Koncert: VINKO RUCNER (1983) – violončelo

Sergej Vasiljevič Rahmanjinov:
Sonata za violončelo i glasovir u g-molu, op. 19
Lento. Allegro moderato
Allegro scherzando
Andante
Allegro mosso


Boris Papandopulo:
Introduzione, arioso e danza za violončelo i glasovir


Zlatko Tanodi:
Attacca za violončelo solo
- praizvedba

Srebrenka Poljak, glasovir


Vinko Rucner rođen je 1983. u Zagrebu u obitelji glazbenika. Srednje glazbeno obrazovanje završava kod prof. Dobrile Berković-Magdalenić (Glazbeno učilište Elly Bašić, Zagreb), a studij nastavlja na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu u razredu izv. prof. Andreja Petrača. Godine 2002. osvojio je prvu nagradu na 3. međunarodnom natjecanju mladih violončelista Antonio Janigro, a 2001. i 2002. sudjeluje u radu i turnejama Svjetskog omladinskog orkestra (Berlin). Stipendist je Zagrebačke filharmonije, uz koju je prvi put nastupio 1995.
Na Hrvatskom natjecanju učenika i studenata glazbe i plesa (državnom) dobitnik je prvih nagrada 1996. i 1999, a tih istih godina na Međunarodnom natjecanju Alpe – Jadran A.V. Marcosig osvaja drugu i treću nagradu. Drugu i treću nagradu osvaja na Međunarodnom natjecanju mladih violončelista Antonio Janigro 1996. i 1998, a prve 2000. i 2002.
Nastupa uz Zagrebačke soliste (1997), sudjeluje na Međunarodnom susretu mladih gudača Franjo Krežma u Osijeku, usavršava se na Međunarodnoj ljetnoj školi Uzmah – Hvar, te na Zimskim seminarima Sjećanje na Hvar (Zagreb) te kod uglednih pedagoga (D. Grigorijan, C. Csaba, G. Neiva Tavares...)



Jedno od najcjelovitijih ostvarenja Borisa Papandopula (1906-1991) u području komorne glazeb jest Introduzione, arioso e danza za violončelo i glasovir; skladba jake refleksije, prostora muzičke znatiželje i neposrednosti izraza. Sagrađena je na snažnoj konfrontiranosti triju stavaka, no jedinstvenoga meditativnog luka koji se, slijedom jasnoće muzičke ideje i konciznosti u razradi građe, ne prekida. To je i važan ključ razumijevanja slijeda, čiji je drugi stavak (Arioso), pastoralna slika, ocrtana melodijskim pokretom u dionici violončela, meditacije po sebi i unutarnje središte djela. Najavljuje ga prvi stavak – uvod (Introduzione), enervantnim dijalogom dvaju glazbala, čija ritamska oblikovanost posjeduje deklamatornu snagu, rezolutnost recitativa, dok razvoj građe slijedi načelo rapsodičnosti (u redakciji Valtera Dešpalja ova Papandopulova skladba objavljena je pod naslovom Rapsodia concertante). Stavak anticipira oba sljedeća, drugi (Arioso) samodostatnošću izraza violončela, a tr
eći (Danza) naznakama ritma plesnoga pokreta, jasno artikulirajući i elemente okvira folklornoga idioma djela. Treći stavak (Danza) sagrađen je skladom motoričnosti i karakternošću plesa, ni invencijom ne prelazeći izabranu zadanost forme te razvijajući prostor virtuoznih izvodilačkih zahtjeva.




Attacca za violončelo solo (2004) Zlatka Tanodija (1953) napisana je, prema skladateljevim riječima...kao etida, pa i mogući bis, s naglašenim pristupom tehničkim problemima...čiji srednji dio ishodi u izrazu toccate...Skladbu karakterizira naglašeni aspekt pulsacije, sinkopirani ritam i inicijalna dvotaktna fraza, koji će gradacijom u harmonijskom pokretu i ritmu dovesti do toccate - srednjega dijela. Njezina motoričnost (rastvorbe akorda u šesnaestinkama) modulacijama će, kao i gradbom, zadržati početnu, pomalo džezističku pulsaciju skladbe uz naznake izraza minimalističke glazbe, te pripremiti reprizu prvoga dijela, kojom djelo završava.



Četverostavačnu Sonatu za violončelo i glasovir u g-molu, op. 19 (1901) Sergej Vasiljevič Rahmanjinov (1873-1943), ruski skladatelj i jedan od najvećih pijanista 20. stoljeća posvećuje violončelistu Anatoliju Brandukovu. Djelo obilježuje bogati glasovirski slog, najcjelovitiji medij skladateljeva stvaralačkog izraza primarno melodijske invencije, svojom se složenosti nastavljajući na tradiciju pijanističke literature Schumanna i Brahmsa. Dionica violončela slijedi u 19. stoljeću uspostavljene kanone tog oblika, bilo generirajući muzičku misao solističkim diskursom ili dijalogizirajući s glasovirom, no uvijek s uvažavanjem okvirnosti forme, ali ekspresijom koja pretpostavlja rubnost odnosno pretjeranost izraza u shvaćanju, tumačenju djela.
Dva okvirna stavka (Lento. Allegro moderato, Allegro mosso), posebice četvrti, rastvaraju prostor skladateljeve anticipacije simfonizma u sublimiranu komornom slogu, u potpunosti sadržanom u dionici glasovira s plastičnom preglednosti iznošenja i artikulacije tema u nastupima violončela. Premda je u tome violončelu omogućen puni raspon izražajnosti, od suzdržanosti, oporosti ili pjeva, kao i iznimne unutarnje fokusiranosti, istančanost Rahmanjinovljeve lirike ipak se do kraja rastvara u dionici glasovira (Andante, treći stavak). Drugi stavak (Allegro scherzando) donosi dvije teme, prvu oblikovanu okretnim i jasnim pokretom, te drugu kontrastne melodijske naglašenosti. Skladateljev harmonijski jezik u ovoj je sonati ostvaren u svojoj zrelosti kao i odnos prema formi (iste godine dovršen je 2. koncert za glasovir i orkestar u c-molu, op. 18), no mjesto te skladbe na podijima ponajviše je potvrđeno afirmiranim snažnim melodijskim diskursom, osjećajnošću dubokog i složenog romantičkog ishodiš
ta te visokim zahtjevima izvodilaštva.