Koncert klarinetista Ante Krpana

ANTE KRPAN – klarinet (1982)

Robert Schumann: Fantasiestücke op. 73 za klarinet i glasovir


Claude - Achille Debussy:
Prva rapsodija za klarinet i glasovir


Heinrich Sutermeister:
Capriccio za solo klarinet


Nello Milotti:
Fantazija za klarinet i glasovir


Francis Poulenc:
Sonata za klarinet i glasovir
Allegro tristamente
Romanza
Allegro con fuoco




Glasovir: Ivan Pernički




Veliki skladatelj ranoga romantizma Robert Schumann (1810 – 1856) svojim je stvaralaštvom ponajprije i na najcjelovitiji način uronjen u medij glasovira. U nesvakidašnjem glasovirskom opusu, kojim na važan način inaugurira i novi prostor izraza sama instrumenta, Schumann u temeljima gradi svoja umijeća u uspostavljanju novih odrednica forme. S jedne strane na u to doba nastajućem području malih formi, kojima pripada i opus 73 s večerašnjeg programa, a s druge strane redefiniranjem većih oblika, poput sonate ili simfonije, odnosno pristupom cikličkom načelu oblika (u čemu neće imati premca). Odlikuje ga bogatstvo jezika i invencije u oblikovanju muzičke građe, zasićenost sloga, paleta izražajnosti boje te u konačnici estetika koja, izvirući iz usmjerenosti na fragment, širi te otvara prostor silovitosti nagle i snažne dojmljivosti međusobno suprotnih i sukobljujućih diskurzivnosti, u temelju ingeniozne lirike i prepoznatljive impulzivnosti. Kada je riječ o djelima za solo instrument
i klavir (što se na poseban način odnosi na opuse za glas i klavir), upravo načela njegove glasovirske misli na važan način određuju gradbu novih suodnosa, gdje Schumann, kao u Fantasiestücke op. 73 za klarinet ili violinu ili violončelo i glasovir iz 1849, aspekte melodijskog pokreta i zvukovnosti pojedinog od tih triju glazbala sublimira podjednako na osnovi solističkog načela, kao i sagledavajući ih kao jedan od glasova (jedinstvene) glasovirske dionice. Na taj način postiže dorečenu cjelovitost, plastičnost i prograđenost partiture, obogaćujući obzore izraza komorne glazbe.


Najvažniji predstavnik glazbenog impresionizma, francuski skladatelj Claude–Achille Debussy (1862 – 1918), u stvaralaštvu, između ostaloga, na poseban način uspostavlja nove kanone poimanja i značenja boje. Ona će postati nositeljem skladateljskih postupaka, promijenit će odnos prema harmoniji, formi, zvukovnosti te će, sabirući u izrazu i značenju prostor novoga muzičkog kreda i estetike, u velikoj mjeri pridonijeti afirmaciji glazbenoga govora koji u temelju prekida spone s postojećom tradicijom početkom 20. stoljeća. Jednako je važan i Debussyjev odnos prema posebnostima instrumentacije, odnosno karakteru i mogućnostima diskursa pojedinih skupina glazbala. Distinktnost, pak, njegova odnosa prema puhačkim instrumentima proizlazi iz tradicije Debussyjeve matične glazbene kulture, gdje se on, kao u Prvoj rapsodiji za klarinet i glasovir (1909 – 1910), ili u vrlo poznatom opusu Syrinx za flautu solo (1912), nadovezuje na diskurzivnost vokalnosti izraza francuske glazbe u cjelini, preciznos
t posebne muzičke rječitosti koja istodobno, kao u primjerice čembalističkom slogu majstora francuskoga baroka, posjeduje i specifičan programni karakter određen i bogatstvom poimanja upravo boje. Izoštrujući te principe do sublimnosti Debussy na izniman način, posebno u pristupu glasovirskom slogu, uspostavlja nove, prepoznatljive granice vlastitoga stvaralaštva, odnosno glazbene umjetnosti.


Švicarski skladatelj Heinrich Sutermeister (1910 – 1995) Capriccio za klarinet solo piše godine 1948. Ponajprije posvećen glazbenoscenskom izrazu (opere Romeo i Julija, Čarobni otok, Raskolnjikov…), u koji unosi nove elemente i sam piše libreta, te ostvaruje zamjetan uspjeh na podijima mnogih opernih kuća, kao i scenskoj, filmskoj i televizijskoj glazbi, Sutermeister stvara pod utjecajem Debussyja, Milhauda i Honeggera. Njihov opus upoznaje za studijskoga boravka u Francuskoj početkom tridesetih godina 20. stojeća, a glazbeno obrazovanje, uz studij germanistike, stječe, između ostalih, i kod Karla Neffa te Carla Orffa. Njegovo stvaralaštvo obilježava naglašavanje melodijskog aspekta čiji izraz i mogućnosti nadahnuto varira, harmonijski jezik zadržan je u okvirima tonalnosti, no bogata pristupa kromatici, a djela mu katkada odlikuje izražajnost bliska estetici eklekticizma.
Stvaralaštvo skladatelja i dirigenta Nella Milottija (1927) obuhvaća ozbiljnu i zabavnu glazbu, a na važan je način određeno posezanjem za folklornom baštinom - s jedne strane hrvatske glazbene tradicije, posebno idioma prisutnih u Istri, a s druge strane talijanske glazbene tradicije, uz koju je Milotti vezan rođenjem (Trst). Redovito i s uspjehom nastupajući na festivalu Melodije Istre i Kvarnera, u području ozbiljne glazbe Milotti se posvećuje zborskoj, solističkoj, simfonijskoj i komornoj glazbi, kojoj pripada i Fantazija za klarinet i glasovir, a bavi se i scenskom glazbom. Studij kompozicije godine 1964. završava u Ljubljani te se potom posvećuje pedagoškom radu (Srednja glazbena škola Matko Brajša Rašan, Pedagoški fakultet u Puli), niz godina vodi amaterske zborove (Matko Brajša Rašan, Lino Mariani), a od 1979. do 2002. s velikim uspjehom vodio je Mješoviti pjevački zbor Roženice iz Pazina, koji je utemeljio i za koji je napisao i obradio mnoge skladbe. Od njegovih djela posebno
se ističu zborska kantata Istarska legenda, Sipe piva za zbor i glasovir, Bura za ženski zbor i glasovir, simfonijska pjesma La mura di nesazio, Koncert za klarinet i orkestar, Koncert na istarski način za gitaru, Misa zahvalnosti, Il Campanile di Sarvacs (Zvonik u Sarvašu) te mnogi radovi za zborove.


