Mladi glazbenici u Matici hrvatskoj - LAUS Ljetna umjetnička akademija Dubrovnik

W. A. Mozart:
Sonata KV 301 u G-duru za violinu i glasovir
I. Allegro con spirito
II. Allegro

Marijana Padežanin, violina


Manuel M. Ponce:
Sonatina meridional za gitaru
I. Campo
II. Copla
III. Fiesta

Morana Pešutić, gitara


Pablo de Sarasate:
Carmen fantazija op. 25 na teme iz opere G. Bizeta

Tomislav Ištok, violina


Richard Strauss:
Koncert za rog i orkestar op. 11 u Es-duru
Allegro

Toni Kursar, rog


Henryk Wienawski:
Fantasie brillante op. 20 na teme iz opere Faust Ch. Gounoda

Anamarija Milić, violina


Glasovir: Petra Gilming


Marijana Padežanin glazbeno obrazovanje stječe u Karlovcu (Glazbena škola u Karlovcu, prof. Željka Stojanov), a studij violine sada pohađa na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu (razred izv. prof. Gorana Končara). Na Hrvatskom natjecanju učenika i studenata glazbe i plesa 2004. osvaja prvu nagradu, nastupe održava u mnogim gradovima u Hrvatskoj.



Morana Pešutić (1984) srednje glazbeno obrazovanje završava u Samoboru (Glazbena škola Ferdo Livadić, prof. Vesna Haber, prof. Ivana Trogrlić), a sada je studentica gitare na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu u razredu red. prof. Darka Petrinjaka. Do sada je nastupala na Danima gitare (Zagreb) te u mnogim gradovima u Hrvatskoj, samostalne koncerte održala je na Samoborskoj glazbenoj jeseni i Međunarodnom ljetnom festivalu u Šibeniku. Usavršava se kod uglednih pedagoga (A. Čagalj, V. Vidović, I. Römer, Z. Dukić).



Tomislav Ištok (1979) srednje glazbeno obrazovanje završava na Glazbenom učilištu Elly Bašić (Zagreb), diplomu stječe na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu 2001. (razred red. prof. Kristijana Petrovića), a poslijediplomski studij nastavlja u razredu izv. prof. Gorana Končara. Od osvojenih nagrada ističu se prva nagrada na Hrvatskom natjecanju učenika i studenata glazbe i plesa te četvrta nagrada na Međunarodnom natjecanju Alpe-Jadran A. V. Marcosig u Italiji (1996). Kao solist nastupio je uz Zagrebačku filharmoniju, a od godine 2002. stalni je član Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije.



Toni Kursar (1983) srednje glazbeno obrazovanje završava u razredu prof. Ildousa Galioullinea na Umjetničkoj školi Luke Sorkočevića u Dubrovniku, a sada je student na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu u razredu prof. Boštjana Lipovšeka. Na Hrvatskom natjecanju učenika i studenata glazbe i plesa osvojio je dvije prve (2000, 2002), a godine 1998. treću nagradu. Kao član Akademskoga duhačkog kvinteta pod vodstvom prof. Prerada Detičeka 2004. primio je Rektorovu nagradu Sveučilišta u Zagrebu, Nagradu Ivo Vuljević te treću nagradu na Međunarodnom natjecanju Europske unije glazbenih natjecanja mladih (EMCY) u Dubrovniku. Solističke nastupe ostvario je uz Dubrovački simfonijski orkestar, a kao član orkestra nastupao je s Međunarodnim orkestrom mladih (YMISO) i Mladom dunavskom filharmonijom. Usavršava se kod uglednih pedagoga (H. Baumann, A. Friedrich, R. Vlatković…).



