Koncert: KAJANA PAČKO (1985) - violončelo

Gaspar CassadòSuita za violončelo solo
Preludio – Fantasia
Sardana (Danza)
Intermezzo e danza finale

Vlado Sunko
Ispovid prva za violončelo i glasovir
iz ciklusa Ispovidi
- praizvedba


Sergej Sergejevič Prokofjev
Sonata za violončelo i glasovir u C-duru, op. 119
Andante grave
Moderato
Allegro ma non troppo


Kajana Pačko rođena je u Splitu 1985. Violončelo počinje učiti kod prof. Vladimira Lukasa (Glazbena škola Josipa Hatzea), a od 1997. nastavu istodobno pohađa i kod Valtera Dešpalja, red. prof. Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu, u čijem razredu potom upisuje i studij. Godine 2003. osvaja prvu nagradu na Međunarodnom natjecanju Alpe – Jadran A.V. Marcosig (Gorizia) i postaje najmlađom dobitnicom stipendije Top stipendija za top studenta tjednika Nacional.
Prve nagrade Kajana Pačko osvojila je na Hrvatskom natjecanju učenika i studenata glazbe i plesa (državnom) 1998. i 2000. te u Goriziji (Međunarodno natjecanje Alpe – Jadran A.V. Marcosig) 2000. i 2001. Kao stipendistica Fonda Vladimir Spivakov Hrvatsku predstavlja na koncertu u Moskvi 2002.

S velikim uspjehom debitira kao solistica 2001. uz ansambl Zagrebačkih solista, potom uz Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije i Splitski komorni orkestar 2002, a uz Splitski simfonijski orkestar 2003. Pohađa majstorske tečajeve Strings Only! (Zadar) i Cello Focus (Pöllauberg), usavršava se kod uglednih pedagoga (V. Perlin, E. Schoenfeld, D. Ferchtman...), osim u Hrvatskoj nastupa u Sloveniji, Austriji i Italiji.



Jedan od velikih majstora violončelističke umjetnosti dvadesetoga stoljeća Gaspar Cassadò (1897 - 1966), kojega je Pablo Casals od svih svojih studenata ponajviše cijenio, uz karijeru reproduktivnog umjetnika mnogo se bavio i literaturom za violončelo, priređujući transkripcije, obradbe (Cassadò je načinio obradbu Schubertove Arpeggione sonate za violončelo i glasovir) te skladajući. Potonjoj djelatnosti pripada i trostavačna Suita za violončelo solo, djelo tehnički zahtjevno, muzički zrelo i stilski uravnoteženo, temeljeno na građi folklornog nasljeđa andaluzijske i katalonske tradicije. Rekreacija elemenata flamenca u prvome stavku (Preludio-Fantasia) naglašava njegovo vokalno ishodište izmjenama pjevanog i recitativnog principa, oporosti naznačene u čvrsto oblikovanim ritamskim obrascima i slijedu unutar čijeg se prostora razvija improvizacijski i refleksivni aspekt preludija odnosno rapsodičnost (pasaže) slobodnog pokreta fantazije. Razina citata bit će prisutna tek u drugom stavk
u (Sardana), koji se poziva na konkretan ples, odnosno u trećem stavku (Intermezzo e danza finale), dok prvi stavak autentičnom i realnom snagom svoga izraza potvrđuje živu prisutnost tradicije, i one umjetničke glazbe i folklornih nasljeda, u glazbi i kulturi svakodnevnice područja Španjolske 20. stoljeća. Sardana počinje okretnim plesnim ritmom (6/8), koji najavljuje sam ples (Sardana je vrsta katalonskog kola) u 2/4 mjeri. Njegova trodijelnost u srednjem dijelu razvija kantilenu kao vrstu predaha i kontrasta, ali i kao prostor u kojemu će se razviti pjevnost samog instrumenta, nakon čega slijedi opet jasno ritmizirani ples koji gradira u finale stavka. Treći stavak, Intermezzo e danza finale, započinje polaganim uvodom koji u karakteru podsjeća na recitativnost prvoga stavka, s interpoliranim plesom umjerenog pokreta u 5/4, 3/4 i 2/4 mjeri koji će se kao srednji dio pojaviti i u trodijelnom završnom plesu (Danza finale) stavka odnosno cijele suite. Oznaka ovog plana Allegro marcato određuj
e oštrinu i decidiranost pokreta, dok zvukovnost potiče, uvjetno rečeno, nepatvorenost boje i načina izvedbe koji izrazom podrazumijevaju i ritamski aspekt nekog od udaraljkaških glazbala koji inače mogu pratiti ples. Cassadòva Suita za violončelo solo u cjelini je skladba izrazite homogenosti, duboko rafinirane stilizacije bogate nijansama cijele ljestvice folklornoga sjećanja, koja u izvedbi traži tehničku i muzičku pregnantnost, virtuozitet te sposobnost sintetičke spoznaje glazbene misli, na tragu citata kritike o violončelističkom umijeću samog Cassadòa kao reproduktivnog umjetnika: "... njegov (Cassadòov) ton bio je muževno rezak, nikad romatično rasplinut, njegova svirka vitalna i duhovita, nikad sanjarska i improvizirajuća". Velikog umjetnika u razdoblju između dva svjetska rata ugostila je i zagrebačka publika, na koncertima 1926. i 1928. godine.


