Odjel za gospodarstvo Matice hrvatske
Što podrazumijevamo pod slobodnim tržištem, što je nacionalni interes u ekonomiji i kako postići optimum njihova odnosa?
Od osnutka samostalne države Hrvatske do danas nije postignut društveni konsenzus o odnosu slobodnog tržišta i države. Vrlo često polazi se od toga da se odnos podrazumijeva, u smislu da smo se odlučili za slobodno tržište, a država je tu da određuje pravila igre i kontrolira da li se pravila igre poštuju.
Takva idealizirana situacija ne postoji nigdje u svijetu, pa tako ni u Hrvatskoj. Zajednice, svaka za sebe, traže optimum odnosa slobodnog tržišta i države kao regulatora, djelomičnog vlasnika/poduzetnika i institucije koja se nerijetko utječe intervenciji u gospodarski život, tj. ono što se naziva slobodnim tržišnim odnosima.
U Hrvatskoj je izražen sukob između ekonomskih liberala (neoliberala, libertarijanaca) s jedne i zagovornika ekonomske škole koja ne bi sve prepuštala slobodnom tržištu s druge strane. Pri čemu su vrlo često izražene isključivosti, nedostatak slušanja, uvažavanja i dijaloga.
Svjetska praksa pokazuje da su najuspješnije one države gdje postoji optimalna kombinacija slobodnog tržišta i državne intervencije. Uvažavajući globalne okolnosti i trendove kreatorima ekonomskih politika i političarima općenito, treba ponuditi kriterije i rješenja za stvarne situacije koje se u Hrvatskoj pojavljuju.
Sudjeluju
Mladen Vedriš, profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu
Davor Majetić, glavni direktor Hrvatske udruge poslodavaca
Višnja Starešina, kolumnistica tjednika Lider
Božo Prka, predsjednik uprave PBZ-a
Velimir Šonje, ekonomski analitičar, Arhivanalitika
Moderator
Miodrag Šajatović, glavni urednik tjednika Lider
Pitanja o kojima će se raspravljati:
- Što podrazumijevamo pod slobodnim tržištem?
- Koje su dopuštene aktivnosti države u odnosu na slobodno tržište?
- Što je to nacionalni interes u ekonomiji?
- Treba li u Hrvatskoj, na državnoj razini, strateški planirati? Planiranje je pojam koji se kod mnogih kompromitirao za vrijeme socijalizma. Ali sada EU izričito od Hrvatske traži izradu srednjoročnih i dugoročnih planova. Kako se odrediti prema tomu?
- Treba li vlada odrediti gospodarske sektore koje će svojim mjerama posebno poticati, ili treba donositi poticaje koji se odnose na sve subjekte (tzv. horizontalni pristup).
- Kako pojednostavniti i stabilizirati regulatorni okvir, kako bi se tržišna utakmica odvijala uz što manje prepreka (povećanje konkurentnosti)?
- Treba li za državni/javni sektor primjenjivati ista pravila kao za realni sektor, pa primjerice Zakon o radu primjenjivati na sve zaposlene u državi?
- Koje tvrtke u potpunom, većinskom ili kontrolnom vlasništvu države treba prodati, odnosno privatizirati? Što ako se kao najpovoljniji kupac, primjerice HEP-a, pojavi neka tvrtka koje je u pretežnom vlasništvu neke druge države?
- Tamo gdje država treba ostati (su)vlasnik, je li rješenje da i dalje svaki ministar imenuje uprave u tvrtkama koje su mu „u resoru“ i da, u smislu korporativnog upravljanja, bude predsjednik skupštine? Ili bi trebalo osnovati državni holding, angažirati profesionalni, nestranački menadžment, dati mu zadatke i nagrađivati ga s obzirom na ostvarenja?
- Što treba biti cilj uprava državnih tvrtki? Maksimiranje profita, puna zaposlenost, najniže cijene kako bi domaće tvrtke u lancu bile konkurentnije (primjer sirovine Hrvatskih šuma)?
- Ako većina država EU sofisticiranim metodama pomaže poduzetnike u obrani lokalnog ili osvajanja tuđeg tržišta, kako da to čini hrvatska država? Ili mi to ne bismo trebali kopirati? Treba li poreznim olakšicama i na druge načine stimulirati hrvatske izvoznike?
❌
◀
▶