HRVATSKI JEZIK U DVADESETOM STOLJEĆU

ZNANSTVENI SKUP HRVATSKI JEZIK U 20. STOLJEĆU,
MATICA HRVATSKA, 20-21. SIJEČNJA 2005.
Bogatstvo jezika, sudbina naroda
Rad se na području jezika u Matici hrvatskoj nastavlja, a sljedeći će korak biti objavljivanje zbornika koji će sadržavati sve radove iznesene na skupu, čime će se dobiti opsežno djelo o jeziku protekloga stoljeća sa svim najvažnijim pitanjima
U Matici hrvatskoj 20. i 21. siječnja održan je znanstveni skup Hrvatski jezik u dvadesetom stoljeću, kao drugi u nizu skupova posvećenih različitim područjima kulture u proteklom stoljeću.
GUBITAK JEZIKA
Na početku rada dvodnevnoga skupa okupljene je pozdravio predsjednik Matice hrvatske Igor Zidić, ističući kako je još pop Martinac iz Grobnika prije više od pet stotina godina, kada je Hrvatska bila ugrožena Osmanlijama, ustvrdio da su jezik, narod i zemlja jedno te isto. Mi smo početkom druge polovice dvadesetog stoljeća počeli gotovo gubiti svoj jezik, a to je trebalo značiti i gubitak nacionalnog identiteta i utapljanje u unitarizmu. Stoga je svaka rasprava o jeziku bila rasprava o onom bitnom hrvatske opstojnosti. Citirajući Heideggera, Zidić je istaknuo jezik kao kuću bitka, s kojom ćemo i u kojoj biti ili nas biti neće. Istaknuo je i kako fundus jezika svijeta danomice siromaši, smanjuje se broj jezika, a i ustvrdio kako će nam svima engleski uskoro postati materinski jezik. Ustvrdio je na kraju važnost jezika za nacionalnu zajednicu i kulturu, za goli opstanak, te je izrazio nadu da će Matica hrvatska, koja je važnost jezika i jezične kulture, specifičnih svojstava jezika znala čuvati i braniti, naći mjesto i u borbi za njegovo očuvanje jer s jezikom narod živi, a s gubitkom jezika prestaje njegovo postojanje.
Okupljene je pozdravio i Marko Samardžija, uz Ivu Pranjkovića član organizacijskog odbora skupa, ističući kako su naši preci na prelasku stoljeća, što se tiče hrvatskoga jezika, polagali velike nade u 20. stoljeće jer smjena stoljeća uvijek budi velika, pa i prevelika očekivanja. No, istaknuo je Samardžija, tada probuđena očekivanja uglavnom se nisu ispunila, a nade su se često pretvarale u gorka i bolna razočaranja. Matica hrvatska kao najstarija kulturna ustanova od svoga osnutka skrbila je i skrbi o hrvatskom jeziku i njegovu pravopisu, pa nije neočekivano što se u nizu znanstvenih skupova o dvadesetom stoljeću našao i jezik. Skup bi trebao, kako je istaknuo, ocijeniti mnogo toga poznatog i manje poznatog, pa i nepoznatog, a mišljenja je da bi se po njegovu završetku mogla osjetiti gorčina zbog prošlosti, ali, kako je istaknuo, zbog toga ne treba očajavati jer će to biti pouzdan znak da smo postali svjesni vlastita negativnog iskustva, a i negativno iskustvo može biti zalog boljoj budućnosti, jer da ne bismo griješili može nam pomoći dobro poznavanje prošloga.
PRVIH 45 GODINA
Marko Samardžija započeo je i radni dio skupa izlaganjem Hrvatski jezik od početka 20. stoljeća do godine 1945, u kojem je opisao događaje iz vremena kada izlazi jedno od posljednjih djela izrađenih u skladu s koncepcijom zagrebačke filološke škole, vremena kada vukovski zaokret u standardizaciji hrvatskoga jezika doseže vrhunac, vidljivi su posljednji trzaji mađarizacije, javlja se važna književna i sociolingvistička hrvatska dijalektalna književnost, a 1911. izlazi Branič jezika hrvatskog Nikole Andrića kao prvi nagovještaj otklona od koncepcije hrvatskih vukovaca. Vrijeme je to i niza političkih događaja, koji, kako je izložio Samardžija, bitno utječu na jezična pitanja, a i Matica hrvatska u svemu tomu, kao kulturna institucija, odigrala je ulogu. O situaciji u drugoj polovici stoljeća govorio je Ivo Pranjković u izlaganju Jezik od godine 1945. do 2000, u kojem je poseban naglasak dao na pravno-politički položaj jezika, ustavne i druge zakonske formulacije koje su se ticale hrvatskoga standardnog jezika u pojedinim prijelomnim razdobljima, a posebno je razmotrio pojavu i ulogu pojedinih publikacija vezanih uz normiranje i standardizaciju hrvatskog jezika, kao i ulogu pojedinih ustanova i istaknutijih pojedinaca u procesima i događanjima.
Mile Mamić u izlaganju Hrvatsko jezično zakonodavstvo i jezična politika u 20. stoljeću, razvrstavši stoljeće u pet razdoblja, pet državno-političkih ustroja kroz koje je hrvatski jezik prošao, dao je pregled jezičnih politika, kojih je u pojedinim razdobljima postojalo i po nekoliko, što se reflektiralo, više ili manje, i na jezično zakonodavstvo, te je ukazao i na veće ili manje sličnosti ili različitosti među pojedinim razdobljima s obzirom na odnos jezične politike i odgovarajuće zakonske regulative.
