonije?

Izlaz bi se mogao naći, i mislim da se mora naći. Ne razmišljamo o tome hoće li čovječanstvo propasti ili neće, jer je odgovor na to pitanje uvijek pogrešan. Osim u slučaju neke doista velike kozmičke kataklizme, poput udara asteroida prije 65 milijuna godina kad su nestali dinosauri, a što je malo vjerojatno, mislim da čovječanstvo u dogledno vrijeme, recimo sljedećih desetak tisuća godina, neće propasti. Ali je moguće da propadnu znatni njegovi dijelovi, čak možda i brojčano gledano njegov veći dio. Zapravo, bespredmetna će uskoro biti i uporaba tog, zapravo romantičnog, pojma ‘čovječanstvo’, koji teško da će se moći održati. Preživjet će oni dijelovi ljudske populacije koji će: 1) biti svjesni hibridne gensko-memske naravi svoga bića te 2) koji će znati djelovati u skladu spoznavanja te svoje hibridne naravi.

Ljudski mozak stalno je bombardiran kišom mema iz okoline, od rodbine, prijatelja pa sve do masmedija, političara i okruglih stolova i konferencija, kao što je ova. Memi stvaraju kulturološko okružje. S druge strane, geni u tijelu traže od istoga tog mozga da izdaje zapovijedi koje pogoduju punjenju želuca i pražnjenju testisa. Te genske zapovijedi u načelu nisu u skladu s memima u mozgu. Ima i slučajeva kad neki privremeno jako rašireni mem, na primjer neka nova ideologija, bude u rezonanciji sa zahtjevima gena ili je izričito protiv njih. Tada dolazi do kolektivnih tragedija čitavih naroda, pa i svjetskih ratova. Naime, ako taj mem potpuno udovoljava zahtjevima gena, tada njime zahvaćeni ljudi prestaju biti hibridna bića te postaju animalni ljudi, životinje s ljudskim mozgom. Ako je taj mem pak izričito protiv svih zahtjeva gena, i tada ljudi prestaju biti hibridna bića te pate od ideološke ili vjerske sljepoće. Čini se da je optimum za ljudsku sreću tek pravi omjer gensko-memske mješavine, pravi barem za ovaj trenutak, sada i ovdje.

Kako pak postići pravilnu gensko-memsku hibridnost? Odgovor na to pitanje zahtijevao bi vrlo opširno elaboriranje, zajedno s raspravom koja bi uključila velik broj sudionika i stvorila kritičnu masu ideja. No, budući da o tome već dugo razmišljam putem brojnih Gedankenexperimente, došao sam do okvirnih teza koje nemaju pretenzija da budu recept, samo prijedlog putokaza.
Kao prvo, ne smije se zanemariti genetska osnova čovjeka. Tu su pogrešku bili učinili svi utopisti koji su stvarali ‘novog čovjeka’. Ne postoji nešto takvo. Postoji samo čovjek. Neka nova vrsta stvara se postupno tijekom milijuna godina. Ne možete preko noći uzgojiti neku novu biološku vrstu, na primjer dupina koji će disati na škrge. Ne možete preko noći stvoriti ljude koji će se žrtvovati za dobrobit zajednice i ne misliti na osobne probitke. Možete uspjeti dobiti nekoliko takvih, kao nasumične mutacije, ali velika većina držat će figu u džepu i prvi put kad im se pruži prilika okrenuti leđa projektu stvaranja ‘novog čovjeka’. To se dogodilo npr. s komunističkim sustavom.

Kao drugo, ne smije se zanemariti ni memska osnova čovjeka. Istina, ona još nije toliko jaka kao mnogo starija genska, koja je i hrani. No memi u odnosu na gene imaju silnu prednost. Geni su statični, fiksirani i nepromjenjivi. Oni su datost, sada i zauvijek. Memi su pak dinamične tvorbe, promjenjivi su, prilagodljivi. Uz to, tijekom posljednjih nekoliko stoljeća, a pogotovo posljednjih nekoliko desetljeća, mogu se prenositi s čovjeka na čovjeka fantastičnom brzinom do razmjera epidemija. Izum tiska te poslije elektronskih medija stvorio je novu situaciju. Ranije širenje mema pojačalo se sada tisućama puta u vrlo kratko vrijeme pa je došlo je do udarnog kulturološkog šoka. Kao kad dođe do eksplozije dinamita u ribnjaku. Kao i ribe u ribnjaku, ljudi su omamljeni, mnogi dezorijentirani, a neki već 'plivaju' leđno. Genetski isti čovjek, koji je prije tisuću godina čitav dan kopao po škrtom polju da bi iz njega iscijedio koru kruha koju je navečer pojeo i legao umoran na počinak, strepeći hoće li sutra imati čime napuniti želudac - danas taj genetski isti čovjek radi trećinu dana, putem do kuće zvoni mu mobitel, žena mu javlja da je uzela auto za odlazak prijateljici, a sin ga kod kuće neće ni pogledati, jer surfa po internetu tražeći najbolje zvučnike za svoju novu hi-fi liniju, dok on, naš genetski čovjek, jedva čeka da se nakon brzog ručka zavali pred televizor. Koji je od te dvojice - sretniji?
Pitanje je, mislim, bespredmetno. Nijedan. Sreća se izgubila negdje između. Nju tek moramo pronaći.
Damir MIKULIČIĆ