Koncert violinista Ivana Zovka

Mladi glazbenici u Matici hrvatskoj

Ivan Zovko (1984), violina

J.S.Bach:
Sonata BWV 1003 u a-molu za violinu solo
I. Grave
II. Fuga

Boris Papandopulo:
Monolog za violinu solo
I. Tempo libero
II. Andante sostenuto

H. W. Ernst:
Etida br. 6 Posljednja ruža ljeta

Jean Sibelius:
Koncert op. 47 u d-molu za violinu i orkestar
I. Allegro moderato

Glasovir: Renata Hill


Mnogoznačnost i temeljnost stvaralaštva Johanna Sebastiana Bacha (1685 – 1750) uporišni je kamen tradicije zapadnoeuropske glazbe, supstantnost čijega bogatstva i danas određuje mjeru podjednako stvaralačkih kao i izvodilačkih horizonata i kanona. Kada je riječ o posljednjemu, tada se uobičajeno poimanje tog aspekta nužno redefinira, budući da Bachov opus naglašava prvenstvo stvaralačkoga principa, primjerice, rasponom njegove svekolike invencije koja jednakom snagom uvjerljivosti prelazi iz jednog područja u drugo, u djelima za različite instrumente i sastave, ne gubeći pritom ništa od vlastitosti i konzistentnosti izričaja, istodobno ne dopuštajući potpunost sagledavanja, dakle, oblikovanja određenog interpretativnog stava ili vizije. U djelima za violinu solo (tri sonate i tri partite), kao i onima za violončelo solo, to je posebno vidljivo, podcrtano načinom kojim se melodijski instrument transformira u harmonijski, potom uvođenjem načela polifone misli u svoj složenosti, te u konačnici uspostavljanjem višestavačnih cjelina tih djela rijetkim jedinstvom sabirućeg i refleksivnog muzičkog govora. Prostor izraza jednog instrumenta podjednako pregledno predstavlja i iskazuje redefiniranost kanona plesnih stavaka, tradiciju naslijeđenih usavršenih formi, jasnoću melodijskog pokreta i obuhvatnost harmonijskog okvira, kao što sublimira preciznost i bogatstvo tonskog izraza i slike, čime Bach violini otvara obzore izričaja kojima će s vremenom postati glazbalo naglašena solističkog aspekta, no u djelima za solo violinu ovih Bachovih šest opusa nitko neće nadići. Sonata BWV 1003, kao i druge dvije, građena je po uzoru na sonatu da chiesa, sastoji se od četiri stavka (polagani – brzi – polagani – brzi), među kojima je i raskošna i zahtjevna Fuga (II. stavak), kojoj prethodi spori, uvodni stavak, snažna improvizacijskog karaktera (ovdje Grave); treći stavak naglašava pokret melodijske invencije, a sve tri sonate završavaju brzim, virtuozno pisanim finalom.

Boris Papandopulo (1906 – 1991) jedan je od najvećih hrvatskih skladatelja 20. stoljeća, čiju stotu obljetnicu rođenja obilježavamo u ovoj godini. Odličan pijanist i dirigent, školovan u Zagrebu i Beču, Papandopulo je ostvario iznimno velik i raznolik opus, koji odlikuje gotovo neiscrpna invencija, majstorstvo instrumentacije, nadahnutost folklornim idiomom, prepoznatljiv odnos prema aspektu ritma i boje, specifičan prostor lirike, i u konačnici uvijek visoka razina dovršenosti kreativne misli pojedinog ostvarenja. Primalaštvo Papandopulova jezika uvijek je vrlo visoko, iako ne uvijek i na svim razinama, te se među njegovim djelima neka ipak posebno ističu kao vrhunska ostvarenja (npr. Muka Gospodina našega Isukrsta, 1936, Hrvatska misa, 1939, Sinfonietta op. 79 za gudače, 1938, Kvintet za klarinet i gudački kvartet, op. 90, 1940, Osorski requiem, 1976, skladbe za glasovir…). U djelima komorne glazbe, kojima na neki način pripada i četverostavačni Monolog za violinu solo (1976), Papandopulo uvažava izraz neoklasike te uspostavlja prostor zrele skladateljske sinteze tradicije i vlastitog izričaja. Solističkom aspektu ovdje otvara bogat prostor diskurzivnosti, oslanjajući se i crpeći iz mogućnosti i karaktera sama glazbala. Distinktnost melodijske i ritamske invencije posebno je dojmljiva, prisutna je naglašenost improvizacijskog načela, kao i muzički razumljiva i refleksivna unutarnja reljefnost dijelova, čiji slijed ocrtava luk skladbe jasnoćom domišljena skladateljskog rukopisa.

