Koncert: IVO DROPULIĆ (1986) – violina

Charles Camille Saint-Saëns:Introdukcija i Rondo capriccioso za violinu i orkestar, op. 28

Žarko Dropulić:
Burlesca
- prva javna izvedba

Niccolo Paganini:
Drugi koncert za violinu i orkestar u h-molu, op. 7
Rondo (La Campanella)

24 Capriccia, op. 1
br. 4 u c-molu
br. 24 u a-molu

Introdukcija i varijacije na temu Nel cor piů non mi sento
- iz opere La Molinara Giovannija Paisiella


Glasovir: Andera Feitl


Ivo Dropulić rođen je u Zagrebu 1986. godine u obitelji glazbenika. Violinu počinje učiti kod prof. Darinke Dankove u Plovdivu (Bugarska), gdje 1999. održava prvi samostalni nastup. Studij violine upisuje 2001. na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu u razredu red. prof. Tonka Ninića, a od 2002. student je u razredu red. prof. Leonida Sorokova. Ivo Dropulić bio je prvi predstavnik Hrvatske na Eurovizijskom natjecanju mladih glazbenika u Berlinu 2002, a u travnju 2003. u Sofiji je s iznimnim uspjehom debitirao uz ansambl Sofijskih solista.
Na međunarodnom natjecanju Alpe – Jadran A.V. Marcosig (Gorizia) 1998. osvojio je treću nagradu, a prve na Hrvatskom natjecanju učenika i studenata glazbe i plesa (državnom) 1998. i 2000, kada je postao pobjednikom unutar svih kategorija. Dobitnik je priznanja Ministarstva prosvjete i športa za najbolje rezultate u 2000. te nagrade Stjepan Šulek za 2002. Do sada je održao nekoliko solističkih recitala te koncerte uz ansambl Zagrebačkih solista i Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije.


Charles Camille Saint-Saëns (1835-1921) sklada Introdukciju i Rondo capriccioso, op. 28 za violinu i orkestar 1863. godine. Djelo je pravi primjer virtuozne skladbe, napisane s uvažavanjem kanona samoga izvodilaštva kao kategorije po sebi uspostavljene u 19. stoljeću, a u čvrstim okvirima naslijeđenih odrednica postojanosti pristupa formi iz razdoblja klasike. Akademizam Saint-Saënsa, koji se počesto smatra određujućim aspektom njegova stvaralaštva – no, koji se mnogo više odnosi na skladateljevo mjesto unutar razvoja francuske instrumentalne glazbe uopće, u ovoj skladbi i koncertantnost zadržava u okvirima konvencije (ali ne indiferentnosti), čime se profanizacija solističke dionice, dakle, svođenje na čistu akrobaciju i u muzičkom, a posebice sviračkom aspektu, izbjegava, a skladateljevo rafinirano i elaborirano osjećanje stila postaje dominantnim estetskim određenjem.
Tu je riječ o sadržanosti načela dekorativnosti – kao akademizmu inače neprispodobivu, u prostoru izražajnosti melodijskog pokreta i jasnoće uvoda (Introdukcija), te u konciznosti teme (Rondo), ornamenta po sebi. Razina takve osviještenosti stila prepoznaje se i u korelaciji glazbenih i izvanglazbenih pojmova naslova (kapriciozni), a sublimirana je u odnosu prema samom virtuozitetu, koji je pravo ishodište skladbe, gdje tehnička bravura oštri kultiviranost umijeća kao svojevrstan obol razdoblju i razvoju reproduktivne glazbene umjetnosti, a ujedno je to i granica koja omeđuje kulturu kiča u njezinim prihvaćenim oblicima u nekim aspektima glazbene umjetnosti 19. stoljeća.