Skup je nastavljen izlaganjem Helene Delaš Proučavanje hrvatske prozodije u 20. stoljeću, u kojem je autorica razmotrila glavne dionice prošlostoljetnoga proučavanja novoštokavskoga četveronaglasnog sustava u standardnojezičnom dijelu, koji ostavlja dojam nesređene mase, jer, kako je istaknula, propisana naglasna norma kako je utvrđuju hrvatske gramatike od kraja 19. stoljeća nije uvažavala posebnosti jezičnoga supstrata hrvatskoga standardnoga jezika, te se bez većega kritičkog odmaka prepisivala iz jednoga normativnog priručnika u drugi, što je dovelo do velike razlike između propisa i običaja u hrvatskom standardnom jeziku, te do polarizacije mišljenja oko polazišta novog opisa, a na temelju toga i valjana propisa općeobvezatnoga hrvatskog izgovora. Kako je na kraju istaknula, našu akcentologiju tek čeka zadaća da sa sinkronijskoga stilističkog gledišta prouči sve promjene vezane uz naglasak standardnoga jezika, čemu je preduvjet nedvosmislena definicija neutralnoga izgovornog standarda koji još nemamo.
NOVOŠTOKAVSKI IJEKAVSKI DIJALEKT
Josip Silić, govoreći o Morfološkoj normi hrvatskoga jezika u 20. stoljeću, dao je osvrt na brojna pitanja vezana uz tematiku morfologije, od sama joj pristupa kao gramatičkoj disciplini, preko veza s drugim disciplinama, pa do pitanja o statusu morfologije u komunikaciji. U radu Marije Znika Sintaktička norma hrvatskog jezika u 20. stoljeću analizirane su promjene u normi gramatičkog ustroja jezika na sintaktičkoj razini, dok je Lada Badurina u izlaganju Hrvatska pravopisna norma u 20. stoljeću težište postavila na razmatranje dominantne fonološke hrvatske pravopisne tradicije. Niz izlaganja posvećenih hrvatskim dijalektima otpočela je Sanja Vulić govoreći o Proučavanju hrvatskih štokavskih govora u 20. stoljeću, dajući pregled objavljenih radova od osamdesetih godina 19. stoljeća, kada se javljaju prvi, a bili su posvećeni govorima novoštokavskog ijekavskog dijalekta, dok se proučavanje ostalih hrvatskih štokavskih dijalekata javlja tek u 20. stoljeću. Autorica je razmotrila istraživanje svakoga dijalekta pojedinačno, pritom razdvajajući radove hrvatskih autora od radova stranaca. Silvana Vranić izlaganje je posvetila Proučavanju čakavskih govora u 20. stoljeću, naznačivši tematiku i metodologije proučavanja, dajući kraći osvrt na prvu polovicu stoljeća, a drugoj polovici obraćajući veću pozornost s obzirom da se u tom vremenu istraživanja okreću utvrđivanju osobina najvišeg razlikovnog ranga, ali i onih nižih razina u odnosu na druga dva hrvatska narječja, te u odnosu na zajedničko jezično ishodište svim trima narječjima, a sustavnija su i proučavanja određenih dijelova čakavštine. O Proučavanju kajkavskog narječja u 20. stoljeću govorio je Mijo Lončarić, ističući kako je riječ o dosad najslabije istraženu hrvatskom narječju, dao je pregled istraživanja i djela koja su ih pratila.
Prvi dan znanstvenoga skupa zatvorio je Josip Lisac izlaganjem Hrvatska dijalektalna leksikografija u 20. stoljeću, u kojem je istaknuo dugotrajno zanemarivanje i nerazvijenost toga područja jezika, osobito u prvoj polovici stoljeća, ali je i dodao da se situacija tijekom vremena popravljala te je najviše pozornosti posvećivano čakavskom leksiku, za koji su i objavljena brojna, često vrijedna djela, a u posljednje vrijeme živnula je i kajkavska i štokavska leksikografija.
DRUGI DAN
Drugi dan znanstvenoga skupa započet je izlaganjima o hrvatskom jeziku izvan matične zemlje, pa je o Statusu specifičnosti hrvatskoga standardnog jezika u konceptu književnojezične politike u BIH govorio Josip Baotić, osvjetljavajući status specifičnosti hrvatskoga standardnog jezika, odnosno onih jezičnih vrijednosti koje ga čine prepoznatljivim kao hrvatski u odnosu na druge standardne jezike štokavskoga narječja u BIH, s težištem na sedamdesetim i osamdesetim godinama prošloga stoljeća, na vremenu u kojem je u Bosni i Hercegovini zasnovan i javno objelodanjen koncept književnojezične politike koji je proklamirao ravnopravnost varijeteta tadašnje zajedničke norme u standardnome jeziku i punu slobodu izbora svih u njoj prihvaćenih jezičnih vrijednosti te je ukazao da je ponuđenim konceptom jezične politike otvorena mogućnost za punu afirmaciju jezičnih specifičnosti svakoga naroda u Bosni i Hercegovini, pa i hrvatskog, a prateći odraz proklamiranih načela u praksi konstatirao