Austrijski violinist i skladatelj Heinrich Wilhelm Ernst (1814 – 1865) obrazovanje je stekao u Beču, a veći dio života bio je vezan uz Francusku i Veliku Britaniju. Njegovo stvaralaštvo obuhvaća kraće skladbe za violinu, katkada izraza programne, često salonske glazbe, te instruktivnu literaturu, jedan violinski koncert te dva gudačka kvarteta. Stvarajući u vrijeme afirmacije autonomnosti izvodilačke umjetnosti, i sve viših pragova virtuoziteta, Ernst pozornost posvećuje tehničkom aspektu, a slijedi i praksu čestih obradba za potrebe tada novog, stasajućeg, oblika koncertnog života, koji u središte stavlja solista (bilo instrumentalnog ili vokalnog), pa njegova djela sadržavaju i fantazije ili varijacije, obradbe skladane na teme tada popularnih opera.

Koncert za violinu i orkestar op. 47 u d-molu (1903) Jeana Sibeliusa (1865 – 1957) jedno je od najizvođenijih djela svoje vrste, koje uspostavlja cjelinu svih načela romantičkog violinskog koncerta u prostoru izričaja zrelog i supstantnog skladateljskog, kreativnog izraza. Sibelius violinsku dionicu ovdje gradi u bogatu kontekstu svoga umijeća simfonijskog sloga, s jedne strane ne dokidajući formalnost i kanone solističkog koncerta, a s druge strane u potpunosti izbjegavajući aspekt uloge ansambla samo kao pratnje. Pri tome, kao i u njegovim simfonijama, Sibeliusov jezik obuzima raskošnim harmonijskim slogom kasnog romantizma te bogatstvom umijeća instrumentacije, kojima oblikuje dojmljive i nadahnute tonske slike jakog kolorita. Dionica violine snažne je diskurzivnosti, obilježava je impulzivnost zamaha, pa i vrsta provodnosti, kojima, uz nemale tehničke zahtjevnosti, a posebice slijedom napetosti stavaka (posebno je dojmljiv drugi, polagani stavak), ostvaruje i gradira paletu duboke ekspresije djela na izniman način.


Ivan Zovko (1984) srednje glazbeno obrazovanje završava u Zagrebu (Srednja glazbena škola Blagoja Berse, prof. Delio Malpera), a sada je student četvrte godine na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu (razred izv. prof. Gorana Končara). Od nagrada koje je osvojio ističu se prve nagrade na županijskom i državnom Hrvatskom natjecanju učenika i studenata glazbe i plesa 2002. te još nekoliko osvojenih prvih, drugih i trećih mjesta na raznim natjecanjima u Hrvatskoj i inozemstvu. Od 2005. stipendist je Grada Zagreba.
Nastupa u Hrvatskoj i inozemstvu kao solist te član komornih ansambala (Gudački kvartet Muzičke akademije) i orkestara (solistički uz Gudački orkestar glazbenih škola Pavla Markovca i Blagoja Berse, kao član ansambla u Međunarodnom simfonijskom orkestru mladih glazbenika YMISO i Hrvatskom komornom orkestru). Solističke nastupe ostvario je u Zagrebu i Cavtatu.
Usavršava se kod uglednih pedagoga (G. Končar, G. Košuta, M. Dešpalj-Begović, I. Strauss).

Renata Hill rođena je u Splitu gdje srednje glazbeno obrazovanje završava kod prof. Olge Račić. Studij glasovira upisuje 1984. na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu u razredu prof. Jokuthon
Mihajlović, diplomu stječe u razredu prof. Kemala Gekića, a usavršava se na Universität Mozarteum Salzburg u razredu prof. Karl-Heinza Kämmerlinga (glasovir) i prof. Erike Frieser (komorna glazba). Osvojila je nekoliko prvih nagrada na državnim natjecanjima u kategoriji glasovir i glasovirski duo, od 1987. intenzivno se posvećuje korepeticiji, nastupa kao solistica i komorna glazbenica, surađuje s mezzosopranisticom Renatom Pokupić, basom Lucianom Batinićem i violinistom Anđelkom Krpanom. Kao korepetitorica radi na gudačkom i pjevačkom odjelu Muzičke akademije Sv eučilišta u Zagrebu.