Mladi glazbenici u Matici hrvatskoj - koncert Aljoše Jurinića

Aljoša Jurinić (1989),
glasovir
Stanko Horvat: Ben misurato


Frédéric Chopin:
Balada op. 23 u g-molu

Etide op. 25
br. 1 u As-duru
br. 2 u f-molu
br. 6 u gis-molu
br. 7 u cis-molu
br. 8 u Des-duru
br. 12 u c-molu

Nokturno op. 27 br. 2 u Des-duru


Franz Liszt: Mađarska rapsodija br.12

Stanko Horvat (1930 - 2006) poseban je dio opusa posvetio glasoviru, a jednako je posebno i značenje pojedinih od njegovih glasovirskih skladbi za njegov opus, kao i za povijest suvremene hrvatske glazbe druge polovice 20. stoljeća. Velik dio tih skladbi Horvat je pisao za određenog interpreta, među kojima su Vladimir Krpan i Ranko Filjak, no, ipak, ponajviše je i snažno i nadahnuto vezan međusobnim odnosom skladatelj – tumač pisao za Pavicu Gvozdić. Ona je i praizvela mnoge te opuse, a među njima i posljednju skladbu koju je Horvat skladao, minijaturu s večerašnjeg programa. Djelo je nastalo 2004, kratko prije nego što je i praizvedeno na Osorskim glazbenim večerima. Riječ je o djelu duboka intenziteta, posebice u uvodnom dijelu, koji obrazuje luk cijele skladbe, poslije se artikulirajući kontrastirajućim pokretom, a Horvat o djelu kratko bilježi: „To je glasovirsko djelo plesnog karaktera u baroknoj maniri. Ritam plesa izmjenjuje se s humorističnim epizodama. Neočekivani završetak prekida ples.“


Stvaralaštvo Frédérica Chopina i Franza Liszta često se promatra u pojedinim usporednim segmentima, premda su upravo njihovi opusi zoran primjer iznimne raznorodnosti koja odlikuje područje glazbenog romantizma, prisutne gotovo pri svakom pokušaju stilskog artikuliranja bilo razdoblja, što se, dakako, rjeđe čini jer implicira neuspjeh zbog preopsežnosti, bilo nekog izabranog dijela ili manje cjeline. Istodobno, dvojica skladatelja pripadaju onim autorima koji su unutar velikog broja skladatelja 19. stoljeća, od kojih su mnogi tek uvjetno rečeno skladatelji, oblikovali i samosvojan i vrlo prepoznatljiv jezik. Dijelom stvarajući u istom razdoblju, Chopin je umro relativno mlad, dok je Liszt dočekao duboku starost, i to u vrijeme koje je možda i najzanimljivije, u prvim desetljećima 19. stoljeća, svojim su djelom svaki posebno postavili važne i referentne odrednice svoga doba kao i putokaze budućega razvoja glazbe. Djela za glasovir u Chopinovu su opusu dominantna, i on je u svakoj od izabranih formi, ostvario cjelovit skladateljski impakt zamjetne dorečenosti. Lisztov odnos prema istome mnogo je širi, i on je iskustva i postignuća u skladbama za glasovir poslije reinterpretirao u odnosu prema skladateljskoj problematici općenito, i u izboru pisanja i za druge instrumente odnosno sastave, ili forme. Uz to, Chopinov interes razrađivao je postojeća nasljeđa jasnoćom stvaralačke misli: nju ponajprije odlikuje visoka mjera unutrašnje uravnoteženosti, koja ne želi prijeći granice konvencije sabranosti muzičkog govora. Njegovo je umijeće oblikovanja melodijskog pokreta iznimno, čiju invenciju razvija u prostoru jednostavnosti i mirnoće refleksije, razvijajući poseban prostor stilizacije, geste, virtuoziteta i diskursa. Rafiniranost koja odlikuje njegove partiture u Liszta čitamo kao rukopis mlada i nestrpljiva duha; onoga koji se poziva na načela destrukcije kao novoga, produbljenijeg početka. To ne znači da je u odnosu na Chopina bio inovativniji skladatelj, nego označava razlikovnost kako stvaralačkog ishodišta tako i estetike o kojoj svjedoči njegov opus. Lisztov prinos glasovirskoj literaturi vrlo je važan u području istraživanja novih tonskih i zvukovnih karakteristika glazbala, potom u području oslobađanja od kanona harmonijskoga jezika, kojega će romantizam naposljetku prenapregnuti i dokinuti do kraja, te u jednako slobodnu pristupu aspektu ritma kao važnu nositelju izričaja. Chopinov opus posebno će naglasiti prostor izraza boje, i to na brojnim razinama, ugrađujući ga u njegov slog kao ravnopravan i stalan gradbeni element vrlo precizno i iznimno zahtjevno oblikovanih partitura. Njihova katkada naglašena jednostavnost upravo je najteže doseziv prostor punog razumijevanja unutarnje složenosti, oblikovane, primjerice, razrađenim pristupom prema kontrapunktu ili koloritskom shvaćanju provedbenog sloga harmonijskog jezika. I dok Chopinov opus za glasovir, neovisno o kojem je području riječ, kao u djelima s večerašnjega programa, uvijek zrcali jasnom slikom čija je prepoznatljivost pri tome ujedno i možda najviši zahtjev, Liszt je u djelima za glasovir često impulzivan, te ih odlikuje heterogenost i neočekivanost izričaja. Premda su među njima pojedina prihvaćenija, svaka njegova glasovirska partitura ispit je zrelosti i sposobnosti visoka umjetničkog i muzičkog razumijevanja, podjednako za interpreta kao i slušatelja.


Aljoša Jurinić rođen je 1989. u Zagrebu, gdje srednje glazbeno obrazovanje pohađa na glazbenoj školi Pavla Markovca (Jasna Reba). Osvaja niz visokih nagrada na natjecanjima u Hrvatskoj i inozemstvu. Među njima izdvajamo prve nagrade na međunarodnim natjecanjima u Goriziji 2001. i Beču 2002. godine. Apsolutni je pobjednik na međunarodnom natjecanju Etide i skale 2004. i dobitnik nagrade Zvjezdana Bašić za najbolju izvedbu virtuozne skladbe. Dobitnik je prve i posebne nagrade za najbolju izvedbu zadane skladbe domaćeg autora na natjecanju EPTA u Osijeku 2007. te druge nagrade na međunarodnom natjecanju pod okriljem iste ustanove u Moskvi 2007, a iste godine osvaja i prvu nagradu na natjecanju Lions cluba. Nastupa kao solist, u komornim sastavima i uz pratnju orkestra. Usavršava se kod uglednih pedagoga (M. Kandelaki, L. Barany, E. Indjić, A. Valdma, K.-H. Kämmerling, R. Dalibaltayan, N. Flores).