Koncert: ĐANA KAHRIMAN (1989) – violina

Pietro Antonio Locatelli:
Sonata za violinu i basso continuo u g-molu
Largo
Allemanda. Allegro moderato
Adagio (Quasi Andante)
Allegretto moderato ed espressivo


Henryk Wieniawski:
Scherzo – Tarantelle za violinu i orkestar, op. 16


Pablo de Sarasate:
Ciganski napjevi za violinu i orkestar, op. 20


Giuseppe Tartini:
Varijacije na Corellijevu temu
(obr. F. Kreisler)


Pero Šiša:
Dalmatinski capriccio za violinu i klavir
- Posvećeno mladoj i posebnoj violinistici Đani Kahriman
- praizvedba

- glasovir: Andrea Feitl



Đana Kahriman rođena je u Dubrovniku 1989, gdje violinu uči kod prof. Ivanke Kalanj (Umjetnička škola Luke Sorkočevića) te u Zagrebu kod prof. Leonida Sorokova. Od brojnih nagrada posebno se ističe titula apsolutne pobjednice koju dobiva na Međunarodnom natjecanju Etide i skale (Zagreb) 2003, potom prva nagrada i posebna nagrada za najboljeg inozemnog violinista na Međunarodnom natjecanju Verdi Note (Rim) 2001; te dvije prve i jedna druga nagrada na Hrvatskom natjecanju učenika i studenata glazbe i plesa (državnom) 1998, 2000. i 2002.
Do sada je ostvarila uspješne solističke te nastupe uz orkestre (Dubrovački simfonijski orkestar, Sarajevska filharmonija, Komorni orkestar Glazbene škole Pavla Markovca – Zagreb). Usavršava se na seminarima i kod uglednih pedagoga (A. Sešek, G. Končar, G. Žislin...).


Violinski virtuoz Henryk Wieniawski (1835-1880) skladao je isključivo djela za vlastito glazbalo, dva koncerta za violinu i orkestar te nekoliko skladbi za violinu i glasovir. Potonjima pripada i Scherzo – Tarantelle, op. 16, jednostavačna virtuozna skladba efektnih izmjena izražajnosti plesa (tarantella) s dijelovima potpune afirmacije melodijskog diskursa, a u prostoru oštrine, fragmentarnosti i duhovitosti izabranoga određenja skladbe (scherzo). No, ova violinistička bravura ponajviše zadivljuje visokim izvodilačkim zahtjevnostima, koje su u doba kada je skladba napisana dosegnule optimum, pa i danas njezino izvođenje pretpostavlja vrhunsko umijeće koje tek otkriva sve vidove ovoga segmenta stvaralaštva – bliskoga području kiča pa i utilitarnosti, no nezaobilaznoga u kontekstu svekolikoga i bogata glazbenog nasljeđa, posebice u području razvoja izvodilačke violinističke umjetnosti.


Pablo de Sarasate (1844-1908) također pripada violinističkm virtuozima koji su skladali, gotovo većinom, isključivo za violinu. Ciganski napjevi, op. 20, djelo je zanimljivo jer neprijepornu razinu virtuoziteta temelji i gradi na zadržanoj jednostavnosti predloška – motivima folklornoga ishodišta te njihovoj dramaturškoj cjelovitosti. Budući da je pritom riječ o, kada je u pitanju sam instrument, iznimnoj i posebnoj tradiciji romske glazbene kulture, tada i bravura – ovdje zapisana, slijedi tu minucioznost kao i doista efektu blisku izražajnost. Međutim, stilizacija Sarasateova zapisa traži istovrsan odgovor u izvedbi, jasno naznačujući slijed i način kojima djelo postupno gradira, ali ostajući u okviru minijature koja u prvome redu naglašava izvodilačko umijeće interpreta.


Dubrovački skladatelj Pero Šiša (1956) posvećuje Dalmatinski capriccio za violinu i klavir (2003) Đani Kahriman. Skladba naglašava tehničku problematiku izvodilaštva, iznesenu razložnošću slijeda građe čije se ishodište temelji na dvije jednostavne melodijske cjeline. Obje su sagrađene od dvotaktna motiva, a prva, opetovanim nastupom u završnom djelu, čemu slijedi Coda, oblikuje trodijelnost skladbe. Sama, pak, razrada (također i u reprizi prvoga dijela) osnovnu građu tematizira u objema dionicama, često njihovim komplementirajućim slogom, pa i, primjerice, povjeravanjem određenih tehničkih, virtuoznih elemenata – primarno namijenjenjih violini, dionici glasovira. Uz formalno jedinstvo, takav skladateljski postupak gradi i unutarnju homogenost skladbe, ne odvajajući temeljnost početne invencije ni u njezinu harmonijskom okviru od zadatosti i opsega izabranoga izraza (capriccio).


