Mladi glazbenici u Matici hrvatskoj - koncert Ane Čehil

Ana Čehil (1988)glasovir

Program:

W. A. Mozart:
Varijacije Ah! Vous dirai-je, Maman KV 265

Franz Schubert:
Impromptus op. 142, br.1u f-molu

Boris Papandopulo:
1. studija (Vivacissimo)
(iz Osam studija za glasovir solo)

Claude Debussy:
Prélude
Clair de lune
(iz Suite Bergamasque)

Franz Liszt:
Mađarska rapsodija br. 2



Ana Čehil (Zagreb, 1988) nastavu glasovira pohađa u Zagrebu kod prof. Božice Bruči–Bublić i Terezije Babić, srednje glazbeno obrazovanje završava kod prof. Lidije Lovrić–Vidiš, a danas je studentica na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji kod red. prof. Ide Gamulin. Na 14. međunarodnom natjecanju za mlade glazbenike Città di Barletta (Italija) osvaja 1. nagradu 2004, a od ostalih se ističu prve nagrade na Natjecanju mladih pijanista Zlatko Grgošević 2000. te u kategoriji glasovirskog dua na Hrvatskom natjecanju učenika i studenata glazbe i plesa godine 2001. Dobitnica je posebne nagrade udruge Clavis za 2006. Nastupa od doba srednjoškolskog obrazovanja, kao solistica nastupala je uz Zagrebački komorni orkestar.
Usavršava se kod uglednih pedagoga (V. Krpan, K. Bogino, A. Valdma, E. Indjić, P. Gvozdić, M. Ambokadze...).

Umijeće varijacija kao jedan od dosegnutih segmenata uspostavljenosti forme u razdoblju klasike na poseban način zrcali svu zahtjevnost stilskog određenja i misli tog razdoblja. Dok kasniji majstori poput Beethovena, ili potom u tom području tek mnogo poslije njemu u izboru varijacija najbližega Brahmsa, podjednako sublimiraju kao što i razgrađuju naslijeđeno, bitno redefinirajući sam oblik, Mozart ovdje ostvaruje opuse koji obuzimaju preciznošću postignute mjere sklada forme. Razumljivost izabrana načina varijacija, ritma njihovih izmjena i razlikovnosti, potom gradacije niza čiji slijed nikada nije linearan, nego usredišten poveznošću građe, te kompaktnosti harmonijskog sloga, rezultiraju jasnoćom muzičkog pokreta visoke dinamike. Istodobna jednostavnost predložaka (teme) pritom ne gubi preglednost svoje artikulacije, nego sabire prostor domišljena muzičkog govora.
Glasovirski opus Franza Schuberta ujedinjuje nove postavke područja male forme s nasljeđem tradicija prethodnoga razdoblja, gdje je posljednje posebno vidljivo u njegovim klavirskim sonatama, kao i u drugim područjima u djelima simfonijske i komorne glazbe. Nasljeđe, pak, umijeća male forme vidljivo je u minijaturama, gdje Schubert svoj najdojmljiviji izraz - ostvaren u djelima vokalne lirike, artikulira putem medija glasovira. Ne dokidajući njegov instrumentalni karakter, Schubert ovdje proširuje prostor glasovirskoga govora subjektivnošću i artikulacijom koju kontekst riječi nameće, i onda kada teksta nema, a na način koji je vrlo blizak njegovu pristupu glasoviru kada je riječ o Liedu. U klavirskim minijaturama, koje piše cijeloga života, uspostavlja, dakle, klavir kao instrument potpuno novih i drukčijih izražajnih obilježja, zadaća i u konačnici dosega. Premda se u smislu posljednjega opus, primjerice, Chopina, Schumanna, Liszta ili Brahmsa, često pretpostavlja Schubertovu klavirskom djelu, njegove klavirske minijature sažimlju sva bitna načela ranoga romantizma, od uspostave dominantnosti i određujućosti fragmenta, kao jezgre muzičke građe ali i polazišta novog oblikovanja forme, pa do pomaka u oblikovanju harmonijskog sloga i pokreta.

Osam studija za glasovir solo Boris Papandopulo napisao je 1956. i posvetio Svetislavu Stančiću. Riječ je o nizu virtuozno zamišljenih i ostvarenih cjelina u kojima skladatelj svoju invenciju artikulira visokom pregnantnošću izraza, sabranom gestom i cjelovitom projekcijom. Djelo odlikuju istodobno vješt i zahtjevan slog te dojmljivost mjere ostvarena prostora zvukovnosti.

Novi odnos prema boji koji u svojim djelima uspostavlja Claude Debussy na posebno zamjetan način obuhvaća njegova djela za glasovir, gdje u omeđenu prostoru jednovrsnosti inicijalne zvukovnosti klavira oblikuje bogat spektar novoartikulirane izražajnosti. Uspostavljajući novu organizaciju muzičke misli, Debussy je jednako dosljedan u istraživanju i oblikovanju izabranih novih mogućnosti u području harmonijskog jezika, kao i u utemeljivanju novih razina muzičkog govora. Zamjetna su načela superponiranja slojeva, slijeda izgrađena nizom manjih cjelina ili blokova, redefiniranja poimanja forme, kao i stalne distinktne referentnosti prema izabranim segmentima glazbenog nasljeđa ranijih razdoblja. Premda zahtjevnost i složenost navedenoga varira u odnosu na pojedina djela, upravo u njegovu glasovirskom opusu ostvarena su na možda najprepoznatljiviji, i stoga određujuć i obvezujuć način.

Veliki pijanistički virtuoz Franz Liszt obogatio je klavirsku literaturu opsežnim opusom različite kvalitete, ipak ponajviše prisutne u koncertnim programima tek svojim manjim izabranim dijelom. Njemu pripada i skladba s večerašnjeg programa kao jedan od prepoznatljivih znakova pijanizma u smislu obvezujućosti visokoga virtuoziteta. No, riječ je o djelu koje na iznimno plastičan način odslikava stvaralački prostor autorova zanimanja i estetike, koja je često heterogen spoj intimističke lirike i pretjeranosti romantizma, artificijelnosti, sarkazma i duhovitosti, ali i partitura koja svjedoči o važnosti Lisztova stvaralaštva kako za razvoj sama pijanizma tako i za bitne korake na području novog i slobodnijeg odnosa prema pitanjima ritma i harmonijskog jezika koje su na poseban način određujuće za jezik glazbe 19. stoljeća u cjelini.