Koncert: MAKSIMILIJAN VUČINOVIĆ (1985) – violina, ALBERT VUČINOVIĆ (1980) – glasovir

Ysaye, Liszt, Brahms, Seletković

- 1. nagrada – Hrvatsko natjecanje učenika i studenata glazbe i plesa (državno), Rijeka 2002.
- student Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu, razred izv. prof. Gorana Končara
- sudjelovanje u polufinalu 12. međunarodnog natjecanja Citta di Cantu, Cantu 2002.
- student Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu, razred doc. Marije Gvozdić Horvat

Eugene - Auguste Ysaye:
Sonata op. 27 br. 3 u d-molu za violinu solo Ballade


Franz Liszt:
Mefisto – valcer


Johannes Brahms:
3. sonata za violinu i glasovir u d-molu, op. 108
Allegro
Adagio
Un poco presto e con sentimento
Presto agitato


Krešimir Seletković:
Broken Portrait za violinu i glasovir
- praizvedba

Maksimilijan Vučinović rođen je u Zagrebu 1985, gdje srednje glazbeno obrazovanje završava kod prof. Maje Dešpalj-Begović, a studij violine upisuje potom na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, u razredu izv. prof. Gorana Končara. Na Hrvatskom natjecanju učenika i studenata glazbe i plesa (državnom) 2002. u Rijeci osvaja prvu nagradu. Dobitnik je prvih i trećih nagrada i na županijskim i državnim natjecanjima 2000. te u disciplini klasičnoga komornog sastava 2001.


Albert Vučinović rođen je 1980. u Zagrebu. Srednje glazbeno obrazovanje završava kod prof. Maje Terbovc, a danas je student Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu, u razredu doc. Marije Gvozdić-Horvat. Na 12. međunarodnom natjecanju Citta' di Cantu 2002. ušao je u polufinale. Iste godine osvaja treću nagradu na Međunarodnom natjecanju Etide i skale, kao i posebnu nagradu za izvedbu djela hrvatskih skladatelja. Na Hrvatskom natjecanju učenika i studenata glazbe i plesa (državnom) 2001. osvaja drugu nagradu u kategoriji klavirskoga dua.



Violinistički virtuoz i skladatelj Eugène-Auguste Ysaye (1858-1931) sklada šest sonata, op. 27 za violinu solo 1923. godine. Posvećuje ih kolegama violinistima Josephu Szigetiju, Jacquesu Thibaudu, Fritzu Kreisleru, Mathieu Crickboomu i Manuelu Quirogi, a treću, u d- molu, podnaslovljnu Ballade, Georgu Enescuu. To je i najkraća od svih sonata, napisana u jednom stavku, s temom ... koja evocira ritam koračnice, naglašena virtuoziteta i zahtjevnosti ekspresije izraza... Prema zapisima skladateljeva brata, tih je šest opusa nadahnuto genijem Bachova stvaralaštva, posebice za solo instrument, skladatelja kojega je Ysaye iznimno cijenio, a sonate su nastale u samo nekoliko dana. Djela su to koja razvijaju...slobodne glazbene misli, snažne imaginacije i rapsodičnosti izraza...dok njihova visoka tehnička razina, prema samome skladatelju...ima temelj u polifonom slogu...
Izvodilačko umijeće Eugènea Ysayea mnogo je poznatije, a smatra se posebno važnim u smislu prekidanja s nasljeđem interpretativnih sloboda čestih u 19. stoljeću u korist poštivanja notnoga zapisa. O njemu se govori i kao o jednom od utemeljitelja modernoga violinističkog izvodilaštva, uspješnom pedagogu, a o njegovim uspjesima na svjetskim podijima svjedoče i posvećene mu skladbe, među kojima su i remek-djela poput Franckove Sonate za violinu i glasovir u A-duru ili Debussyjeva Gudačkoga kvarteta u g-molu.



Johannes Brahms (1833-1897) sklada tri sonate za violinu i glasovir; prva nastaje 1879. (op. 78 u G-duru), druga 1886. (op. 100 u A-duru), a treća 1888. (op. 108 u d-molu). Posljednja je posvećena Hansu von Büllowu, sastoji se od četiri stavka i smatra se jednim od vrhunaca skladateljeva komornoga opusa. Dva okvirna stavka (Allegro, Presto agitato) opsežne su i složene studije sonatne forme, izrazita bogatstva tematske građe koja se...bez uobičajene kontrapunktske razrade i strogosti (načela) simfonizma, razvija i teče slobodno...(Claude Rostand). Provedbe obaju stavaka razmjerno su kratke, a teme se javljaju podjednako u dionicama dvaju glazbala, naglašavajući gradbenost motiva, Brahmsov…unutarnji osjećaj za melodiju..., kontraste suzdržanosti i prepuštenosti, solemnost koralne jednostavnosti te zasićenost i napetost zreloga romantizma. Brahms-melodičar u potpunosti će se ostvariti u drugome stavku (Adagio), gdje jednostavnost glazbene misli i mirnoća njezina zaokružena pokreta tvori cjel
inu duboke supstantnosti. Treći stavak (Un poco presto e con sentimento) glavnu temu enervantnoga pulsa ritma u glasovirskoj dionici, a poslije i u violinskoj, suprotstavlja međudijelovima melodijskoga pokreta, konciznošću izraza uspostavljajući i ravnotežu sonate u njezinoj cijelosti. Ujedno je, u slijedu s drugim stavkom, to i prostor unutarnje sabranosti iz čega izvire snažno emocionalizirani posljednji stavak, po sebi i finale u smislu gradacije, ali i jedna od sinteza (kao, primjerice, posljednji stavak Glasovirskoga kvinteta u f-molu, op. 34) sukusa i gradbe skladateljeve glazbene misli. U ovoj sonati Brahmsova živa osviještenost i potreba povijesnosti uz prebogati prostor razumijevanja glazbe druge polovice 19. stoljeća, transformiraju temeljne razine njegova spajanja klasike i romantizma u snažnu homogenost građe estetikom koja će među njemu sljedećim naraštajima skladatelja biti prepoznata i prisutna bilo kao referentno neposredno nasljeđe ili trag koji će doživjeti dalje elabora
cije i nadgradnje.



