Koncert: MARCO GRAZIANI (1988) – violina

Wolfgang Amadeus Mozart:
Sonata za violinu i glasovir KO 305 u A-duru
Allegro molto
Andante grazioso

Efrem Aleksandrovič Zimbalist:
Koncertna fantazija na teme iz opere Zlatni pjetlić N. R. Korsakova za violinu i orkestar

Petar Iljič Čajkovski:
Souvenir d' un lieu cher op. 42
br. 3 Melodija u Es-duru
Moderato con moto

Franjo Krežma:
Scherzino za violinu i glasovir

Pablo de Sarasate:
Navarra




glasovir: Andrea Feitl


MARCO GRAZIANI (1988) rođen je u Rijeci, gdje na Glazbenoj školi Ivan Matetić Ronjgov počinje učiti violinu (prof. K. Peljhan). Potom usporedo pohađa nastavu i kod prof. Leonida Sorokowa (red. prof. Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu), koji od 2004. postaje njegovim jedinim profesorom.
Na Hrvatskom natjecanju učenika i studenata glazbe i plesa (državnom) u Varaždinu 2004. osvaja prvu nagradu, a od brojnih ostalih nagrada navodimo prvu nagradu na Međunarodnom natjecanju Etide i skale (Zagreb, 2003) te treću nagradu na Međunarodnom natjecanju Alpe-Jadran A. V. Marcosig (Gorizia, 2003).
Solističke recitale održao je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu te u Guvernerovoj palači u Rijeci, nastupio je uz orkestar Opere Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci, koncerte održava i u inozemstvu (Austrija, Slovenija, Litva...).
Usavršava se kod uglednih pedagoga (E. Hühn, D. Schwarzberg, A. Vinnitski...) i redovito pohađa Međunarodnu ljetnu školu Uzmah - Hvar.


ANDREA FEITL (1975) srednje glazbeno obrazovanje zavšava u Karlovcu, a studij glasovira na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu u razredu Zvjezdane Bašić. Usavršava se kod Virginija Pavarane (Italija), a poslijediplomski studij završava kod Arba Valdme (Hochschule für Musik, Köln). Dobitnica brojnih nagrada, nastupa uz ansamble (Hrvatski komorni orkestar, Simfonijski orkestar HRT-a, Zagrebački solisti, Zagrebački puhački ansambl) i solistički te se intenzivno bavi komornim muziciranjem. Na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji umjetnički je suradnik korepetitor od 2001, potom na Glazbenoj školi u Karlovcu te majstorskim tečajevima Međunarodnoga kulturnog centra Hrvatske glazbene mladeži u Grožnjanu.


Ruski violinist Efrem Aleksandrovič Zimbalist, rođen potkraj 19. stoljeća, studij violine završava kod glasovitoga pedagoga Leopolda Auera te potom ostvaruje zamjetnu svjetsku karijeru. Njegovo stvaralaštvo ipak nije obuhvatilo primarno opuse posvećene violini, kao što je slučaj s djelima većine violinskih virtuoza, nego su u njemu zastupljena područja i komorne, klavirske, operne i orkestralne glazbe. Posljednjima pripada i Koncertna fantazija na teme iz opere Zlatni pjetlić N. R. Korsakova za violinu i orkestar, djelo koje na određeni način objedinjuje različite Zimbalistove interese, spajajući svakako onaj ishodišni, u čijem je središtu violina s nasljeđem operne literature.



Šest sonata za violinu i glasovir Wolfgang Amadeus Mozart (1756-1791) piše 1778. u Mannheimu i Parizu, gdje su prvi put i objavljene iste godine. U odnosu na ranije opuse za ta dva instrumenta, u kojima je težište na dionici glasovira, ovdje je njihova zastupljenost u iznošenju građe mnogo ujednačenija. Ipak, pristup violini manje je i na drugi način zahtjevan nego onaj prema glasoviru, čemu je razlog dijelom i u cjelini bitno različitoj izvodilačkoj razini i odnosu sama Mozarta (svirao je oba instrumenta, no glasovir ga je načinio čudom od djeteta).
Neke od tih sonata (npr. KO 301) prvobitno su bile namijenjene za flautu i glasovir, a premda pojedini stavci donose novine u Mozartovu skladateljskom i kreativnom razvoju, ti opusi u cjelini odražavaju pristup koji implicira prostor kućnoga, komornoga muziciranja, namjesto očekivane zrelosti djela nastalih ranije ili u isto vrijeme (npr. Sonata za glasovir KO 310).
«Sonata KO 305 u A-duru dvostavačna je, smatra se bliskom galantnome stilu, a posebno se naglašava umješnost ostvarene sonatne forme u prvome stavku (Allegro molto), punom treptave snage i mladosti. Drugi stavak (Andante grazioso) tema je sa šest varijacija, gdje prvu varijaciju donosi samo dionica glasovira.»