pozitivne promjene. Ernest Barić izlaganje je posvetio Nazivu i statusu hrvatskog jezika u Mađarskoj, ističući kako je na dobro poznavanje hrvatske kulture u toj zemlji utjecalo postojanje katedre za hrvatski jezik i književnost na budimpeštanskom sveučilištu, dok su se stajališta mađarskih kroatista mijenjala uglavnom u skladu s promjenama u Zagrebu i slavističkom svijetu uopće, uvijek ističući, kada je to bilo moguće, samosvojnost i samobitnost hrvatskoga jezika i kulture. O Krivudanjima gradišćanskohrvatskog jezika u 20. stoljeću govorio je Nikola Benčić, stranputicama uvjetovanim kako geografskom udaljenošću od matičnoga jezičnog korpusa, tako i raštrkanošću i izoliranošću, što je dovelo do djelomično samostalna razvoja jezika.
O Matici hrvatskoj i hrvatskom jeziku u 20. stoljeću govorio je Stjepan Damjanović, ističući utjecaj Matice u proteklom stoljeću, i to na više načina, na jezičnu kulturu, jezičnu politiku i jezikoslovnu misao u hrvatskoj sredini, od izdavačke djelatnosti, koja je uključivala jezikoslovna djela, do dalekosežnih odluka o hrvatskoj jezičnoj politici. U izlaganju Hrvatska gramatikologija u 20. stoljeću Diana Stolac dala je pregled različitih gramatika koje su izišle tijekom stoljeća, a osvrnula se i na njihov utjecaj na jezična pitanja. Lana Hudeček radom Proučavanje jezika hrvatskih pisaca u 20. stoljeću dala je pregled istraživanja, na kojima su, kako je istaknula, u 20. stoljeću učinjeni veliki koraci, pa je tako, između ostalog, određeno mjesto književno-umjetničkoga funkcionalnog stila unutar standardnog jezika, a razvijena je i svijest o potrebi čuvanja izvorne piščeve riječi u izdanjima djela, s tim da je pristup proučavanju bio različit. O Proučavanju tvorbe riječi u hrvatskom jeziku tijekom 20. stoljeća govorio je Branko Kuna, naglašavajući kako je taj segment u proteklom stoljeću postao trajnom sastavnicom mnogih gramatika, a on je istaknuo najvažnije, dok je Vlasta Rišner u radu Hrvatsko jezično savjetništvo u dvadesetom stoljeću dala opise jezičnih savjetnika, a istražila je i shvaćanja o jezičnom purizmu. Petar Šimunović u izlaganju Hrvatska onomastika u 20. stoljeću (istraživanja i rezultati) govorla je o različitim narodima koji su tijekom povijesti naseljavali hrvatska povijesna područja, a svjedočanstva o sebi ostavljali u vlastitim imenima, dok je Anđela Frančić izlaganjem Proučavanje hrvatske antroponimije u 20. stoljeću dala pregled radova i osvrt na postignuća, te je upozorila što je potrebno učiniti na tom području. Rad Marije Turk Hrvatski jezik u kontaktu tijekom dvadesetoga stoljeća obradio je razdoblje u kojem je napredak tehničko-komunikacijskih mogućnosti intenzivirao proces kontakata s drugim jezicima, što se posebno odražava u broju posuđenica i prevedenicama s različitih jezika. O Hrvatskim jezikoslovcima i problematici dopreporodnih gramatika i rječnika govorio je rad Darije Gabrić-Bagarić, u kojem je autorica dala pregled različitih pogleda i pristupa problematici.
HRVATSKA JEDNOJEZIČNA LEKSIKOGRAFIJA
U završnom dijelu znanstvenog skupa Bernardina Petrović u izlaganju Hrvatska jednojezična leksikografija u 20. stoljeću analizirala je odabrane leksikografske priručnike, kojih je, kako je istaknuto, bilo i različita opsega i različite namjene, a Anja Nikolić-Hoyt u radu Hrvatska dvojezična i višejezična leksikografija u 20. stoljeću dala je osvrt na povijesne i kulturne dodire hrvatskoga i drugih jezika ostvarenih, između ostalog, u dvojezičnim i višejezičnim leksikografskim proizvodima koji kao jednu od sastavnica sadrže hrvatski jezik. Na kraju se Mirko Peti izlaganjem Razlikovni rječnici osvrnuo na razlike hrvatskog i srpskog standardnog jezika te razlikovne rječnike dvaju jezika koji su nastajali s obiju strana, dok je Milica Mihaljević izlaganjem Hrvatski terminološki priručnici u 20. stoljeću predstavila najvažnije hrvatske terminološke rječnike i leksikone, terminološke priručnike, zbornike, radove, monografije, studije, magistarske i doktorske radove u proteklom stoljeću, istaknuvši kao osnovni problem to što je ta literatura u nas uglavnom autorsko djelo, a ne djela iza kojih stoje određene ustanove kao u mnogim zemljama.
Rad se na području jezika u Matici hrvatskoj nastavlja, a, kako je naglašeno, sljedeći korak bit će objavljivanje zbornika koji će sadržavati sve radove iznesene na skupu, čime će se dobiti opsežno djelo o jeziku protekloga stoljeća sa svim najvažnijim pitanjima.Antonija Vranić
(Vijenac br. 285, 3. veljače 2005.)