Skladba Broken Portrait za violinu i glasovir (2004) Krešimira Seletkovića (1974) temelji se na dva fragmenta – akordičkim sklopovima (primarno kvartnih akorda) koji grade melodijsku liniju i ostinantnom pokretu u dionici violine; oba počivaju na tritonusu, većinom u obliku povećane kvarte, katkada smanjene kvinte. Lûk pet stavaka oblikuje jednu cjelinu čija homogenost izvire iz postupnosti razrade građe, konciznosti i preglednosti u odnosu dviju dionica odnosno glazbala te načela simetrije i ravnoteže među stavcima.
Prvi, uvodni stavak dva fragmenta iznosi u njihovu temeljnom obliku, naizmjeničnim nastupima prvo u dionici glasovira (akordičkim sklopovima oblikovana melodijska linija s figurom triole) te potom ostinantnim ritamskim pokretom (šesnaestinke) na jednom odnosno dva tona u dionici violine. Rastvorba akorda (triole) priprema drugi stavak (violina solo) gdje jednoobraznost perpetuiranoga tijeka šesnaestinki na tonu g prekidaju uvađanje intervala sekunde, potom tritonusa (naglašenoga i akcentima) te pasaže (kojom će skladba i završiti).
Snažna pulsacija ovoga stvaka u četvrtom će (glasovir solo) dobiti neku vrstu odgovora u clusterima (kao još jednoj razini shvaćanja akorda), čiji će raspored asocirati na akcentima oblikovanu reljefnost drugoga stavka, a clustere će prekidati nastupi razrađenoga motiva akorda iz prvoga stavka. Treći, središnji stavak, razvija nizove kvartnih akorda i sekstakorda (pokretom i tempom asocirajući prostor korala), a violina jedino u ovome stavku razvija svoj primarni, melodijski aspekt. Završni, peti stavak počinje reprizom prvoga, no početni karakter fragmenta ovdje se uz ponovno iznesenu građu sva četiri prethodna stavka, transformira u oblikovanu cjelinu, sintezu, i stavka i skladbe.


Jedna od glasovirskih skladbi Franza Liszta (1811-1886) čije mjesto na koncertnom podiju nikada nije bilo sporno jest Mefisto - valcer (1860). U svome pozivanju na stvaralaštvo Niccolòa Paganinija (ova skladba uz još neka Lisztova djela označava se zajedničkim nazivnikom terribilità - ...gdje je osnovna, prirodna supstancija glazbe začinjena i pojačana makabričnim i melodramatskim elementom...) Liszt ovdje ponajprije apostrofira činjenicu virtuoziteta u pitanjima nove i posebno zahtjevne pijanističke tehnike te bogatstva zvučnosti instrumenta. Sama makabričnost ili dijaboličnost, međutim, u prvome redu razvija prostor skladateljeve duhovitosti, prisutne u manjem ili većem intenzitetu, gradirajući i u grotesku, u mnogim njegovim skladbama. Plastičnost sloga gotovo da obvezuje na nužni odmak u tumačenju, anticipirajući izoštrenost i referentnost Lisztove glazbene misli (posebice u području njegova pristupa harmoniji) i naglašenom deskriptivnosti, odnosno okvir kontemplacije u djelima dubo
ke lirike gdje se skladateljeva stvarna makabričnost doista rastvara. Djelo razlikuje i Liszta-skladatelja od Liszta-izvođača, što je također mogući ključ razumijevanja ove briljantne, lucidne i virtuozne minijature.
Liszt će i ovo djelo, kao i mnoga druga, obraditi, tako da postoje ukupno četiri Mefisto -valcera, te još dvije obradbe pod nazivima Bagatelle sans tonalité (Bagatela bez tonaliteta) i Mefisto - polka, dok je prvi Mefisto - valcer obradba drugoga stavka iz orkestralne skladbe Zwei Episoden aus Lenau's Faust (Dvije epizode iz Fausta Nikolausa Lenaua) napisane otprilike dvije godine prije.