Koncert sopranistice Marije Kuhar (1982), Ciklus "Mladi glazbenici u Matici hrvatskoj"

PROGRAM

Pietro Marc' Antonio Cesti:Intorno all'idol mio


W. A. Mozart:
Als Luise die Briefe ihres ungetreuten Liebhabers verbrannte KO 520
Der Zauberer KO 472
Sensucht nach dem Frühling KO 596


G. F. Händel:
Opera Xerxes
Va godendo (arija Romilde)


W. A. Mozart:
Opera Cosi fan tutte
In uomini (arija Despine)


Hugo Wolf:
Das verlassene Magdlein
Ich hab in Penna einen Liebsten


Ivana Lang:
Mačji pir
Peteh kukuriče


Juraj Stahuljak:
Sanje


Gaetano Donizetti:
Opera Don Pasquale
Quel guardo il cavaliere (arija Norine)


Glasovir: Mario Šoša




Nakon i uz Claudija Monteverdija te Francesca Cavallija najvažnijim opernim skladateljem Italije svoga doba smatra se Pietro Marc'Antonio Cesti (1623 - 1669), autor opusa poput Il Pommo d'oro, Le Disgrazie d'Amore, Il Cesare Amante… Za njegova se djela kao karakteristične navode često važne uloge povjerene ansamblima, zborovima i instrumentalnim dijelovima (i zbog mogućnosti uvjeta u kojima su mnoga njegova djela doživjela uprizorenja) te pristup gradbi arija koji naglašava i ujedinjuje značenje i povezanost dramske radnje s izrazitim aspektom melodijske invencije. Na taj način Cestijevo stvaralaštvo ostaje izvan prostora izražajnosti temeljene na predominaciji virtuoziteta, što će obilježiti ostvarenja na području opernog izraza kasnijih generacija.


Unatoč posebnu i bogatu opusu W. A. Mozarta (1756 - 1791) posvećenu glasu, njegovu u prvome redu umijeću cjelovita opernog izričaja, nevelik broj djela koja je ostvario u području solo-pjesme smatra se manje važnim. Očito je da ni sam skladatelj nije pokazivao osobito zanimanje za tu vrstu izraza, ali neki od tih opusa ipak se drže svojevrsnom anticipacijom u naznakama onoga što će se u nadolazećem stoljeću artikulirati kao Lied, posebno u djelima autora ranoga razdoblja, poput Schuberta. Pojedine solo-pjesme izviru i naslanjaju se na prostor opernog idioma i izražajnosti, dok neke nastavljaju tradiciju jednostavnijega, stvaralački zapravo nepretenciozna odnosa prema obliku i slogu popijevke.


Stvaralaštvo G. F. Händela (1685 - 1759) na poseban način određuju zahtjevnosti sloga povjerena vokalnim dionicama, dakle glasu, bilo dijelovima pisanima za soliste ili za zbor. Obično je riječ o svojevrsnoj majstorskoj transpoziciji instrumentalnoga principa u vokalni, gdje, posebice kada su u pitanju zborske dionice, dolazi do novostvorena idioma u kojemu glas poprima karakteristike, primjerice, okretnosti i vrste objektivizirane ekspresije bliske onima dionica orkestra, no ne gubi diskurzivnost specifičnu vokalnom izrazu. Kada je riječ o pisanju za soliste, zamjetna je sinteza koja pretpostavlja iznimno visoku tehničku, virtuoznu razinu sloga u prostoru katkada i prenaglašene ekspresivnosti barokne estetike, snažne dramske potke koja se rastvara u pokretu široka i inventivna melodijskog luka. Händelov rukopis često odlikuje i fino podvučen odnos prema boji te se naglašava aspekt monumentalnosti njegova skladateljskog izraza.

Mozartova opera Cosi fan tutte KO 588 prvi je put izvedena u Beču 1790, a sve do otprilike posljednjih pedeset godina - od kada se smatra remek-djelom poput drugih skladateljevih opera i često se nalazi na programima opernih kuća, u odnosu na druge Mozartove opere relativno se rijetko izvodila. Pretpostavlja se da je car Josip II negdje u drugoj polovici 1789. od Mozarta i Lorenza da Pontea naručio novu komičnu operu, pa i sugerirao tematiku - kušnju vjernosti na koju će dvojica muškaraca staviti svoje zaručnice. Premda da Ponte problematizira upravo takav sadržaj - on radnju smješta u Napulj 18. stoljeća, njegov je libreto u potpunosti originalan, čiji zaplet i rasplet u blistavoj Mozartovoj partituri - koja majstorskom muzičkom dramaturgijom gradi cjelovitost svijeta opere buffe, i danas posjeduju bezvremensku svježinu, aktualnost i punu stvaralačku referentnost.


Hugo Wolf (1860 - 1903) smatra se uz Franza Schuberta najvećim majstorom Lieda, premda Schubert pripada razdoblju ranog romantizma, a Wolf samu zalasku te osebujne epohe. No, upravo Wolfovo umijeće sažimanja i rekreacije početnog idioma te oblikovane forme posvećene glasu uz glasovir - njegovu opusu u tom području daje posebnu i ingenioznu vrijednost. On nasljeđe odnosa i međuutjecaja glazbe i teksta produbljuje novom izražajnosti harmonijskog jezika i preciznom organizacijom građe, a gotovo linearnom jasnoćom ocrtava prostore iskustava, doživljajnosti i deskripcija elemenata lirike gradeći sinteze iznimno duboke i potresne izražajnosti.


