Koncert violončelista Smiljana Mrčele

MATICA HRVATSKA
Koncertni ciklus
MLADI GLAZBENICI U MATICI HRVATSKOJ

Nastupa

Smiljan Mrčela (1987)
violončelo


Program

Ludwig van Beethoven
Sonata op. 5 br. 2 u g-molu za violončelo i glasovir
Adagio sostenuto ed espressivo
Allegro molto piů tosto presto
Rondo (Allegro)


Franz Peter Schubert
Impromptus br. 3 u Ges-duru


Lukas Foss
Capriccio za violončelo i glasovir


Berislav Šipuš
Sami za violončelo i glasovir


David Popper
Mađarska rapsodija

Glasovir: Srebrenka Poljak



Dvije sonate za violončelo i glasovir op. 5 Ludwig van Beethoven (1770 – 1827) piše za dvor Friedricha Wilhelma II u Berlinu 1796, a prvi su put objavljene godinu poslije u Beču. Pretpostavlja se da je obje prvi put izveo Jean–Luis Duport, a nesporan je njegov utjecaj na skladatelja pri stvaranju tih djela, s jedne strane zbog vlastita izvodilačkog, praktičnog iskustva koje je posjedovao, a s druge strane i stoga što Beethoven sam nije svirao violončelo, a njegove su sonate za taj instrument, osim toga, bili i prvi opusi takve vrste u povijesti glazbe, u čemu nije imao pravoga prethodnika. Prvi stavak Sonate br. 2 u g-molu polagan je, a njegov karakter prelazi značenje samo uvoda u dva sljedeća, oba brza stavka. Odlikuje ga recitativnost snažne dijalogiziranosti oba instrumenta na samu početku, koja se razvija u kantilenu u dionici violončela, dok glasovir gradi prostor pratnje. Drugi stavak, najopsežniji, građen je na tri relativno duge teme, gdje dominira violončelo (1. tema), glasovir (3. tema), čemu slijedi kraća provedba, temeljena većinom na drugoj temi, te repriza. Treći je stavak rondo, čiju temu karakterizira izrazita ritmičnost, plastičnost i vedra ugođajnost. Posebno se ističe pristup harmonijskom slogu u njezinu posljednjem nastupu te svojevrsno pojednostavnjenje kada ju pri završetku stavka donosi dionica violončela.

Umijeće male forme najvažnije je obilježje stvaralaštva Franza Petera Schuberta (1797 – 1828), kojim je odredio neke od najbitnijih smjernica razvoja stvaralačke misli glazbene umjetnosti u doba ranoga romantizma, početkom 19. stoljeća. Njegov jezik izrasta u uporišnim točkama klasičnoga stila, čije nasljeđe rezultira jasnoćom organizacije građe u njegovu opusu. Veliki inovativni koraci koje unosi stoga su muzički samorazumljivi i naposljetku autonomni u dorečenosti nove kreativne misli. Posebno mjesto pripada Schubertovu djelu na području odnosa riječi i glazbe, gdje u Liedu afirmira u potpunosti samosvojan izraz i postavlja kanone, a skladbe za glasovir jednako su domišljena i obvezujuća ostvarenja, bilo da je riječ o opsežnijim djelima ili minijaturama. Drugima pripada i Impromptus br. 3 u Ges-duru, skladba duboka dramatskog naboja, čija je izravnost diskursa bliska vokalnom načelu, koja se temelji na lirici kantilenskoga pristupa i unutarnjem rasponu sloga pojedinih glasova i njihova isprepletanja, a skladbu bitno određuje tonalitet tamna i bogata izraza te prostor modulacija.
Američki skladatelj Lukas Foss (1922), pijanist, dirigent, ugledan predavač, posebno cijenjen i kao organizator glazbenoga života, Capriccio za violončelo i glasovir sklada u drugoj polovici 1940-ih, a osim komorne glazbe njegov opus obuhvaća i gotovo sva druga područja, među kojima se posebno ističu ostvarenja vokalnih i glazbenoscenskih djela. Otvoren za sve pravce glazbenog izraza 20. stoljeća, Foss u djelima postiže ''svježinu, polet, neposrednost izražaja, iskrenost i toplinu osjećaja, jasnoću u izlaganju muzičkog sadržaja i sigurnost u vladanju kompozicijskim tehnikama'', a pojedine njegove skladbe smatraju se najizvornijim i najvažnijim ostvarenjima u američkoj glazbi uopće. Fossov skladateljski rukopis zrcali snažan dijalog staroga, tradicionalnoga, i novoga, promišljanja, primjerice, kreativnih prostora Bacha, Stravinskog ili Schoenberga, i često se upravo ta napetost supostojanja i suglasja različitosti navodi kao bitna odrednica njegova stvaralaštva, o kojem Tom Johnson kaže: ''Foss svojim opusom malo-pomalo tka djelo koje u cjelini o suvremenoj kulturi govori jasnije nego ijedno drugo''.