Matica hrvatska i hrvatski jezik u 20. stoljeću
Svojedobno je ugledni hrvatski povjesničar Antun Barac napisao da je povijest Matice hrvatske unekoliko i povijest hrvatske književnosti. Bilo bi pretjerano tu tvrdnju protegnuti na povijest hrvatskoga jezika, ali nema sumnje da se noviju i najnoviju povijest hrvatskoga jezika uopće ne može razumjeti bez poznavanja djela koja je izdala Matica hrvatska i bez poznavanja događaja koje je ona inicirala ili u njima presudno sudjelovala.
Problematika koju pokriva naslov mojega izlaganja tako je složena da je nije moguće obuhvatiti ni nekolicinom svezaka, pa bi najvažnija korist od mojega izlaganja bila ako se uoči da bi Matica hrvatska, zajedno s nekom drugom znanstvenom ustanovom ili sama, trebala prijaviti znanstveni projekt istoga naslova kakav ima moje izlaganje, pa čak i bez odrednice »u 20. stoljeću«.
Rezultati toga projekta, ako bi bio dobro pripremljen i izveden, donijeli bi prinose važne i za pisanje moderne i cjelovite povijesti Matice hrvatske i za pisanje povijesti hrvatskoga jezika, posebice povijesti modernoga hrvatskoga jezičnoga standarda.
Matica je taj jezični standard stvarala i njegovala u svojoj ukupnoj izdavačkoj djelatnosti jer su njezina tako brojna izdanja u hrvatskoj kulturnoj javnosti nerijetko dočekivana kao uzorna u jezičnom pogledu, a njezine su čuvene izdavačke serije često poticale i jezična pitanja od onih o odnosu prema jeziku hrvatske književne baštine, tj. o tome što u piščevu jeziku smijemo, a što ne smijemo mijenjati kada ga predstavljamo suvremenim čitateljima, do onih o konkretnim pravopisnim rješenjima. Taj problem utjecaja ukupnoga Matičina izdavaštva na hrvatsku jezičnu kulturu neće biti nimalo lako proučiti, ali držim da postoje načini, uglavnom vezani uz precizan i dugotrajan rad, da se o tome kaže više od onoga što danas možemo reći, tj. više od dojmova koji su utemeljeni na boljem ili slabijem poznavanju građe. Moramo biti svjesni da je ta problematika, s čisto jezikoslovnoga gledišta i gledišta hrvatske jezične kulture, važnija od proučavanja onih događaja koje hrvatska javnost bolje poznaje i koji su važniji u smislu ukupne hrvatske povijesti.
Ti događaji su naravno povezani s prihvaćanjem i prekidom suradnje u izradbi zajedničkoga rječnika s Maticom srpskom te pojava Deklaracije. O njima će se uvijek morati govoriti kada se hoće iole potpuno govoriti o povijesti našega modernog jezičnog standarda, a neće se moći mimoići ni u prikazima naše novije opće povijesti. U zamišljenom projektu koji sam spomenuo te bi teme naravno imale važno mjesto. One su uokvirene promjenama raspoloženja, prikupljanjem hrabrosti, političkim taktiziranjem od npr. zapisnika Matičine uprave od 11. studenoga 1960. u kome se kaže »da su predstavnici Matice srpske i Matice hrvatske bili primljeni kod Predsjednika Republike, koji se s njima zadržao u dužem razgovoru. Tom je prilikom Predsjednik Tito odao priznanje objema Maticama i svima stručnjacima koji su radili na Pravopisu hrvatskosrpskoga jezika. U razgovoru je pokrenuto pitanje o zajedničkom radu Matica na drugim kulturnim poslovima, kao što je pitanje terminoloških rječnika, pa je Predsjednik Tito pozdravio taj vrlo korisni rad, jer će mnogo značiti za cijeli naš život... Isto tako predstavnici su Matica bili primljeni kod predsjednika Savezne skupštine Petra Stambolića, kod potpredsjednika SIV-a Edvarda Kardelja, Aleksandra Rankovića, Rodoljuba Čolakovića i člana Krste Crvenkovskog. U Zagrebu su bili primljeni kod predsjednika Sabora NR Hrvatske dra Vladimira Bakarića«... do izjave Matice hrvatske od 21. siječnja 1971. u kojoj se kaže: »Kad je postalo očito da Matica srpska ne želi priznati i prikazati vrijednosnu i kulturnu cjelovitost i samobitnost hrvatskoga književnog jezika i uključiti je u zajednički rječnik kao izraz jedne nacionalne kulture, nego ustraje na bespredmetnu tumačenju Novosadskih zaključaka, Matica hrvatska drži da je svrhovitije obraditi hrvatski jezik posebno, stvoriti mu osnovne priručnike...«
