Mladi glazbenici u Matici hrvatskoj - koncert Teodore Sucala Matei (1991), violina

Teodora Sucala Matei (1991)
Violina

Max Bruch:
Koncert za violinu i orkestar op. 26 u g-molu
Allegro moderato
Adagio

Bedrich Smetana:
Iz moje domovine
Moderato
Andantino
Allegro vivo

Dora Pejačević:
Menuett op. 18 u A-duru

Pablo de Sarasate:
Introdukcija i tarantela

Glasovir: Branka Pollak

Teodora Sucala Matei rođena je 1991. u gradu Cluj (Rumunjska). Osnovnu glazbenu školu završila je u Osijeku (Eva Hühn), od 2006. školovanje nastavlja u Zagrebu na Srednjoj glazbenoj školi Pavla Markovca kod Davora Philipsa, uz redovitu suradnju s prof. Leonidom Sorokowim. Nastupala je na zapaženim koncertima u Hrvatskoj i inozemstvu te se usavršavala na seminarima (E. Hühn, A. Boschoten, M. Sorokow, L. Sorokow....). Dobitnica je nagrade na državnom natjecanju mladih violinista 2006. u Varaždinu.

Branka Pollak glasovir je diplomirala u razredu Zvjezdane Bašić na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. Ubrzo se posvećuje korepeticiji, od 1995. korepetitorica je Gudačkog odjela na Srednjoj glazbenoj školi Pavla Markovca, a od 1994. kao korepetitorica surađuje na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji.

Koncert za violinu i orkestar op. 26 u g-molu Maxa Brucha skladba je koja posjeduje sve osobine te forme u optimumu njezina romantičkog izričaja 19. stoljeća. U mjeri cjelovitosti srodan istovrsnu opusu F. Mendelssohna–Bartholdyja (op. 64), također ne teži složenosti (poput, primjerice, Beethovena ili Brahmsa), već se zadržava u okvirima stilske dorađenosti, ponegdje dotičući i u to doba već kanonizirane obrasce primarne naglašene koncertantne izražajnosti. Upravo stoga posebno se ističe vrsnoća partiture u konstanti invencije pri oblikovanju solističke dionice, koju u svim trima stavcima odlikuje jednak intenzitet u napetosti razgovijetne dinamike pokreta, koji se praktički ne prekida, već gradi cjelovit luk djela. Slog orkestra iznimno je vješto podređen zakonitostima pratnje. Ipak, ponegdje, primjerice u prvom stavku, rastvara se ekspresija pravoga simfonizma.

Premda naslov Smetaninih dua za violinu i glasovir Iz moje domovine neizostavno upućuje na traženje poveznosti s autorovim istoimenim opsežnim simfonijskim ciklusom, u tom je smislu riječ samo o posezanju za građom autentična folklornoga nasljeđa skladateljeve domovine, što na bitan način odlikuje njegovo stvaralaštvo u cjelini. Dua su skladana oko 1880. kao narudžba mađarskog izdavača, a Smetana ih je naposljetku posvetio princu Alexandru Thun–Axisu. Po skladateljevu zapisu riječ je o jednostavnim skladbama, koje su, premda različite razine složenosti i zahtjevnosti, primarno namijenjene komornom, kućnom, a ne javnom izvođenju.

Menuett op. 18 u A-duru Dore Pejačević skladba je salonske izražajnosti, nastala u samu početku njezina stvaralaštva, kada se upravo području male forme skladateljica mnogo posvećuje. U to doba nastaje danas često izvođen ciklus Život cvijeća, potom ciklus Maštanja (za glasovir), a nešto ranije i njezin prvi glasovirski trio te prve solo pjesme. Već tada rukopis skladateljice odlikuje mjera dorečenosti i jasnoće projekcije, što će u kasnijim djelima postupno gradirati u prostor sve bogatije i prepuštenije ekspresije, sukladno skladanju većih i složenijih formi. Ipak, upravo te, u jednostavnosti zapravo nepreuzetne rane minijature, jedan su od važnih i trajno dojmljivih koraka, kako njezina rada, tako i unutar povijesti hrvatske glazbe, u kojoj njezino stvaralaštvo pripada onima koji su u zamjetnoj mjeri bili su-vremeni zapadnoeuropskoj glazbenoj misli svoga doba.

Opus Pabla de Sarasatea, kao i većine velikih violinista, odlikuje usmjerenost na vlastito glazbalo, posebno u području visoke tehničke zahtjevnosti. Virtuozitet je u doba Sarasateova života postao gotovo sinonimom solističke literature, gdje se za neku vrstu primata od tada natječu glasovir i violina. Taj aspekt u skladateljevu opusu ipak razvija razinu distinktnosti, u posezanju za elementima folklorne baštine područja današnje Španjolske na način koji katkada (ne uvijek) uspijeva ostvariti znatan prostor spoja autentičnosti i nepatvorenosti izričaja rečenog idioma u stiliziranu slogu kultivirane glazbene estetike. Posljednje se odnosi i na samo umijeće izvodilaštva kao i na vještinu skladateljskog odgovora zahtjevnostima, ali i zamkama u to doba sve afirmiranijeg izraza bravure i isprazna virtuoziteta na granici kiča.