Anamarija Milić (1989) violinu počinje učiti kod prof. Helene Žubrinić, nastavlja kod prof. Armina Sešeka, a od 2002. njezin je profesor Goran Končar, u čijem razredu na Muzičkoj akademiji u Zagrebu od 2005. pohađa studij. Među brojnim nagradama ističu se treća nagrada na Natjecanju Jeunesse Musicales (Glazbena mladež) u Bukureštu (2003), prva nagrada na Hrvatskom natjecanju učenika i studenata glazbe i plesa (državnom) u Varaždinu (2004) u III. kategoriji, prva nagrada na Hrvatskom natjecanju učenika i studenata glazbe i plesa u Zadru (2004) u kategoriji klavirskoga trija te Priznanje 1. stupnja na Natjecanju Kocian u Češkoj Republici 2004. U ožujku iste godine sudjeluje na izboru za hrvatskog predstavnika za Eurovizijsko natjecanje mladih glazbenika. Mnogo nastupa u Hrvatskoj i inozemstvu, kao solistica uz Dubrovački simfonijski orkestar i Simfonijski orkestar HRT-a; bila je hrvatska predstavnica na koncertu Fonda Vladimir Spivakov (Moskva), sudjelovala je na nekoliko koncerata na festivalu Osorske glazbene večeri te na inauguralnom koncertu ciklusa Audijencija u listopadu 2004. u Zagrebu. Usavršava se kod uglednih pedagoga (A. Kouchner, L. Sorokow, J. Korčinski…).



Petra Gilming diplomirala je glasovir na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu u razredu red. prof. Vladimira Krpana 2000, kod njega pohađa i poslijediplomski studij. Laureat je velikog broja nacionalnih i međunarodnih natjecanja (Zagreb 1993, 1997, Pinerolo 1996, 1997, Moncalieri 1997, Pietra Ligure 1998). Dobitnica je Rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu, nagrade Radio podija za 1998, nagrade dekana Muzičke akademije u Zagrebu, prve nagrade na tribini mladih umjetnika Darko Lukić 2000. i nagrade Hrvatskoga glazbenog zavoda. Tijekom studija istaknula se nastupima kao solistica, komorna glazbenica te uz pratnju orkestra (Simfonijski orkestar Muzičke akademije u Zagrebu uz Igora Gjadrova, Hrvatski komorni orkestar uz Pavla Dešpalja, Dubrovački simfonijski orkestar uz Frana Krasovca), a nastupe je ostvarila u Hrvatskoj i inozemstvu. Usavršavala se kod uglednih pedagoga (N. Kazimirova, E. Timakin, L. Barany, V. Pavarana, K. H. Kammerling…) te u razredu prof. Luigia Mostaccia na postdiplomskom studiju u Italiji.



Petero mladih umjetnika koji nastupaju na večerašnjem koncertu predstavljaju rad Ljetne umjetničke akademije LAUS, utemeljene sa svrhom da u prvome redu hrvatskim mladim glazbenicima omogući da u vlastitoj sredini steknu nova znanja i iskustva na majstorskim tečajevima redom vrhunskih svjetskih kao i hrvatskih glazbenih pedagoga. Tečajevi se održavaju u prostorima Umjetničke škole Luke Sorkočevića u Dubrovniku, gradu izabranu zbog njegove iznimno bogate povijesti i kulture, ljepota kojega već stoljećima nadahnjuje neiscrpnom i rijetko poticajnom snagom. Programi obuhvaćaju i koncerte na kojima nastupaju ugledni predavači kao i polaznici tečajeva (Dubrovnik, Šipan, Lopud, Cavtat, Slano, Koločep), uz vrijednu suradnju sa Dubrovačkim simfonijskim orkestrom. Od 2005. uspostavljena je i uspješna suradnja s Dubrovačkim ljetnim festivalom, a važna je i poveznost s Hrvatskom udrugom orkestralnih i komornih umjetnika čije stipendije mnogim mladim glazbenicima omogućuju pohađanje ovih tečajeva. Ove će se godine održati sedam majstorskih tečajeva, a predavači su Zakhar Bron (violina), Leonid Sorokow (violina), Marina Sorokowa (violina), Goran Končar (violina), Ivančica Kalanj (violina), Ante Živković (viola), David Grigorian (violončelo), Arbo Valdma (glasovir), Radovan Vlatković (rog) i Marijana Lipovšek (mezzosopran).




