Koncert violinistice Barbare Polšek

Barbara Polšek (1988), violina J. S. Bach
Partita BWV 1004 u d-molu za violinu solo
I. Allemanda
IV. Gigue

Nicolo Paganini
24 Capriccia op. 1 za violinu solo
Capriccio br. 16 u g-molu

Henryk Wieniawski
Koncert op. 22 u d-molu za violinu i orkestar
I. Allegro moderato
II. Romanze (Andante non troppo)
III. Allegro con fuoco – Allegro moderato

Dora Pejačević
Canzonetta op. 8 u D-duru za violinu i glasovir
Menuett op. 18 u A-duru za violinu i glasovir
Romanca op. 22 u F-duru za violinu i glasovir


Glasovir: Željka Vojvoda



Šest višestavačnih opusa J. S. Bacha za violinu solo, tri sonate i tri partite skladbe su koje čine temelj solističke violinističke literature. Aspekt violine kao melodijskog instrumenta Bach proširuje izričajem harmonijskoga prostora, primjenjuje načela svoje bogate polifone misli, organizacijom građe uspostavlja unutarnju pravilnost strukture i gradi obuhvatnu samodostatnost muzičke cjeline. Provodnost, uvjetno rečeno, istoznačnosti karaktera zvukovnosti instrumenta, ovdje na poseban način uspostavlja dimenziju apsolutnog u spoznaji Bachova djela, čija sabranost oštri refleksiju i produbljuje obzore kontemplacije. Muzički pokret jasne je artikulacije, u potpunosti razumljive, ali u izrazu nesagledive invencije unutar slijeda i oblikovnosti izabranih, kontrastnih i prepoznatljivih, dijelova pojedinog opusa. Partita BWV 1004 u d-molu sadrži pet stavaka, od kojih je najpoznatiji opsežni završni, peti dio, Chaconne. Prethode mu, relativno kratki, uvodni Allemande (I) i Courante (II), nakon kojih se, prije IV. dijela (brzog stavka Gigue u 2/8 mjeri) te potom rečene Chaccone (V), kao vrsta predaha i smirenja nalazi treći stavak, Sarabande.

Capriccia op. 1 za violinu solo Nicola Paganinija (1782 – 1840) niz je virtuoznih minijatura koji obrađuje različitu i visoko zahtjevnu izvedbenu problematiku. Paganinijev značaj istraživanja i obogaćivanja mogućnosti violine, koji ga smješta na krunsko mjesto u slijedu velikih violinista–skladatelja njegovih prethodnika, ovim opusom određuje nov prag sama izvodilaštva, a utječe i na prostor i modus stvaralačke estetike kojima će kasnija djela za violinu biti obilježena. Podcrtani tehnički aspekt ovdje je, kao i u mnogim drugim njegovim djelima, rezultat Paganinijevih vlastitih visokih izvodilačkih sposobnosti i potreba, odnosno u vremenu u kojem živi sve dominantnijega segmenta glazbene umjetnosti, koji inaugurira i razmiče granice načela virtuoziteta te u središte pozornosti sve češće stavlja interpreta. Mnogi njegovi suvremenici u tom su mu smislu zamjerali pretjeranost i sklonost površnu efektu, a s druge su ga strane iznimno cijenili, primjerice, Hector Berlioz, s kojim ga je povezivalo zanimanje za nove kvalitete i mogućnosti zvukovnosti instrumenata, ali i Franz Schubert, skladatelj dijametralno suprotna muzičkog habitusa i estetike. Premda izložen na izniman način, i u dobu u kojem je živio kao i danas, Paganini u svom pristupu nije bio osamljen. Jer, 24 Capriccia op. 1 djelo su srodna karaktera poput Chopinovih glasovirskih etida, dok je Paganinijevo razumijevanje tehničkog aspekta najbliže onom koje odlikuje stvaralaštvo Franza Liszta.

Poljski violinist i skladatelj Henryk Wieniawski (1835 - 1880) u stvaralaštvu je u potpunosti usmjeren na violinu. Kao iznimno nadareno dijete, nakon studija u Parizu, prvo violine a potom i kompozicije, ubrzo se posvećuje solističkoj karijeri, koja ponajviše obilježava njegov život, premda uz to sklada te se bavi pedagoškim radom (posebno u Petrogradu te kraće na konzervatoriju u Bruxellesu, gdje dolazi na mjesto Henryja Vieuxtempsa). U ranim djelima koja stvara težište obuhvaća tehnički aspekt, jer, kao i mnogi violinisti, piše u skladu s vlastitim izvodilačkim mogućnostima, a to je i razdoblje procvata načela izvedbenoga virtuoziteta kao takva, gdje Wieniawski nasljeđuje i Paganinija. Njegova djela također obuhvaćaju područje salonske glazbe, sklada minijature, a od dva koncerta za violinu i orkestar drugi, koji nastaje u razdoblju od 1856. do 1862, mnogo je zreliji te se smatra i malim remek-djelom violinističke literature. Uz nezaobilaznost profilirane dionice solističkog instrumenta (posebno se izdvaja liričnost drugoga stavka), taj opus određuje bogat pristup orkestraciji, koji prelazi okvire samo pratnje u formalnom smislu. Odnos solista i orkestra ostvaren je razinama dijalogiziranosti (s pojedinim dionicama orkestra), koja u određenoj mjeri oblikuje i poveznost triju stavaka, u osnovi prepoznatljiva obilježja romantičnoga violinskog koncerta.