Stvaralaštvo Francisa Poulenca (1899 – 1963) odlikuje se snažnim prostorom sinteze i živa supostojanja različitih idioma glazbenog jezika afirmiranih u 20. stoljeću. Njegov je slog podcrtan jednako jakom uronjenošću u kanone tradicije, koji okretnošću rukopisa, izrazite diskurzivnosti, naglašene plastičnosti i rafiniranog prostora duhovnosti, oblikovanih supstantnim poznavanjem umijeća instrumentacije te prepoznatljivim pristupom ritamskom aspektu (specifična upotreba udaraljki), s lakoćom i uvjerljivošću grade njegova djela, neovisno o području, u izrazu nadahnutosti i neposredne dojmljivosti. Sonatu za klarinet i glasovir Poulenc je napisao za klarinetista Bennyja Goodmana, koji je djelo uz Leonarda Bernsteina za glasovirom i praizveo godine 1963.: «U prvom stavku (Allegro tristamente) dionica klarineta praćena je zatamnjenim akordima glasovira, čiji srednji dio donosi epizodu građenu istovjetnim, monotonim, ritamskim motivom, intenzitet kojega rastvara prostor tuge poniruće izražajno
sti. Drugi stavak (Romanza) odlikuje se posvemašnjim izrazom mira i melankolije, a treći (Allegro con fuoco) pravog je završnog karaktera, naglašena perkusivnog karaktera u dionici glasovira, kojim Poulenc na duhovit i dojmljiv način u fortissimu zaokružuje cijelu sonatu.»




Ante Krpan (1982) rođen je u Zagrebu, gdje klarinet počinje učiti kod prof. Luke Vlahovića (Glazbena škola Vatroslava Lisinskog), studij započinje 2000. na Visokoj školi za glazbenu umjetnost Ino Mirković u Lovranu (prof. Jože Kotar), a 2003. nastavlja na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, gdje 2005. stječe diplomu u razredu red. prof. Josipa Tonžetića. Polaznik je poslijediplomskog studija na Ecole normale de musique Alfred Cortot (Pariz) kod prof. Guya Dangaina. Dobitnik je prve nagrade na Hrvatskom natjecanju učenika i studenata glazbe i plesa (državnom) godine 2000, a iste nagrade osvojio je 1994. i 1996. Kao član Akademskog duhačkog kvinteta, koji vodi prof. Prerad Detiček, nagrađen je Rektorovom nagradom, potom 3. nagradom na natjecanju za Europsku glazbenu nagradu za mlade Europske unije glazbenih natjecanja za mlade (Dubrovnik) te nagradom Hrvatske glazbene mladeži Ivo Vuljević za najistaknutije ostvarenje mladih glazbenika u kategoriji komornih sastava za godinu 2004.
Nagrade mu donose nastupe na Završnom koncertu u HNK Ivan pl. Zajc 2000. te na manifestaciji Zajčevi dani u Rijeci; za studija koncertira u ciklusu Mladi za mlade HGM-a te sudjeluje u projektima Muzičke akademije, nastupao je u ciklusu Virtuoso (Zagreb) te na Senjskim koncertnim večerima i festivalu Nei suoni dei luoghi (Gorizia). Član je Hrvatskoga društva klarinetista i Hrvatske glazbene mladeži.



Ivan Pernički (1983) rođen je u Zagrebu gdje srednje glazbeno obrazovanje stječe na Glazbenoj školi Pavla Markovca (prof. Maja Careva), a danas je apsolvent na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu u razredu doc. Veljka Glodića. Osvaja nagrade na natjecanjima u Hrvatskoj i inozemstvu, usavršava se kod uglednih pedagoga (E. Indjić, S. Gadijev…), član je ansambla Acezantes, nastupa na Muzičkom biennalu Zagreb (1999), Senjskim koncertnim večerima, festivalu Nei suoni dei luoghi (Gorizia), u ciklusu Virtuoso. Radi na Školi za klasični balet u Zagrebu.