Sonata KV 301 u G-duru za violinu i glasovir W. A. Mozarta (1756 – 1791) skladana početkom 1778. pripada nizu istovrsnih opusa u kojima se Mozart većinom utječe pristupu koji pretpostavlja okvir amaterskoga, naglašenog aspekta kućnog muziciranja. To se ponajviše očituje u usporedbama s djelima drugih područja koje sklada ranije ili u istom razdoblju (Simfonija KV 183 i 201, Koncert za glasovir i orkestar KV 271), koja zrcale podjednako skladateljsku zrelost i supstantnost kreativnog govora kao i u cijelosti odnos koji pripada prostoru profesionalnog, javnog izraza. Razlike su, međutim, možda najrazvidnije u usporedbama Mozartova odnosa prema violinskoj i glasovirskoj sonati. Premda u pojedinim od tih violinskih sonata inaugurira i aspekte koncertantnog izraza, povjeravajući i jednom i drugom glazbalu jednako važnu građu zamjetnosti stvaralačkog sloga (posebno se ističu Sonata KV 304 i 305), neka od djela koja u tom razdoblju posvećuje glasoviru (Sonata KV 310) pripadaju pravim remek-djelima. Razlog je tomu i neusustavljenost oblika violinske sonate, koju će na cjelovit način afirmirati poslije Beethoven, no i u činjenici da je, premda je svirao oba glazbala, Mozart bio u prvome redu odličan pijanist, i upravo je u mediju tog glazbala, čemu ponajviše svjedoče njegovi glasovirski koncerti, ostvario visoku stvaralačku dorečenost. Jednaku vrstu kvalitete u djelima posvećenim violini nije postigao, pa ni u koncertima za violinu i orkestar, premda i ti opusi, te posebno Sinfonia concertante KV 364 za violinu, violu i orkestar, pripadaju vrhu njegova stvaralaštva.



Meksički skladatelj Manuel M. Ponce (1882 – 1948) studij završava u Europi (Bologna, Berlin), a u kompoziciji se usavršava kod Paula Dukasa. Uz skladanje, u kojem se ističe primjenom suvremenih skladateljskih postupaka koje upoznaje za boravaka u Europi, na kojem području u umjetničkoj glazbi vlastite kulture čini prve, iznimno važne korake, Ponce se mnogo bavi glazbenom publicistikom te pedagogijom, mnogo pridonijevši i usustavljenju visokoglazbenoga školstva u Meksiku. U svom se opusu posvećuje različitim područjima, od simfonijske, komorne i solističke glazbe do glazbenoscenskog izraza, u kojima slijedi uobičajeni pristup problematici forme; posebno je zanimljiv kao istaknut melodičar (o čemu svjedoči kvaliteta njegovih solo pjesama), a poseže i za elementima vlastitoga folklornog naslijeđa. Na tom području također bilježi vrijedna ostvarenja te objavljuje zbirke zapisanih meksičkih narodnih napjeva.



Violinski virtuoz Pablo de Sarasate (1844 – 1908) stvaralaštvom je bio upućen na vlastiti instrument, ponajviše zbog u 19. stoljeću sve afirmiranijeg načela koncertne prakse koja u središte pozornosti smješta solista i ističe kvalitetu virtuoziteta te tehničke vještine izvodilaštva. Te su okolnosti zahtijevale i primjerenu literaturu te su mnogi instrumentalni solisti i sami skladali, često posežući za predlošcima, primjerice, popularnih opera ili zbog u to doba probuđena zanimanja za folklorno nasljeđe, za elementima vlastite glazbene nacionalne kulture. Sarasateov opus odlikuje snažan idiom pučkog, folklornog izraza područja današnje Španjolske, čija mjera transformacije zadržava visoku razinu vjernosti autentičnosti izričaja, a oblikovana okvirnim kanonima umjetničke glazbe, uz, dakako, naglašen zahtjevan tehnički svirački aspekt, u cjelini pripada kvalitetnijim ostvarenjima te vrste literature. Pojedini od Sarasateovih opusa nezaobilazan su dio violinističkoga repertoara, a njegova djela podjednako se odlikuju i važnim obilježjima instruktivne literature.