Ipak, kratko vrijeme koje imam na raspolaganju potrošit ću na činjenice koje mi se čine manje poznatima, a važne su za temu o kojoj govorim. Ono što će biti lakše, ali nimalo lako, proučiti jezikoslovna su djela koja je Matica hrvatska objelodanila: riječ je o kroatističkim studijama i manjim prinosima koje je Matica objavila u zasebnim knjigama ili u svojim časopisima, ili u povremenim izdanjima! Ta se problematika vremenski može podijeliti na dva vremenska razdoblja koja su odijeljena trenutkom uspostave suvremene samostalne hrvatske države: užurbanost našega vremena kadšto nam zamućuje pogled pa možda nismo svjesni što se sve učinilo u tih petnaest godina hrvatske slobode. U tom kratkom vremenu Matica je izdala više jezikoslovnih knjiga, nego u ukupnoj svojoj povijesti. I to u pravilu kvalitetnih knjiga koje pojedinačno ne dosežu značenje Simeonova Rječnika ligvističkih naziva, ali koja su, ukupno gledano, rezultat znatne i naglo oslobođene kreativnosti.
U 19. stoljeću Matičina se jezikoslovna djela mogu nabrojati na prste jedne ruke: Mažuranićev Rječnik Gundulićeva Osmana spominjem iako nije samostalno djelo, nego dio čuvenoga izdanja iz 1844. Prvo samostalno djelo Drobnićev je Ilirsko-nĐmačko-talianski jezik koji je izlazio od 1846. do 1849. Drugi naslov posljedica je Matičine brige za svoje članove slovenske nacionalnosti: Rječnik hrvatsko-slovenski (1887, 1895, 1919, 1925) ima s predgovorom nešto više od pet autorskih araka, a priredio ga je August Musić. Već s trećim izdanjem toga rječnika nalazimo se u 20. st. koje opet počinje slovenističkim djelom.
Knjiga Slovenski jezik iz 1907. zapravo je mala brošurica koja ima dva dijela: I. Uputa u slovenski govor, II. Popis običnijih a manje poznatih slovenskih riječi. Na brošuri piše »Dobiva se badava kod Matice hrvatske«. Ono što će mnoge ovdje sigurno iznenaditi jest činjenica daod te brošure 1907. novoga samostalnoga jezikoslovnoga naslova neće Matica izdati do 1940, kada će se pojaviti poznate Guberina - Krstićeve Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnoga jezika. To znači da za vrijeme prve Jugoslavije Matica nije objavila ni jedno jezikoslovno djelo! Ne bih se htio zalijetati pa uzroke tražiti samo u političkim neprilikama, jer one, ma kako teške bile, ne mogu same, čini mi se, objasniti tu prazninu u Matičinu izdavaštvu. Koji su još drugi razlozi, pokazat će pažljiva istraživanja i trijezne ocjene.
Popis koji sam vam dao pokazuje da je Matičina središnjica u 20. stoljeću objavila više od šezdeset knjiga iz jezikoslovne kroatistike (17 u Maloj znanstvenoj biblioteci urednice Jelene Hekman). U razdoblju od 1948. do 1967. Matica izdaje samo dva ponovljena izdanja: treće izdanje Maretićeve Gramatike i Kombolov izbor iz Jagićevih djela, a osim toga samo djela u suradnji s Maticom srpskom (Pravopis, Rječnik). Kontrola i samokontrola očito su vrlo snažne. U naredna dva desetljeća (1969-1988) kroatistička jezikoslovna izdanja brojem su, a i kvalitetom, nadmašila sve