Niz godina gotovo potpuno nepoznata i zaboravljena u našem glazbenom životu, Dora Pejačević (1885 – 1923) uz Blagoja Bersu i Josipa Hatzea pripada skladateljima koji su obilježili važno razdoblje za hrvatsku glazbu kraja 19. i početka 20. stoljeća. Njezino stvaralaštvo broji nešto manje od šezdeset opusa, obuhvaća različita područja a nastaje od njezine rane dobi, u posljednjim godinama 19. stoljeća, sve do kraja života. U tom se razdoblju ona razvija, oblikuje i stvaralački zrije, u prostoru glazbenog izraza koji slijedi i gradi na muzičkoj misli kasnog romantizma. Posebno mjesto u tome pripada komornoj glazbi i području vokalne lirike, gdje ostvaruje djela sabrana formalna i sadržajna jedinstva, rafinirane i dorečene invencije, čiju cjelovitost s vremenom produbljuje bogatijim i slobodnijim pristupom harmonijskom jeziku te složenijim razumijevanjem forme. Rana djela za violinu i glasovir Canzonetta op. 8 u D-duru, Menuett op. 18 u A-duru i Romanca op. 22 u F-duru nastaju 1899, 1904. i 1907. godine, u doba kada Dora Pejačević piše i srodne minijature za glasovir, od kojih će neki opusi (npr. ciklus Život cvijeća op. 19 iz 1904-05) postati dijelom redovitih koncertnih programa. Ta djela određuju obilježja male forme, prostora intimističke vinjetne izražajnosti, mjera čije zaokruženosti zrcali supstantnost skladateljskog izričaja Dore Pejačević.

Barbara Polšek rođena je u Zagrebu 1988. Violinu počinje učiti u dobi od šest godina u Glazbenoj školi Rogaška Slatina, pod mentorstvom prof. Z. Barin-Turice. Nastavlja na Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, gdje sada pohađa četvrti razred srednje škole, a posljednje dvije godine profesor joj je Goran Končar (izv. prof. Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu). Zapaženije nastupe održava od godine 1997. (festival Nei suoni dei Luoghi, Italija; Hrvatska, Slovenija; solistički nastupi uz orkestar Glazbene škole Vatroslava Lisinskog).
Redovito sudjeluje na natjecanjima, dobitnica je druge nagrade na Hrvatskom natjecanju učenika i studenata glazbe i plesa (državnom) u Varaždinu 2004. te više nagrada i priznanja na drugim natjecanjima u Hrvatskoj i Italiji (Prva nagrada na Hrvatskom natjecanju učenika i studenata glazbe i plesa, županijskom, 2000, Rijeka; treća nagrada na Hrvatskom natjecanju učenika i studenata glazbe i plesa, državnom, 2000; Diploma di merito, Gorizia, 2001).
Usavršava se na majstorskim tečajevima na Hvaru, u Grožnjanu i Dubrovniku kod uglednih pedagoga (E. Hühn, A. Sešek, S. Milenković, G. Končar…).

Željka Vojvoda (1982) rođena je u Zagrebu, gdje srednje glazbeno obrazovanje završava na Glazbenoj školi Pavla Markovca (prof. Jadranka Perić), a diplomu studija glasovira stječe na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu (prof. Ante Milić). Kao korepetitor radi na Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog.

***

Na koncertu u Matici hrvatskoj nastupila je u ponedjeljak, 20. veljače, mlada violinistica Barbara Polšek, učenica završnog razreda Glazbene škole Vatroslava Lisinskog u razredu izv. prof. Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu Gorana Končara, dobitnica niza nagrada na natjecanjima u Hrvatskoj i Italiji.
Koncert je započela dvama stavcima znamenite Partite (BWV 2004) u d–molu Johana Sebastiana Bacha, nastavivši početak solo nastupa Capricciom br. 16 u g–molu, op. 1 violinskoga virtuoza Niccolňa Paganinija.
Bez stanke slijedio je drugi dio recitala, uz sigurnu glasovirsku pratnju Željke Vejvoda, korepetitorice Glazbene škole Vatroslava Lisinskog. U tom dijelu rasporeda mlada je guslačica izvela, ni više ni manje, cijeli zahtjevni Koncert op. 22 u d–molu jednog od izravnih nasljednika paganinijevskoga virtuoziteta, Poljaka Henryka Wieniawskog, vrhunskoga guslača svih vremena, skladatelja raspjevane romantike svojih brojnih djela pisanih isključivo za violinu.
Recital Barbare Polšek zaključen je izvedbama Canzonette op. 8 u D–duru, Menuetta op. 18 u A–duru te Romance op. 22 u F–duru, tri minijature za violinu i glasovir hrvatske violinistice i skladateljice Dore Pejačević.
Mlada guslačica Barbara Polšek pokazala se vrlo obećavajućim i vrlo dobro pedagoški vođenim talentom. Nakon početne uznemirenosti očito uzrokovane punim gledalištem odgovornim recitalom i vrlo zahtjevnom solo disciplinom izvedbe početka, nastavila je svirati raspjevanim nosivim tonom uz toplinu zvuka u Zagrebu rijetko izvođena Koncerta u d–molu Henryka Wieniawskog. Uz mnogo cvijeća pokupila je zasluženo odobravanja publike i na kraju recitala nakon dopadljivih skladbi Dore Pejačević.

Zlatko Stahuljak