Koncert: ZORAN VELIĆ (1985) – glasovir

Franz Joseph Haydn:
Sonata za glasovir u C – duru Hob XVI:48
Andante con espressione
Presto


Franz Peter Schubert:
Drei Klavierstücke, op. posth.
Br. 2 u Es-duru


Franz Liszt:
Tri koncertne etide
La Leggierezza


Mirko Krstičević:
Fragment 205
- praizvedba


Frédérick François Chopin:
Grande Polonaise brillante précédée d'un Andante spianato u Es-duru, op. 22


Zoran Velić rođen je 1985. u Splitu, gdje na Glazbenoj školi Josipa Hatzea završava srednje glazbeno obrazovanje kod prof. Kosovke Čudine, a 2003. studij glasovira upisuje na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu u razredu izv. prof. Đorđa Stanettija. Na Hrvatskom natjecanju učenika i studenata glazbe i plesa (državnom) 2003. u Dubrovniku osvaja prvu nagradu i najbolje je ocijenjen kandidat u svojoj kategoriji.
Na natjecanju Daleki akordi (Split), dva puta je bio apsolutni pobjednik (1996, 1998), a na Natjecanju mladih pijanista Zlatko Grgošević 2000. i 2002. osvojio je prve nagrade u svojim kategorijama. Na Hrvatskom natjecanju učenika i studenata glazbe i plesa (državnom) 1997. dobio je prvu nagradu, a 1999. petu. Dobitnik je treće nagrade na Međunarodnom natjecanju Etide i skale 1998, a 2002. bio je apsolutni pobjednik natjecanja. Tijekom školovanja ostvaruje mnoge zamjetne nastupe kao solist i s orkestrima te se usavršava kod uglednih pedagoga (V. Krpan, A. Valdma...).



Franz Peter Schubert (1797–1828) sklada Drei Klavierstücke D 946 nekoliko mjeseci prije smrti, a djelo je prvi put objavljeno 1868. u redakciji Johannesa Brahmsa. Ove tri minijature (br. 1 u es–molu, br. 2 u Es-duru, br. 3 u C-duru) u nekim su izdanjima podnaslovljene i kao Impromptusi, budući da se smatra da ih je Schubert, uz još jedan, četvrti Impromptus, želio pod tim naslovom objaviti. Kasnost toga opusa ne treba vidjeti određujućom za njegovu zrelost i ostvarenost, jer je Schubertovo stvaralaštvo od samih početaka posebne dorečenosti muzičkoga koncepta (premda ne uvijek i u cijelosti provedene). No, neprijeporno je postojanje druge, više razine jednostavnosti i jasnoće izraza, koja emanira istinski stvaralački princip.

Druga minijatura u Es-duru napisana je u obliku ronda čija se tema samodostatne mjere ljepote javlja tri puta, podjednako kao konstanta i reminiscencija, a izmjenjuje se u dvijema epizodama. Prvom na način dramatskoga naboja i artikulacije Schubertova Lieda, u c-molu sa suprotstavljenim C-durom, te drugom iznesenom kroz melodijski princip, u as-molu s modulacijom u h-mol. Oblik se tako uspostavlja iznutra, ravnotežom potvrđenom i obujmom, koji zadržava luk temeljne lirike izraza.

Govoreći o jednom od ishodišta Schubertova sublimnog umijeća, posebice u ovom području male forme – njegovu stvaralaštvu u odnosu prema tradiciji u kojoj je ponikao (Beč početkom 19. stoljeća s kulturom bidermajera kao svjetonazora i načina života; prisutnost glazbe u svim njezinim oblicima u svim područjima i razinama javne i privatne svakodnevice), skladateljev biograf Maurice Brown daje posebno vrijedno tumačenje:''... Promatramo li skladatelja u svjetlu ove tradicije i pokušamo li vidjeti na koji je način utjecala na njegovu misao i stvaralački proces, te kakva je bila glazba kojom je na taj poticaj odgovorio, prvo što zapažamo jest: Schubert je iskupio njezinu trivijalnost. Željama Beča i njegovim neartikuliranim raspoloženjima posudio je glas – kroz njega oni govore trajne stvari.''.