dotad objavljeno iz toga područja i najavila puni rascvat u samostalnoj hrvatskoj državi. No samostalne knjige nipošto nisu jedini Matičin kroatistički prinos. Na uručku vidite izbor jezikoslovnih kroatističkih radova iz časopisa »Kolo«. Na njemu je pedesetak jedinica i to nije ni polovica takvih priloga u tom časopisu. Najviše će vas, vjerujem, iznenaditi prinos Matičinih ogranaka. Na popisu vidite 28 knjiga, i mnoge su među njima vrlo ozbiljan prinos hrvatskoj dijalektologiji i standardologiji. Među časopisima iz ogranaka izabrao sam »Zadarsku reviju« i naveo vam stotinjak priloga iz jezikoslovne kroatistike, a ipak ni taj popis nije potpun. On pokazuje kako je izvrsnim plodovima urodila suradnja zadarskih jezikoslovaca i Matičina ogranka u tom gradu pa su pojedini brojevi »Zadarske revije / smotre« u blokovima donosili jezikoslovna kroatistička ostvarenja. Zadarski profesor i naš kolega Josip Lisac najplodniji je Matičin suradnik uopće: brojni su njegovi prilozi u »Zadarskoj reviji / smotri«, »Dubrovniku«, »Kolu«, »Hrvatskoj reviji« i drugdje. S razlogom sam pretpostavio da ću u tom zadarskom časopisu naći najviše takvih priloga, ali i proučavanje časopisa »Dubrovnik«, riječkih »Dometa« ili osječke »(Književne) Revije« pa i drugih dalo bi dobrih rezultata. Matičini ogranci izdaju mnogo godišnjaka, almanaha i sličnih izdanja. Na mojem popisu vidite npr. da je u jedno desetljeće »Zaprešićki godišnjak« objavio deset raprava prof. Marka Samardžije! Pokušajte sada zamisliti potpunu bibliografiju svih jezikoslovnih kroatističkih radova u svim Matičinim časopisima i serijama, u središnjici i ograncima. A tek opisnu bibliografiju! To bi bila nezamisliva pomoć u važnim ranorodnim istraživanjima!
Vrijeme koje mi ostaje na raspolaganju potrošit ću tako da nešto kažem o prilozima iz jezikoslovne kroatistike u »Hrvatskoj reviji« jer mi je odlična bibliografija kolegice Nataše Bašić omogućila da lako nađem tekstove i pročitam ih. U njezinoj bibliografiji nema razdoblja od 1928. do 1944, no u tom se razdoblju jezikoslovni prilozi mogu izbrojati na prste edne ruke, a strogo gledajući samo je jedan kroatistički: to je Ivšićev tekst Jubilej jednoga leksikografskoga rada u kojem se on osvrće na Akademijin Rječnik u povodu izlaska 48. sveska (4/34). Spomenut ću i tekst Krste Spalatina Moderna lingvistika (3/38)) u povodu smrti francuskoga jezikoslovca Ferdinanda Brunota. Naime, Spalatin će, kada »Hrvatska revija« bude izlazila u egzilu, biti jedan od njezinih najmarljivijih suradnika. Tu su i dva teksta Petra Guberine: Moderna lingvistika i kazalište (7/40) i Slovačka lingvistika (12/40), dva kratka teksta koja terminologijom najavljuju jezikoslovca koji dobro poznaje suvremene jezikoslovne spoznaje. Svi su ti tekstovi objavljeni u rubrici Feljtoni.
Kada je časopis 1950. počeo izlaziti u inozemstvu, zaokupljen je teškim političkim problemima i u prvim godinama u njemu nema jezikoslovnih kroatističkih tekstova, a prvi koje bismo mogli tako tretirati nekrolozi su Dragutinu Boraniću (Spalatin) 1955. i Stjepanu Ivšiću (Nikolić, 1962). U međuvremenu Nikolić je objavio tekst o pisanju hrvatskih prezimena posvećen nekim praktičnim problemima. Jezikoslovna će kroatistika ući na velika vrata u časopis u trenutku kada u domovini jezično pitanje postane najvažnijim političkim problemom. Prije Deklaracije legendarni će glavni urednik napisati dva teksta karakterističnih naslova: Hrvatski jezik pred ponorom (1/64) Hrvatski štokavski govor star je nekoliko stoljeća (1/64), prikaz Jonkeove knjige Književni jezik u teoriji i praksi (1/64) i povremeno će donijeti koju lošu vijest iz Domovine. U jezikoslovnom smislu najzanimljiviji je u tom razdoblju tekst Slave Žic - Buj Zašto ijekavski a ne ikavski govor u hrvatskom jeziku?(64).