Ivana Lang (1912 - 1982) kompoziciju je izučavala kod Mila Cipre te u Beču, studij glasovira završila je u Zagrebu u razredu prof Antonije Geiger Eichorn, a kao pedagog i sama je odgojila mnoga ugledna imena našega pijanizma. Skladala je nekoliko ciklusa za glas i orkestar, odnosno glasovir, a za njezino je stvaralaštvo karakteristična česta posvećenost glasoviru - za koji se djela najčešće i uvrštavaju u koncertne programe. Ističe se njezin prinos glazbi za djecu, potom radovi na području glazbene scene te česta prisutnost elemenata folklornih idioma s područja Istre unutar njezina skladateljskog izraza, koji snažno uporište ima i u prostoru neoklasicističke estetike.


Pjesma Sanje Jurja Stahuljaka (1901 - 1975) na stihove Vladimira Nazora pripada ciklusu Pjesama za sopran i glasovir op. 4 (1919 - 1927). Djelo pripada samu početku skladateljeva opusa posvećena glasu uz pratnju glasovira, koje se područje u cjelini njegova stvaralaštva smatra posebno vrijednim, a o skladatelju Rozina Palić - Jelavić bilježi: Najbrojnija ostvarenja ostavio je Stahuljak na području solističke (vokalne i instrumentalne) glazbe, postigavši u komornim djelima i najveće stvaralačke domete. Držeći se temelja što su ih utvrdili klasici klasicizma i romantizma, čija je djela i sam intenzivno proučavao, skladatelj je - posve odmaknut od eksperimenata kojima su se neki njegovi suvremenici priklonili - u svom vremenu stvorio opus okrenut više (neo)romantičkoj (u formalnoj, sadržajnoj i stilskoj odrednici) i donekle tradiciji impresionizma u vokalnoj lirici.



Gaetano Donizetti (1797 - 1848) ponajviše je poznat po ostvarenjima poput Lucie di Lamermoor, Don Pasqualea ili Ljubavnog napitka, premda je njegovo stvaralaštvo mnogo opsežnije, no, iako obilježeno zamjetnom skladateljskom vještinom, na ljestvici umjetničkog vrednovanja ne uvijek i jednako visoke razine. Poput Bellinija, primarno nadahnut mogućnostima razvijanja melodijskoga pokreta, Donizetti svoju invenciju najdorečenije ostvaruje u mediju glasa, vokalna, primarno operna izričaja, gdje se posebnom mjerom ističe njegovo umijeće snage gradirajuće ekspresije u prostoru dramaturški prepoznatljivih i čvrstih obrazaca glazbenoscenske estetike unutar koje stvara. Donizettijev rukopis odlikuje i često posezanje za načelima ornamenta kojima gradi velike lukove svojih kantilena, kojim je umijećem u znatnoj mjeri utjecao i na razvoj sveukupne vokalne, posebice operne umjetnosti 19. stoljeća.


Marija Kuhar (1982) rođena je u Puli, gdje završava srednje glazbeno obrazovanje na Glazbenoj školi Ivan Matetić Ronjgov (glasovir, teorija), a na Glazbenoj školi Vatroslav Lisinski u Zagrebu dvije godine uči solo-pjevanje (prof. Kristina Beck-Kukavčić). Na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu upisuje studij glazbene kulture, a potom i solo-pjevanja u razredu doc. Lidije Horvat Dunjko. Na Hrvatskom natjecanju učenika i studenata glazbe i plesa (državnom) 2003. u Dubrovniku osvaja drugu nagradu, a zamjetan je njezin nedavni uspjeh na Međunarodnom natjecanju mladih pjevača u Passauu (Njemačka), gdje je, uz pijanista Marija Šošu, kao najmlađa od jedanaest finalista dobila tri nagrade, među kojima je posebno vrijedna nagrada koju dodjeljuje operna kuća Halle - sudjelovanje u jednoj od opernih produkcija ove kuće u sezoni 2005 / 2006.
Od dosadašnjih nastupa Marije Kuhar ističemo njezino sudjelovanje na Gala večeri opernih arija (uz orkestar Opere HNK u Zagrebu) potom u produkcijama Mozartovih opusa (Cosi fan tutte /Despina/ i Bastien i Bastienne /Bastienne/) unutar Ljetne škole Mirula (Brač) te solističke nastupe uz zbor Cantores sancti Marci. Marija Kuhar redovito se usavršava kod Olivere Miljaković.


Mario Šoša (1979) srednje glazbeno obrazovanje stječe u Zadru (prof. Elizabet Kalmeta), studij glasovira završava na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu (prof. Ljubomir Gašparović), a sada pohađa poslijediplomski studij na Mozartuemu (Salzburg) u razredu prof. Klausa Kaufmanna. Za školovanja osvaja brojna ugledna priznanja i nagrade, nastupao je u Austriji, Italiji i Sloveniji, redovito koncertira u Hrvatskoj, nastupio je uz Simfonijski orkestar HRT-a, uz Zagreb Sinfoniettu i Zagrebački kvartet, redovito surađuje s Marijom Kuhar te s bratom, također pijanistom Juricom Šošom, s kojim prije nekoliko godina utemeljuje i koncertni ciklus Virtuoso. Usavršava se kod uglednih pedagoga (V. Krpan, V. Pavarana, R. Kehrer, R. Muraro…).