Četverodijelna Sonata za violinu i basso continuo u g-molu Pietra Antonija Locatellija (1695-1764) počinje uvodnim, recitativnim Largom, čija je osnovna građa iznesena u prva dva takta, a u njemu sljedećem, dvodijelno oblikovanu stavku (Allemanda) bit će razrađena na način variranja s uporištem u pravilnosti ritamske strukture te zaokruženom harmonijskom progresijom. Slijedi Adagio u 12/8 mjeri, posebno zanimljiv zbog zahtjevnosti artikulacije melodijske linije i autonomnosti njezina luka u okvirima zadanoga metra. Kadencirajući završetak priprema posljednji stavak (Allegretto moderato), također napisan u 12/8 mjeri, no pokreta bliska okretnosti plesa, čiji karakter (i akcentuacijom) implicira sposobnost muzičke zrelosti i u izvedbenom i interpretativnom smislu.
U Locatellijevu stvaralaštvu, jednom od mnogih violinističkih virtuoza i skladatelja, većinom se govori u kontekstu usavršavanja tehnike izvodilaštva na tom instrumentu: "... U svojim skladbama Locatelli ipak privlači u prvom redu neobičnom razvijenošću violinske tehnike koja u dotadašnjoj violinskoj literaturi predstavlja najviši domet briljantnog, katkada i bizarnog virtuoziteta. U tom je području Locatelli gotovo prethodnih Paganiniju". Kao primjer za potonje navode se često 24 Capriccia op. 1 za violinu solo Niccolòa Paganinija: "...Locatellijevi Capricci, koji su u stvari umetnute kadence (po dvije u svakom koncertu) u dvanaest koncerata sabranih pod naslovom L'Art du violon, i kojih je, dakle, 24 (kao i Paganinijevih), bez sumnje su otvorili put Paganinijevim Capriccima, bilo u pitanjima prostora virtuoziteta pa i lakoće izvođenja ili uporabe arpeggia na način kojim se gradila nova vrsta zvukovnosti violine...".


Varijacije na Corellijevu temu (obr. F. Kreisler) Giuseppea Tartinija (1692 -1770) temelje se na temi sagrađenoj od dvije četverotaktne fraze, od kojih se druga pojavljuje dva puta. Plastičnost njezina ritamskog pokreta i melodijske linije u svojoj jasnoći sadrže i konciznost baroknog jezika, ali i onu njegovu razinu koja implicira blistavilo, pa i pompoznost, asocirajući primjerice, fanfarsku najavnost u izrazu. Četiri varijacije, od kojih je posljednja ponovljena tema, ali bez opetovane druge fraze, većinom naglašavaju razradu tehničkih izvodilačkih aspekata. Druga varijacija posebno obrađuje element trilera, dakle, umijeće ornamentiranja, o kojoj je problematici Tartini napisao i vrlo važnu studiju Traité des agrémens.
Cijenjen kao violinist, Tartini i svojim drugim teoretskim radovima, potom unaprjeđenjem violinističke tehnike (smatra se da se Paganinijev način držanja gudala te emisija tona temelje na tradiciji koju je Tartini uspostavio) te plodnim pedagoškim dostignućima u povijesti razvoja violinističkog umijeća zauzima važno mjesto. Njegov skladateljski opus koji obuhvaća razdoblje baroka te pretklasike često izvire iz nadahnuća vlastitim glazbalom, nastavljajući najvećim dijelom tradiciju talijanske instrumentalne glazbe, dok o mogućim naznakama hrvatske folklorne baštine u njegovim djelima (Tartini je rođen u Piranu u Istri), Josip Andreis piše: "... U problematici u odnosu Tartinija i hrvatske narodne muzike vjerojatno je, da je Tartini za svog boravka u Istri upoznao mnoge hrvatske narodne melodije, jer izvjestan broj njegovih tema, osobito u prvom razdoblju stvaranja, odaje prizvuk hrvatskih napjeva. Da li su te reminiscencije svjesne ili ne, ne može se pouzdano utvrditi."