Dvobroj 1 - 2/67. prijelomni je broj jer su u njemu tekstovi vezani uz Deklaraciju. Urednik ga najavljuje tekstom primjereno patetična naslova Od Bašćanske ploče do Zagrebačke Deklaracije, a njemu se pridružuje Jure Petričević tekstom Deklaracija o književnom jeziku: komunistički i nekomunistički hrvatski intelektualci manifestiraju otpor totalitarizmu i velikosrpskoj politici, Spalatin pak tekstom Borba za hrvatski književni jezik.
Naveo sam naslove jer oni jasno pokazuju usmjerenje dotičnih tekstova, ali i velikoga dijela drugih, objavljenih u »Hrvatskoj reviji«: oni su svi prigodni, pisani u povodu političkih postupaka usmjerenih protiv ravnopravnosti hrvatskoga jezika. U njima je više politike nego jezikoslovlja, što je posve razumljivo. Uredništvo relativno često prenosi iz domovinskoga tiska tekstove za koje drži da su znakoviti: i one s kojima se slaže i one s kojima se ne slaže.
List dobro prati pojavu novih knjiga iz jezikoslovne kroatistike i s pijetetom obznanjuje smrti istaknutih hrvatskih jezikoslovaca. Osim spomenutih javljaju se, jednom ili dvaput, Antun Nizeteo, Dragutin Hazler, Lucijan Kordić, Lazar Dodić, Antun Pinterović, Bogdan Radica, Ante Kadić, Zlatko Tuđina, Vladimir Ciprin. Kada sam rekao jednom ili dvaput, to se odnosi na jezikoslovnu kroatistiku jer mnogi od njih redovito sudjeluju drukčijim prilozima. U HR 2/75 Dalibor Brozović objelodanjuje svoj poznati tekst Deset teza o hrvatskom jeziku, koji je svima u dvorani poznat. Jezikoslovno gledano, najvrednije tekstove pisao je Vinko Grubišić. Ako sam dobro izbrojio, napisao ih je tridesetak: trećina su prikazi značajnih djela iz kroatistike, nekoliko bi pristajali u rubriku Vijesti, ali u ovoj ću prilici samo pomenuti njegova, po mojem mšljenju najvažnija ostvarenja: počeo je u »Reviji« 1971. prilogom Problemi oko tipologije južnoslavenskih jezika, a spominjem (Ne)funkcionalnost hrvatskih pravopisa (1/80), O pisanju nekih stranih i naših vlastitih imena (4/80), Ikavica i današnji hrvatski književni jezik (3/83), Hrvatski jezik nakon II. svjetskog rata (2/85), Nazivi za hrvatski jezik od rata do danas (1/86), Vuk S. Karadžić i hrvatski jezik XIX: i XX. st. (3/87), Uz jezik »Ognjišta« Mile Budaka (2/90), a kada se HR vratila u domovinu napisao je Neki aspekti dvojezičnosti hrvatskih pisaca u egzilu (3 - 4/92) i A. B. Šimić i hrvatski jezik. Grubišić je najkompetentniji »Revijin« jezikoslovni suradnik i jedini koji nije pisao samo tekstove potaknute političkim poticajima, nego i one potaknute jezikoslovnom darovitošću i stručnom kompetencijom. Nju je potvrdio i knjigom Grafija hrvatske lapidarne ćirilice, koju je objelodanio 1978. u Posebnim izdanjima Hrvatske revije.
Kada se »Hrvatska Revija« vratila u domovinu, u njoj su se počeli javljati poznati hrvatski jezikoslovci: Babić, Moguš, Samardžija, a najčešće Josip Lisac.
U zaključku bih htio naglasiti da držim da nitko u ovom trenutku točno ne zna što je sve Matica hrvatska učinila za hrvatski jezik u 20. stoljeću, ali mislim da je sada jasno kako to možemo saznati na korist i kroatistike i Matice hrvatske.Stjepan Damjanović
(Vijenac br. 285, 3. veljače 2005.)
* Autorizirano izlaganje sa skupa Hrvatski jezik u XX. stoljeću, 21. siječnja 2005.