Veliki njemački skladatelj Richard Strauss (1864 – 1949) na izniman je način obilježio povijest glazbe kraja 19. i prve polovice 20. stoljeća. Strauss pripada skladateljima čije stvaralaštvo izvire u postojanosti vlastitog creda, neovisno o okolnostima unutar kojih djeluju. U njega je ta činjenica posebno važna, budući da je Strauss bio svjedokom vremena korjenitih promjena u zapadnoeuropskoj glazbi, za koje pak, za razliku od većine suvremenika, nije pokazao kreativno zanimanje. Istodobno, opsežnost i radikalnost nove glazbene misli i svjetonazora nisu umanjile ni snagu ni supstantnost njegova izričaja, o čemu svjedoči ne samo velik opus nego i njegova visoka zastupljenost unutar prihvaćena repertoara. Stvarajući na tragu tradicije kasnoga romantizma, Strauss je posebno uvjerljiv u pristupu orkestru, čije mogućnosti iskorištava do krajnjih mogućnosti, od poznavanja instrumentacije do plastične karakterizacije i rječite muzičke dramaturgije, što na drugoj razini na izniman način obilježuje njegova glazbenoscenska djela. Prezasićenost intenzivna harmonijskog jezika dovodi do oštrine izričaja, a partiture gradi zamahom invencije nesporne glazbene utemeljenosti, kojom, unatoč nekim opaskama koje mu zamjeraju eklekticizam, rastvara prostore žive i bogate refleksije. Koncert za rog i orkestar u Es-duru op. 11 u tom je smislu klasičnošću izraza moguća potvrda toj zamjerci, premda Strauss nije osamljen u takvu pristupu tom, i danas, skladateljima privlačnu obliku. Solistička je dionica pisana zahtjevno, posebno u odnosu na delikatnost i visoko umijeće koje instrument traži. Dva okvirna stavka okretna su pokreta, pregledna sloga i plastična odnosa solista i orkestra, posebno bogata u prvom stavku (Allegro). Srednji stavak kantilenskog je ugođaja, kontrastan i dojmljivošću tonaliteta, no ne prekida luk cjeline djela, koje zadržava konzistentnost jedinstvenosti izričaja, slijedeći, uvjetno rečeno, na jednoj razini i trag sabranosti invencije na poseban način prisutne u području simfonijske pjesme, gdje Strauss veliko umijeće instrumentalnoga sloga rastvara u potpunosti nizom iznimnih ostvarenja.





Henryk Wieniawski (1835 – 1880) jedan je od najvećih violinista 19. stoljeća, čije se izvodilaštvo opisivalo kao sinteza virtuozne tehnike, osebujnog temperamenta te izvanrednog osjećaja za stil i dinamičko nijansiranje. Rođen u Poljskoj, obrazovanje je kao vrlo nadareno dijete nastavio u Francuskoj (violina, kompozicija), ubrzo je započeo koncertnu karijeru, koja je, uz pedagošku aktivnost (Petrograd, Bruxelles), ponajviše odredila njegov život. U njegovu je stvaralaštvu, kao i u većine violinista 19. stoljeća, prevladavao pristup koji je u središte stavljao problematiku tehničke zahtjevnosti instrumenta. U pitanjima estetike utjecao se jednostavnijem skladateljskom izrazu, katkada bliskom salonskoj glazbi, stvarajući u skladu s prostorom naglašene ekspresivnosti glazbe romantizma, što je sve osiguravalo recepciju široka kruga publike. U njegovu se opusu ipak posebno ističu dva koncerta za violinu i orkestar, od kojih se drugi (op. 22) smatra i malim remek-djelom violinističke literature, gdje Wieniawski prelazi pomalo šablonske okvire izraza koji dotiče i područje kiča, česta u djelima virtuoza skladatelja, te progovara zrelošću pravoga skladateljskog rukopisa.