Tri koncertne etude (Il Lamento, La Leggierezza, Un Sospiro) nastaju 1848, a pripadaju nekolicini ciklusa etuda koje Franz Liszt (1811-1886) posvećuje glasoviru. Kao ni djela skladatelja poput Chopina ili Schumanna, napisana pod tim naslovom, ni Lisztove etude ne odražavaju samo namjeru tehničkog usavršavanja, nego ih njihove cjelovite umjetničke vrijednosti čine dijelom glazbene baštine, odnosno prihvaćenog izvodilačkog repertoara. Međutim, Lisztovo stvaralaštvo usko je vezano uz aspekt tehnike kao izražajnog sredstva, u čemu je, posebice u području izvodilaštva, izravno utjecao na razvoj pijanizma te postavio parametre koji su određujući i danas. Kada govori o Lisztovim etudama, Charles Rosen apostrofira činjenicu realizacije u zvuku (tako bliske glazbenom mišljenju 20. stoljeća) kao skladateljeva primarnoga cilja, a mnogo manje pitanje kvalitete ili inovacije same građe, čime se, između ostaloga, objašnjavaju i brojne preradbe koje je Liszt sam načinio, a kao i posljedicu vlastitih
, gotovo uvijek drukčijih, izvedbi svojih djela. Čvrste točke, pak, u tome definiraju konstantnost odnosa prema boji, supstanciji, intenzitetu i karakteru tona, što, uz virtuoznost tehničkih zahtjevnosti, te mnogorazinsku referentnost glazbenog i izvanglazbenog konteksta Lisztova rukopisa, njegove opuse čini istodobnim izazovom i za izvođače i za publiku. La Leggierezza druga je iz ciklusa Tri koncertne etude, napisana je u f-molu i često se povezuje sa Chopinovom etudom u istom tonalitetu iz op. 25. ... To je perpetuum mobile u obliku "vježbe'', za pet prstiju sagrađen brzim dijatonskim i kromatskim konfiguracijama, s briljantnom međuigrom terci i seksti koja prekida fluidni, pomalo razuzdani tijek skladbe...


Sonatu za glasovir u C-duru, Hob XVI:48, Franz Joseph Haydn (1732-1809) piše 1789. godine. Dvostavačna skladba (Andante con espressione, Presto) razvija puni i cjeloviti izraz duboke kontempliranosti Haydnova sloga u njegovu zrelu stvaralačkom dobu. Jasnoća i neposrednost, uvjetno rečeno, statičnosti muzičke projekcije, govore jezikom strogosti klasičnoga stila čiji je... okvir za (muzičku) dramu osiguran ravnotežom i simetrijom..., gdje se ekspresija i elegancija udružuju... Tako o klasičnom stilu govori Charles Rosen, nazivajući ga i normativnim, no ne u smislu kanona ili bilo kakvih pravila, nego kao o jednom od najutemeljenijih, najbogatijih i najdomišljenijih prostora glazbe i glazbene umjetnosti. Ova Haydnova sonata potvrđuje još jednu Rosenovu konstataciju, koja se, pak često tumači s negativnim predznakom kada je riječ upravo o ovom skladatelju '' ...što je veći skladatelj, to su veće i granice njegove kontrole nad važnošću njegovih ideja...'', jer se čini, naizgled, da su u
mijeće progresije i konačnosti Mozarta te sloboda i eruptivnost Beethovena mnogo razumljiviji i glazbeniji, dostupniji i privlačniji od Haydnove posvemašnje fokusiranosti. Prvi stavak (Andante con espressione) ''...razvija nadmoćnom slobodom izraz varijacija na dvije srodne teme, izmjenjujući tonalitete C-dura i c-mola. Bogatstvo ornamentacije melodije, zvukovna punoća pratnje u arpeggima te naglašavanje izabranog registra instrumenta, ovom stavku osiguravaju snažnu izražajnost naznačenu u naslovu. U vigoroznom rondu (Presto) suprotstavljenost C-dura i c-mola se nastavlja, a funkcija finala, završetka, ovog stavka u mnogočemu evocira finala Haydnovih simfonija nastalih u istom razdoblju...''.