PROGRAM

Četvrtak, 20. siječnja 2005.

11:00-11:30 Otvaranje skupa
Pozdravne riječi

11:30-11:50 Marko Samardžija
Hrvatski jezik od početka 20. stoljeća do godine 1945.

11:50-12:10 Ivo Pranjković
Hrvatski jezik od godine 1945. do 2000.

12:10-12:30 Mile Mamić
Hrvatsko jezično zakonodavstvo i jezična politika u 20. stoljeću

12:30-13:00 Rasprava
13:00-14:20 Stanka

14:20-14:40 Helena Delaš
Proučavanje hrvatske prozodije u 20. stoljeću

14:40-15:00 Josip Silić
Morfološka norma hrvatskoga jezika u 20. stoljeću

15:00-15:20 Marija Znika
Sintaktička norma hrvatskoga jezika u 20. stoljeću

15:20-15:40 Lada Badurina
Hrvatska pravopisna norma u 20. stoljeću

15:40-16:00 Rasprava
16:00-16:20 Stanka

16:20-16:40 Sanja Vulić
Proučavanje hrvatskih štokavskih govora u 20. stoljeću

16:40-17:00 Silvana Vranić
Proučavanje čakavskih govora u 20. stoljeću

17:00-17:20 Mijo Lončarić
Proučavanje kajkavskoga narječja u 20. stoljeću

17:20-17:40 Josip Lisac
Hrvatska dijalektalna leksikografija u 20. stoljeću

17:40-18:00 Rasprava


Petak, 21. siječnja 2004.

9:00-9:20 Josip Baotić
Status specifičnosti hrvatskoga standardnog jezika u konceptu književnojezične politike u BIH

9:20-9:40 Ernest Barić
Naziv i status hrvatskoga jezika u Mađarskoj

9:40-10:00 Nikola Benčić
Krivudanja gradišćanskohrvatskoga jezika u 20. stoljeću

10:00-10:20 Stjepan Damjanović
Matica hrvatska i hrvatski jezik u 20. stoljeću

10:20-10:40 Rasprava
10:40-11:00 Stanka

11:00-11:20 Diana Stolac
Hrvatska gramatikologija u 20. stoljeću

11:20-11:40 Lana Hudeček
Proučavanje jezika hrvatskih pisaca u 20. stoljeću

11:40-12:00 Branko Kuna
Proučavanje tvorbe riječi u hrvatskom jeziku tijekom 20. stoljeća

12:00-12:20 Vlasta Rišner
Hrvatsko jezično savjetništvo u 20. stoljeću

12:20-12:40 Rasprava
12:40-14:00 Stanka

14:00-14:20 Petar Šimunović
Hrvatska onomastika u 20. stoljeću (istraživanja i rezultati)

14:20-14:40 Anđela Frančić
Proučavanje hrvatske antroponimije u 20. stoljeću

14:40-15:00 Marija Turk
Hrvatski jezik u kontaktu tijekom 20. stoljeća

15:00-15:20 Darija Gabrić Bagarić
Hrvatski jezikoslovci i problematika dopreporodnih gramatika i rječnika

15:20-15:40 Rasprava
15:40-16:00 Stanka

16:00-16:20 Bernardina Petrović
Hrvatska jednojezična leksikografija u 20. stoljeću

16:20-16:40 Anja Nikolić-Hoyt
Hrvatska dvojezična i višejezična leksikografija u 20. stoljeću

16:40-17:00 Mirko Peti
Razlikovni rječnici

17:00-17:20 Milica Mihaljević
Hrvatski terminološki priručnici u 20. stoljeću

17:20-17:40 Krešimir Mićanović
Mjesto standardologije u jezikoslovnoj kroatistici

17:40-18:00 Rasprava

Zatvaranje skupa

Organizacijski odbor
Ivo Pranjković, Marko Samardžija