Mladi glazbenici u Matici hrvatskoj - koncert DOMAGOJA GUŠĆIĆA

Domagoj Gušćić (1982)glasovir

Boris Papandopulo
Osam studija za glasovir solo
I. Vivacissimo


J. S. Bach
Partita BWV 1006 u E-duru za violinu solo
I. Preludio
III. Gavotte en rondeau
VI. Gigue
- obradba za glasovir Sergeja Rahmanjinova


Robert Schumann
Sonata op. 11 u fis-molu za glasovir
I. Introduzione (Un poco Adagio) – Allegro vivace
II. Aria
III. Scherzo (Allegrissimo) – Intermezzo (Lento)
IV. Allegro un poco maestoso


Osam studija za glasovir Boris Papandopulo (1906 – 1991) napisao je 1956. i posvetio Svetislavu Stančiću, istaknutom pedagogu i utemeljitelju Zagrebačke pijanističke škole. Skladbu čini osam virtuozno osmišljenih stavaka artikuliranih međusobnom razlikovnosti u reinterpretaciji i oblikovanju izabranih ishodišnih modela – fragmenata, koji zrcale sadržajnost i oštrinu Papandopulove iznimno bogate invencije. U glasovirskom slogu, posebice u skladbama Contradanza, Scherzo fantastico i Osam studija, skladatelj vještinu svoga talenta sabire u bitno, postižući maksimum dorečenosti, čemu svjedoči i visoka zastupljenost upravo tih njegovih skladbi na koncertnim podijima kao i iznimnost njihove recepcije. To je odredila i činjenica da je Papandopulo i sam bio odličan pijanist, iskustvo koje je, kao i ono dirigentsko, bilo utkano u njegov primarni i najveći, skladateljski talent. Jedan je od najvažnijih hrvatskih skladatelja uopće, koji je u svom vremenu svestranošću i velikom stvaralačkom plodnošću (oko 400 djela na svim područjima) na posebno važan način obilježio hrvatski glazbeni život i cjelokupnu kulturnu scenu.

Tri stavka iz Partite BWV 1006 u E-duru za violinu solo J. S. Bacha (1685 – 1750) za glasovir je 1933. obradio skladatelj i jedan od najvećih pijanista 20. stoljeća Sergej Rahmanjinov (1873 – 1943). Posljednja u nizu šest opusa za violinu solo - tri sonate, tri partite – koji se na izniman način između ostaloga ističu posebno bogatstvom i uvjerljivošću polifonoga govora u prostoru melodijskog instrumenta, 3. partita građena je slobodnim slijedom plesnih stavaka. Za razliku od prve dvije, njezin je prvi stavak Preludio, a ne Allemande, a odlikuje ga koncertantnost izraza temeljenog na prepoznatljivu slogu i motoričnosti pokreta teme i njezine razrade. Treći stavak (Gavotte en rondeau) građen je izmjenama pet nastupa teme i gradiranom razrađenošću oblikovanih epizoda, a obilježava ga iznimna plesnost. Posljednji stavak (Gigue), kao i sve Bachove završne stavke u suitama odlikuje pokretljivost, oštrina projekcije i otvorenost zvukovnoga prostora.

Glasovirski opus Roberta Schumanna (1810 – 1856) opsežan je i raznolik, podjednako temeljan za stilsko i razvojno određenje (ranog) romantizma kao i za uže područje pijanističke literature te razvoja pijanizma. Posebno se ističe Schumannov odnos prema oblikovanju forme, gdje, kao i Schubert, uvodi nove parametre i uspostavlja prostor male forme, koju dovodi do izričaja pune i samodostatne dorečenosti. U tome se odlikuje preciznošću skladateljskih postupaka, kojima proširuje prostor i način harmonijskoga govora, dok u pristupu melodijskom aspektu razvija specifičan, iznimno složen pristup kojime opsežnije partiture, kojima pripada i ova sonata (skladana 1832 – 35) gradi kompleksnošću iznimne i rijetko u potpunosti dohvatljive i provedive zahtjevnosti. Gustoća njegova sloga građena je podjednako u ishodišnosti detalja – koje kao temeljnu građu varira, dograđuje ili se na njih referira, kao i u opsežnosti velikih i bogatih lukova cjelina unutar i među stavcima. Važna je kvaliteta koju postiže u području tonskog oblikovanja, koje postaje ravnopravan i odredben, nezaobilazni glazbeni parametar. Jasniji, bliži i razgovjetniji u maloj formi, Schumann djelima veće opsežnosti postavlja i temelje sinteze klasične i romantične misli, koja će punu uvjerljivost doživjeti potom u djelu Johannesa Brahmsa, a u slobodnim i bogatim pravcima razvit će se u opusu skladatelja kasnoga romantizma. Sonatu op. 11 odlikuju dva opsežna okvirna stavka i kraći središnji, građeni kontrasnim odnosom. Dva prvo navedena primjer su neobuzdanosti Schumannova jezika čija invencija - mišljena u okvirima klasične forme, zadire u njezine temelje; podjednako izborom građe kao i njezinom provedbom uspostavlja unutarnju složenost i višeslojnost partiture, snažne impulzivnosti pokreta i samosvojnosti lirike. Posebno se ističe važnost uvodnoga dijela prvog stavka koji prelazi okvire samog uvoda i gradi luk cijelog djela. Slijedi mu impulzivan Allegro vivace, nakon kojega nastup Arije – stavka jednostavnije osmišljenog, čini uvjerljiv prekid i uspostavlja strukturu unutarnjega slijeda djela. Također kraćeg opsega Scherzo – Intermezzo simetriju djela još više učvršćuje, razlikovnošću dvaju dijelova podcrtavajući smirenje i najavnost svoga karaktera, čemu slijedi finale, završni Allegro un poco maestoso. Taj se stavak smatra skladateljski nedorečenijim, jer oblikovan gotovo simfonijskim slogom, bogatstvo građe ne uspostavlja kao razumljivu cjelinu, nego traži veliko umijeće interpreta (i slušatelja) upravo u sposobnosti da raznorodnost i slobodnu, možda i prenedefiniranu stvaralačku invenciju sabere i osmisli u muzički promišljen, utemeljen i refleksivan govor.

Domagoj Gušćić rođen je u Zagrebu 1982, gdje srednje glazbeno obrazovanje završava na Srednjoj glazbenoj školi Pavla Markovca (prof. Jelica Kuzmin), a 2005. stječe diplomu iz studija glasovira u razredu doc. Đure Tikvice na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. Kod njega sada pohađa poslijediplomski studij. Na Međunarodnom natjecanju Roma 2005 (Rim) 2005. osvaja treću nagradu, a od ostalih ističu se osvojene prva nagrada na Međunarodnom natjecanju u Moncalijeriju (Italija, 1998) i treća nagrada na natjecanju Muzičari novog milenija (Skopje, 2004).
Kao solist nastupao je na koncertima EPTA-e (Dubrovnik, 1997; Norveška, 1999; Budimpešta, 2000), potom u Švicarskoj (Festival mladih orkestara) te u Sjedinjenim Državama i Austriji. Nastupio je uz Simfonijski orkestar HRT-a i Zagrebačku filharmoniju te održao recitale u ciklusu Virtuoso i na Tribini Darko Lukić.
Usavršava se kod uglednih pedagoga (S. Gadjiev, A. Portugheis, E. Indjić, N. Flores, B. Romanov…).