Ispovid prva za violončelo i glasovir (2003) početni je stavak ciklusa Ispovidi splitskoga skladatelja Vlade Sunka (1951). Do sada su napisana dva stavka, nastavak slijeda kojih će tek odrediti oblik i konačnu opsežnost djela. Ispovid prva skladba je smirena ugođaja, pregledna trodijelna oblika dominantno određena četverotaktnom frazom pitanja violončela i odgovora, glasovira, koja je i osnovna građa skladbe. Zatvorena cjelina njezina iscrtana melodijskog pokreta u srednjem će dijelu u dionici violončela biti razrađena finom razvojnom linijom te obogaćena naznakama impresionističke zvukovnosti u gradnji harmonijskoga sklopa glasovirske pratnje. Skladba završava opetovanim početkom naglašavajući tako jasnim lukom cjeline i svoj intradni karakter kojim otvara prostor daljem tijeku djela, koji će u Ispovidi drugoj biti oblikovan živim i pregnantnim pokretom, a to upućuje i na mogući suitni kontekst u zamišljenoj provedbi ciklusa Ispovidi.


Sonatu za violončelo i glasovir u C-duru, op. 119, Sergej Sergejevič Prokofjev (1891-1953) piše 1949. godine, a prvu javnu izvedbu skladba će doživjeti godinu poslije u interpretaciji Mstislava Rostropoviča i Svjatoslava Richtera. Kontekst prihvaćenog oblika (sonata) i u ovom će skladateljevu djelu, kao u mnogima, biti bitno određen konstantom supostojanja dviju razina - one ishodišta (klasika) s onom suvremenošću novoga promišljaja i razrade istoga (neoklasika). Premda je neoklasični pogled na različite načine prisutan u opusima mnogih skladatelja 20. stoljeća, posebnost u slogu Sergeja Prokofjeva u tom smislu proizlazi, kao dijelom i u Šostakoviča, iz činjenice tijeka povijesnog vremena koje je prethodilo njihovu stvaralaštvu, a koji u tradiciji iz koje su skladatelji izrasli nije poznavao način puta one tradicije (zapadnoeuropska glazbena tradicija) u kojoj se oblik sonate pojavio, razvijao, te konačno i nametnuo kao u pravom smislu riječi nezaobilazan dio same biti glazbe odnosno g
lazbenog mišljenja. Stoga su dvije navedene razine istodobno i komplementirajuće ali i konfrontirajuće, budući da se na određeni način međusobno poništavaju, jer rukopis Prokofjeva sonati kao obliku ne pristupa kao vlastitom, davno uspostavljenu temelju, nego ga uvijek nanovo gradi i oblikuje ispočetka. Ta vrsta rekreacije možda jest i ona prava bit i argument svakog neo-pogleda, a svakako je razlogom prostora odmaka, dosjetke, reminiscencije, jednostavnosti, objektivnosti, tjeskobe, duhovitosti, zaigranosti, naivnosti, rezignacije i izvorne lirike kao i najdublje emocije, u kojemu se artikulirala skladateljeva stvaralačka misao.
U ovoj sonati dva se glazbala u tome nadopunjuju, podjednako naglašenim punim solističkim izrazom. Andante grave (prvi stavak) počinje pjevnom melodijskom linijom oporosti violončela (na sličan će način Prokofjev otvoriti i završni, treći stavak), a glasovir vrlo brzo nastupa karakterističnim odgovorom - temom ritmiziranom na način koji će biti jednom od provodnih niti cijele skladbe. Pulsirajuća dosljednost pokreta glasovirske dionice izmjenjuje se sa sve razrađenijom motivičkom građom, koja gradira u bogatu zajedničkom slogu, nakon čega slijedi Moderato animato - neka vrsta provedbe, odnosno novoga dijela koji počinje razradom druge (ritmizirane) teme, ovaj puta iznesene u dionici violončela. Glasovir potom reminiscira prvu temu, čime se priprema Andante - rapsodički interludij duboke ekspresije kojemu slijedi ponovljeni početak stavka, a nakon toga još jedan nastup ranije navedena segmenta Moderato animato koji priprema kratku kodu kojom stavak završava.
Drugi stavak (Moderato) za razliku od refleksivnog ishodiša prvoga stavka razvija Prokofjevu blizak aspekt zaigranosti koja u sebi spaja ne do kraja odrediv prostor odmaka podjednako iskreno naivne i ironične prizme. Ovdje nema ničeg mističnog, jednostavnost se afirmira i u pulsu plesa, odnosno te, katkada manje, a katkada više razrađene i zahtjevne igre, kao i u istinskoj ljepoti srednjeg dijela (Andante dolce), gdje je melodijska komponenta ostvarena rubnošću najdubljih emocija odnosno istančanošću same jezgre glazbenog nadahnuća. Stavak završava reprizom prvoga dijela, postupno smanjujući intenzitet igre do njezina nestanka.
Treći stavak (Allegro ma non troppo) počinje razvijenom temom koju donosi violončelo čiji se tijek ubrzo nadopunjava i glasovirskom dionicom. Glasovir donosi i sljedeću, kontrastnu temu - jasnim ritmom podsjećajući donekle na drugi stavak sonate, čija će plastičnost i prezentnost prepoznatljive blistavosti zvukovnosti skladateljeva sloga u jednom trenutku biti prekinuta suzdržanom kantilenom violončela, kao najavom ponovnog nastupa prve teme stavka, a čija će razrada pripremiti pravu reprizu koja se nakon napuštanja početnoga tonaliteta opet vraća u C-dur. Luk gradacije obuhvatit će potvrdu cjelokupne građe stavka, i pripremiti kodu širokim potezima prave prepuštenosti snažne melodike, koji će evocirati intenzitet linearne progresije i duboke razumljivosti melodijskog principa, te građe, kojima ova sonata i počinje i završava, a u prostoru skladateljeva sigurna i postojana hoda unutar otvorenih, ali jasno izgrađenih okvira sloga harmonijskog jezika, čija "jednostavnost" (I. stavak
- C-dur, II. stavak - F-dur, III. stavak - C-dur) pažnji slušatelja otvara vrata prema glazbenom svjetonazoru i misli Sergeja Prokofjeva.