Raspravljajući kontekst prenošenja, komunikacije glazbenoga djela od autora do publike, talijanski skladatelj Ildebrando Pizzetti u studiji o svom velikom sunarodnjaku, violinskom virtuozu i skladatelju Niccolňu Paganiniju (1782-1840) navodi i gradira tri kategorije reproduktivnih glazbenih umjetnika - one koji ostvaruju mehaničke, precizne izvedbe, često zadivljujuće tehnike, potom one koji su uz to nadareni i dubokom i izvanrednom sposobnosti razumijevanja, te one koje naziva esecutori creatori - izvođači stvaraoci. Posljednju kategoriju smatra idealnom, u koju smješta Paganinija, te navodi još Liszta i Busonija. Tu skladateljsku prizmu Pizzettija ne treba shvatiti jednoznačno, nego kao uputu na nužnost uvažavanja obaju aspekata u svakom susretu s Paganinijevim stvaralaštvom danas, kada je ono fiksirani zapis koji treba (re)interpretirati, a uz to tehničkih zahtjevnosti koje su u tom području pravi parametri nečijega violinističkog umijeća. Tim više što se, opravdano, s velikom sigurnošću smatra da je Paganini skladao velikim dijelom i stoga jer u opusima drugih skladatelja nije nalazio ni prostor ni građu kroz koje bi mogao iskazati i artikulirati vlastiti svirački talent i umijeće, odnosno transcendirajuću tehniku (što je još jedna poveznica s Lisztom). Realnost toga shvaćanja prepoznali su Paganinijevi suvremenici. Jedan od mnogih oduševljenih osvrta o njegovim nastupima naglašava upravo tehniku kao medij Paganinijeva izraza, jer: " ' jednostavnost', 'osjećajnost' ili 'lijepo', možemo čuti kod gotovo svakog drugog violinista". No, Paganiniju su mnogi predbacivali pretjeranost u virtuozitetu, sklonost izvanjskome, improvizaciji pa i spektaklu, a na štetu i usuprot glazbi, iako je brojnim nastupima, u Italiji mnogo pridonio afirmaciji instrumentalne glazbe nasuprot predominaciji vokalne, a mnoga njegova djela postala su predloškom skladateljima poput Brahmsa ili Liszta. Hector Berlioz, koji je s Paganinijem bio povezan istinskim međusobnim poštovanjem, takve je negativne stavove precizno tumačio: "... violinisti koji kažu da Paganinijevi Capricci nisu dobra glazba to tvrde stoga jer ih ne mogu odsvirati...".

Pitanje profesionalizacije izvodilaštva koja je u 19. stoljeću počela biti sustavnom, u tom se Paganinijevu djelu (24 Capriccia, op.1), napisanu prije 1818. godine, a na način srodan Chopinovim glasovirskim etudama, te jasno određenom posvetom - umjetnicima - dakle, profesionalnim glazbenicima, a ne amaterima, rastvara u 24 stavka, Capriccia, u kojima su prisutni mnogi od postupaka kojima je Paganini u svojim opusima pridonio violinističkoj tehnici (novi načini poteza gudalom, dvostruke pasaže, pizzicato lijevom rukom, kromatski glissando, sviranje samo na jednoj žici ili na tri, drukčijii način sviranja flageoleta...). Istodobno riječ je o usvojenom obliku i izrazu minijature, vinjete jednostavne glazbene potke čija mjera razrade, većinom na način variranja, i inače u Paganinija često prisutan, demantira skladatelju mnogo predbacivanu sklonost samo površnosti efekta, te svaki Capriccio čini samodostatnom i zatvorenom cjelinom muzičke i tehničke zaokruženosti. U tom smislu Cappricio br. 4. u c-molu pripada jednostavnije odnosno kompaktnije oblikovanim, praktički u luku jednog daha, dok Capriccio br. 24 u a-molu - tema s deset varijacija, utjelovljuje izvođača stvaraoca visokom stilskom ujednačenošću razrade građe te afirmacijom bravure ne samo kao praga nečije vještine nego kao načina muzičkog govora.

U Introdukciji i varijacijama Nel cor piů non mi sento, na temu iz opere La Molinara Giovannija Paisiella, napisane oko 1827, koju je potkraj osamnaestoga stoljeća u obliku varijacija za glasovir obradio i Beethoven, Paganini građu iznosi upotrebljujući sve četiri žice instrumenta, iskušavajući sposobnosti vlastitoga izvodilaštva kroz sedam varijacija (I. Brillante – II. Varijacija – III. Piů lento – IV. Allegro – V. Varijacija – VI. Appassionato – VII. Vivace – Coda), kojima prethode uvod (Introdukcija) i tema. Premda se djelo smatra bitnim u smislu vjerna svjedočanstva fascinantne sviračke tehnike Paganinija, koji ga opisuje kao ''...Varijacije bez orkestra, gdje sâm gradim i oblikujem cjelokupnu zvukovnost...'', te ga na vlastitu popisu preferiranih skladbi, u smislu izvodilaštva i recepcije u publike, smješta pri vrhu, skladba je to koju mnogi kritički sude upravo u svjetlu ekscesu bliskoga virtuoziteta koji se temelji na jednostavnosti predloška (teme), dakle izvan ishodišnoga glazbenog konteksta.