Na opus Frédéricka Françoisa Chopina (1810-1849) često se gleda s predrasudama koje ističu njegovu jednostavnost, plošnost pa i banalnost, zadržavajući pozornost samo na njegovoj izrazitoj komunikativnosti, no kako upravo glazbenici nerijetko smatraju, bez punog umjetničkog ishodišta pa stoga ni ostvarenog prostora značenja ili refleksije. No, Chopinov je izraz u svojoj biti posebno kompleksan upravo u mjeri redefiniranja navodne plošnosti kroz ingenioznu melodijsku invenciju, u kojoj je sadržan glazbeni kontekst, primjerice, cjelovitosti razumijevanja polifonoga mišljenja, kao jednog od temelja zapadnoeuropske glazbene tradicije, odnosno artikulirani prostor novoga pristupa i razvoja harmonijskog jezika, njegova pokreta i kompozicijskog diskursa, te na poseban način inaugurirano značenje elementa boje. No, ono što se Chopinu možda najviše zamjera jest stilsko jedinstvo njegova sloga, čija cjelovitost oblikovana, primjerice, predlošcima plesova poput mazurki ili poloneza, odnosno njihovih e
lemenata, često ostaje neprepoznatom u svim razinama svoje rafiniranosti, i tada izvedbe Chopinovih djela ostaju samo u prostoru dosljednosti koja razvija minimalan aspekt stvarne interpretacije.

Autentičnost Chopinove geste, virtuoziteta i savršenstva jednostavnosti, u polonezama su izražene na poseban način, a jasnoća i obvezujućost aspekta ritma - ne kao modela nego cjelokupnoga izraza, čest su kamen spoticanja. Grande Polonaise brillante précédée d'un Andante spianato, op. 22 (1830) u tom smislu sadrži građu koja organizacijom podsjeća na složenost balada, precizne formalne oblikovanosti, unutar koje upravo razrada ritamske invencije tumači slijed, odnosno element naracije (a ne deskripcije, kojem se mnogo češće utječe) Chopinova sloga. U ovoj je skladbi to naglašeno i kontrastnošću uvodnoga dijela, ali u prvome redu sabranošću skladateljeve bogate stvaralačke misli, što u samoj provedbi uz bravuru, (a to je pitanje shvaćanja, npr. pasaža, kao sublimirane geste i izabrane estetike, a ne mjere tehničke vještine ili pukog virtuoziteta) znači sukus glazbenoga, dakle umjetničkog ishodišta i prostora.


Mirko Krstičević (1948) sklada Fragment 205 2003. godine. Riječ je o svojevrsnoj glasovirskoj impresiji, iznesenoj kroz trodijelnost oblika, izgrađenoj na predlošku sekstole. Pokret njezina ritma u sebi sadrži i melodijsku jezgru, koja će se nakon kratka uvoda pojaviti unutar četverotaktne fraze artikulirane poput višeglasja ishodišta pučkoga pjevanja, potom će u srednjem dijelu biti cjelovito oblikovana na način barkarole, a kroz motivičku će razradu pratiti temeljnu građu – inicijalnu sekstolu (katkada variranu figurom triole) kao dio pasaža i akordičkih sklopova. Konstantnost sekstole bit će naglašena promjenama mjere i naznakama izraza minimalne glazbe, a unutar harmonijskoga okvira oblikovana suzvučjima impresionističkoga ishodišta.