Pripadnik srednjega skladateljskog naraštaja Berislav Šipuš (1958) skladbu Sami za violončelo i glasovir piše 1999. Iznimno aktivan i kao tumač, dirigent, suvremene glazbe, te programski ravnatelj Muzičkog biennala Zagreb, Šipuš studij kompozicije završava na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu kod prof. Stanka Horvata, a usavršava se kod Bernarda Machea i Iannisa Xenakisa. Njegov opus obuhvaća mnoga područja, sam navodi stvaralačku potrebu spajanja izraza različitih umjetnosti, i o svojem promišljanju glazbe kaže: « … Kada sve zbrojiš i oduzmeš, kada uvidiš da je u toj mojoj glazbi prisutan i stanovit broj elemenata tzv. drugih umjetnosti, onda ti je jasno da je glazba za mene ritual, ritual za nekoga, za nešto, o nečemu, o nekome…». O njegovoj skladateljskoj gesti, nezapretenoj nekim odredbenim prostorom estetike, dr. Nikša Gligo, govoreći o kontekstu razumijevanja značenja Nove hrvatske glazbe, bilježi: «… Novu hrvatsku glazbu ne treba promatrati samo kao segment u hrvatskoj glazbi koji joj je izborio sukorak sa Svijetom nego ponajprije kao zaokret protiv negativnog nasljeđa koji je nizu hrvatskih skladatelja omogućio pravo izražavanja bez ikakvih ideoloških stega. Zato je NHG ponajprije povijesna pojava koja je odigrala svoju specifičnu ulogu i koja danas više ne postoji ali postoje njezine neizbrisive posljedice. Možda se to najbolje očituje u skladatelja kao što su Ivo Josipović (1957), Berislav Šipuš (1958) i Mladen Tarbuk (1962) kod kojih su različitosti u poimanju glazbe toliko očite da ih se ne da svesti ni na koji zajednički nazivnik, čak ni po generacijskoj pripadnosti. Ono što je u njihovim opusima najvažnije jest osjećaj da potpuno skladaju iz osjećaja slobode i bez ikakve eksplicitne obvezatnosti prema nekom specifičnom nasljeđu. A to je moguće objasniti jedino kao posljedicu uloge što je NHG odigrala u hrvatskoj glazbi nakon Drugog svjetskog rata.»

David Popper (1843 – 1913) smatra se jednim od najistaknutijih violončelista svoga doba, mnogo je koncertirao po svim velikim središtima Europe, a violončelo je predavao u Budimpešti od 1896. Njegovo izvodilaštvo odlikovalo se ''istaknutom izražajnošću i osjećajem za vođenje melodijske linije te čistoćom stila'', a kao skladatelj mnogo se posvećivao području salonske glazbe, kojoj pripada i djelo s večerašnjeg programa; djela mu odišu i jakim virtuoznim karakterom, a posebno mjesto pripada njegovim instruktivnim opusima.