Svjedočanstva o Paganinijevu umijeću reproduktivnoga glazbenika apostrofiraju često upravo tu kvalitetu i raznolikost ostvarena tona, njegove artikulacije te pristup violini kroz harmonijski diskurs, što je postizavao i zahvaljujući tadašnjim tehničkim karakteristikama instrumenta, ali i zbog poznavanja značajki ostalih instrumenata, i ne samo gudačkih, čime je također proširio spektar violinističkog izraza. U skladanju je bio vješt, podjednako opusa dostupnih amaterskom izvodilaštvu kao i onih namijenjenih profesionalnim glazbenicima - za svoga boravka u Lucci, u svojim dvadesetim godinama, za dva je sata napisao Koncert za violinu, engleski rog i orkestar te ga potom s velikim uspjehom s kolegama odmah i izveo. U tom je razdoblju bio i direktor opere, a pred orkestar je znao stati i kao dirigent (Paganini će mnogo godina poslije ravnati premijerom Rossinijeve opere Matilde di Shabran). No, njegove skladbe za violinu i orkestar središnje mjesto ipak povjeravaju violini, dok uloga orkestra manje ili više varira u smislu razrađenosti aspekta pratnje te diferenciranosti i značenja pojedinih skupina unutar ansambla, odnosno glazbenog i formalnog konteksta.

Drugi koncert za violinu i orkestar u h-molu, op. 7 nastaje 1826. godine. Odlikuje ga ujednačenost odnosa solističkog instrumenta i orkestra, s podjednako prisutnim razvijenim vokalnim principom kantilene i ornamenta kao i bravurom ostvarivom samo instrumentalnim ulogom. Treći stavak (Rondo), podnaslovljen La Campanella zbog evokacije zvuka zvona, u već spomenutom popisu Paganini će postaviti na drugo mjesto, predviđajući njegovu izrazitu prihvaćenost koja će uslijediti (i u brojnim obradbama), ali i potvrđujući svoj odnos prema publici i vremenu u kojem živi, a koji je s jedne strane bio beskompromisan - kao i sam Paganini, koji je bio visoko kritična osoba, a s druge je katkada slijedio i ukuse koji su bili daleko od temelja glazbene estetike. Koncert o kojem je riječ, a posebice treći stavak, posjeduje izrazitu stilsku zaokruženost, sklad invencije i mjeru njezine razrade kao i formalnu muzičku utemeljenost te razvija prostor zrele izvodilačke umjetnosti. Takva cjelovitost ne odlikuje sva Paganinijeva djela, kao ni uostalom ona drugih skladatelja. No, bogato i raznoliko razdoblje 19. stoljeća široka pojma romantizma u glazbi upravo je i prepoznatljivo po supostojanju velikih amplituda u svakom smislu, čiji zamasi sežu u posljednje godine 18. stoljeća i početak dvadesetoga, a čiji je prostor bitno oblikovan i osobnostima i stvaralaštvom ljudi kakav je bio Niccolo Paganini.



Orguljaš i skladatelj Žarko Dropulić (1946) sklada Burlescu za violinu i glasovir 2000. godine, a djelo prvi put izvodi njegov sin, mladi violinist Ivo Dropulić, kao dio propozicija na Eurovizijskom natjecanju mladih glazbenika u Berlinu 2002, kada na tom uglednom natjecanju nastupa kao prvi predstavnik Hrvatske. Večerašnja izvedba, također u njegovoj interpretaciji, stoga će biti prva javna izvedba skladbe.
Riječ je o trodijelno oblikovanoj minijaturi pregnatna pokreta i jasne ritmiziranosti koja akcentuira stalni i živi kontrapunktski odnos dviju dionica. Skladatelj ih tretira s apsolutnom ravnopravnosti, podjednako u iznošenju i razradi građe kao i u posebnostima njihova sloga, koji u izvodilačkom smislu zahtijevaju i tehničku i muzičku spremu ozbiljne razine. Skladba počinje prezentnim nastupom prave burleskne teme u dionici violine, kojoj u glasoviru ubrzo slijedi odgovor čija će građa poslije biti bogato razrađena u srednjem dijelu. Kao kontrast početku, koji se zrcali u reprizi kada su zaigranost i okretnost violinske dionice potencirane i završnim lukom finala, srednji dio razvija linearni melodijski pokret naglašene ekspresije. Prvo u dionici glasovira, da bi postupno, gradirajućom razradom, u cjelovitosti bio iznesen i u dionici violine, kulminirajući u nastupu reprize, koja na način kode, oblikovana minucioznom bravurom djelo zaokružuje u pianissimu.