Među nekolicinom je hrvatskih glazbenika, instrumentalista, pjevača i dirigenata koji svojim umijećem pripadaju samu vrhu svjetskoga glazbenog izvodilaštva i violinist Franjo Krežma (1862-1881) premda je prerana smrt prepriječila put njegovoj punoj afirmaciji i pravoj karijeri. Rođen u Osijeku, Krežma glazbeno obrazovanje nastavlja u Zagrebu kod Đure Eisenhuta, kamo se njegova obitelj seli upravo zbog iznimna glazbenoga talenta koji on već u ranoj dobi pokazuje. Studij violine završava na Konzervatoriju u Beču kod Carla Heisslera u razdoblju od 1871. do 1875, nakon čega se u potpunosti povećuje koncertiranju. Prvi nastup Krežma održava 1870. i do 1879. na koncertima ga većinom prati starija sestra, pijanistica Anka Krežma. Ostvaruje vatrometan uspjeh na podijima europskih središta, podjednako kod publike i kritike, te ljudi poput Liszta, Verdija ili Vieuxtempsa. Liszt mu proriče mjesto među najvećim violinskim virtuozima, jednom prigodom u Rimu zajedno sviraju, Verdi ga naziva Paganinije
vim nasljednikom (Krežmu u Italiji zovu Francesco Paganini!), a u dobi od šesnaest godina Krežma dobiva poziv da postane koncert-majstor Bilseove kapele - orkestra iz kojega će izrasti glasovita Berlinska filharmonija. Krežma prihvaća ponudu Benjamina Bilsea i 1879. dolazi na mjesto virtuoza Eugenča Ysayea, koji postaje njegovim zamjenikom. S Bilseovom kapelom Krežma mnogo i iznimno uspješno nastupa i kao solist, tada upoznaje i velikoga violinista i pedagoga Jospeha Joachima, no na turneji s orkestrom u Frankfurtu 1881. obolijeva i umire. U tom je gradu i pokopan, a njegovi posmrtni ostaci u Zagreb su preneseni 1884. godine.
Krežma je na Konzervatoriju u Beču studirao i kompoziciju, u jednom se trenutku čak primarno želeći posvetiti skladanju. Njegovi prvi skladateljski pokušaji potječu još iz dječačkoga doba u Zagrebu, a opus mu čine djela instrumentalne, vokalne i vokalno-instrumentalne glazbe. Njegov rukopis slijedi norme i estetiku glazbenoga romantizma u pristupu formi i harmoniji, prisutna je programnost, ali i ostvarenja u području apsolutne glazbe; piše obradbe, poseže za folklornom tematikom (Kuhač mu u Njemačku šalje neke od svojih notnih zapisa), a u djelima za violinu vidljiva je snažna i samorazumljiva referentnost na sam instrument.
Ladislav Miranov razlikuje tri faze Krežmina skladanja - u prvu svrstava violinske skladbe, tehnički blistavo pisane, živahna temperamentnog brija, gdje Krežma virtuoznu tehniku iskorištava znalački; drugu, lirsku fazu, prema Miranovu, obilježava naglašena zvučnost i boja pojedinih žica violine, a treću fazu, Krežmina nacionalnoga stvaranja, potaknutu i od strane Kuhača, karakterizira pokušaj da sklada nadahnut predlošcima iz folklorne baštine (npr. Bosanski guslar 1876). Skladba Scherzino (1877) pripada području apsolutne glazbe, kao i Arabeska (1878) ili Bolero (1878) - opus koji se smatra jednim od Krežminih najuspjelijih ostvarenja, dok se na koncertnim programima relativno najčešće nalazi romanca Iz Hrvatskog primorja (1976).



Petar Iljič Čajkovski (1840-1893) tri je minijature za violinu i glasovir Souvenir d'un lieu cher op. 42 posvetio Nadeždi von Meck, jednoj od najimućnijih žena Rusije, velikoj dobročiniteljici i zaštitnici umjetnosti, s kojom je bio blisko povezan niz godina. Skladba je nastala za skladateljeva boravka na njezinu imanju Brailovo 1878. godine, a pripada području komorne salonske glazbe. Treća od tri minijature, Melodija u Es-duru (br. 1 je Meditacija, br. 2 Scherzo), «... puna je šarma i elegancije, pomalo plošne izražajnosti, no bez dubine: pravi je primjer karaktera salonske glazbe...»



Skladba Navarra španjolskoga violinista i skladatelja Pabla de Sarasatea (1844-1908) dio je njegova opusa posvećena violini, kojega čine djela poput Ciganskih napjeva ili cappriccia Peteneras te mnogih minijatura, često naglašenoga virtuoziteta i posizanja za folklornim idiomima podneblja iz kojega je potekao. U opisivanju njegova vlastita izvodilačkoga umijeća, koje je temeljno ishodište Sarasateova skladateljskog izraza. podcrtava se «... plemenitost tona, osjećaj za čistoću stila, virtuozna tehnika i temperament...» a među skladateljima koji su mu, kao jednom od najvećih violinista u povijesti, posvetili svoja djela su i Camille Saint-Saëns i Eduard Lalo.



MARCO GRAZIANI (1988) rođen je u Rijeci, gdje na Glazbenoj školi Ivan Matetić Ronjgov počinje učiti violinu (prof. K. Peljhan). Potom usporedo pohađa nastavu i kod prof. Leonida Sorokova (red. prof. Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu), koji od 2004. postaje njegovim jedinim profesorom.
Na Hrvatskom natjecanju učenika i studenata glazbe i plesa (državnom) u Varaždinu 2004. osvaja prvu nagradu, a od brojnih ostalih nagrada navodimo prvu nagradu na Međunarodnom natjecanju Etide i skale (Zagreb, 2003) te treću nagradu na Međunarodnom natjecanju Alpe-Jadran A. V. Marcosig (Gorizia, 2003).
Solističke recitale održao je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu te u Guvernerovoj palači u Rijeci, nastupio je uz orkestar Opere Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci, koncerte održava i u inozemstvu (Austrija, Slovenija, Litva...).
Usavršava se kod uglednih pedagoga (E. Hühn, D. Schwarzberg, A. Vinnitski...) i redovito pohađa Međunarodnu ljetnu školu Uzmah - Hvar.