Zvonimir i Zrinka Buljević - Koordinatni sustav i umrežena lica

Koordinatni sustav i umrežena licaFotografski svjetovi - Zvonimir i Zrinka Buljević

Dva izbora fotografija, dva ciklusa slika, dvije skupine likovnih svjedočanstava kakve ovom zgodom pokazuju Zvonimir i Zrinka Buljević izraziti su primjer gotovo polariziranih kreativnih pristupa, dviju sasvim različitih fotografskih poetika. Kad ne bismo znali da je riječ o ocu i kćeri, ni po čemu ih ne bismo mogli dovesti u vezu; uostalom, generacijska je razlika pritom ionako najhitnija, a individualne osjetljivosti morale su dati također nezamjenjiv pečat. Zvonimirovo iskustvo razvilo se u blizini profesionalnoga (fotografskog) angažmana - premda je po vokaciji i po temeljnim ostvarenjima književnik, dok se Zrinka, arheologinja po struci, od mladih dana ogledala u alatima očeva zanata i amaterski vrlo brzo usvojila ozbiljne radne premise koje joj omogućuju da se nesputano izražava.

Afirmirani interpret splitskih i solinskih povijesnih spomenika, autor niza foto-monografija i zahtjevnih izložbi s toga područja, Zvonimir Buljević je pristupio parceli samostalne "umjetničke" fotografije s velikim obzirima i s odgovarajućom skrupuloznošću. Mogli bismo kazati da je kreativno bilježenje započeo skromno, također na margini radnih obaveza, urbanističkih i muzeoloških zadataka evidentiranja. Ali gotovo je bilo nemoguće odoljeti izazovu prilike, ne odazvati se napasti trenutka, ne iskoristiti neku neponovljivu situaciju, ne odjeknuti na rijetko viđeni svjetlosni kontekst.


Zvonimir Buljević: Šetnja, 1975.

Uza sve to Zvonimir Buljević nije pretežno fotograf povlaštene zgode, nije toliko sljedbenik boga Kairosa koliko zaljubljenik u apolonski sređeni svijet oblika i struktura na rubu arhitektonskoga ili plastičkog oblikovanja. Svakidašnjica daje određeni pečat njegovim vizualnim formulacijama (ili čak "kristalizacijama"), ali trajnost, ishodišnost i dubina vremena jamačno ga snažnije privlače. Njegova organizacija kadra duboko je promišljena i klasična, što u stanovitoj mjeri znači i kompozicijski uravnotežena i statična.

Buljevićeva fotografija, dakako, ne dade se svesti na jedan jedini zajednički nazivnik, ali znak osobnosti očituje se u preferenciji i predilekciji sustavnih rješenja. Bilo da je riječ o plohama pozadine ili o nizanju planova, ovome su autoru posebno draga ponavljanja nekog motiva ili umnožavanje istih ili sličnih čestica. Primjerice, ne može biti slučajno što čak u dva navrata nalazimo poglede odozgo (iz "ptičje perspektive") na pločnike po kojima pužu sjene okolnih bića i predmeta. Ti su pločnici, naime, sastavljeni od istovrsnih elemenata: u jednom slučaju kamenih ploča, a u drugom granitnih kocaka, koji, dakle, tvore ujednačenu mrežu, stabilnu podlogu na kojoj se onda rasprostiranje organskih obrisa doživljuje kao plodna iznimka.


Zvonimir Buljević: Na vezu, 1982.

Izrazit primjer strukturalne sređenosti pruža snimka s nizom stubišta. U četiri nakupine od po petnaestak stuba (s rampama ili odmorištima između pojedinih blokova) nalaze se samo dvije ljudske figure (indikativno: jedna odjevena u crno, druga u bijelo), smještene u dominantnu dijagonalu, koju prate i sjene s lijeve strane. Ritam izmjene malih i velikih dionica daje cjelini neophodan dinamizam, ali i osjećaj stroge logike koja vodi pogled (on pak slijedi discipliniranost arhitekture). Jedno je poprsje, torzo, uhvaćeno u rezu koji "sondira" voluminoznost tijela najstrožom izmjenom crnih i bijelih pruga ("mornarske" majice, "zebrastog" uzorka). Na snimci s pozadinom izrazitoga rešetkastoga (poput radijatora ili brise-soleila) obrisa javlja se ljudski lik s ogrtačem podjednake crno-bijele prugastosti (pa valovito zaobljene linije organske provenijencije kontrastiraju s monotonim brazdama svjetla i sjene na obližnjem zidu).

Dvije fotografije obrađene tehnikom solarizacije isto su tako bitno obilježene multiplikacijom, odnosno relativnom repetitivnošću. U jednom kadru samo su nanizana uspravljena stabla (svako jest i individualizirane ali je učinak homogenizacije jači), a u drugom kadru nižu se jarboli s odgovarajućim spletovima užadi i Ijestava. Ni pogled na morsku površinu ne može biti bez variranja elemenata: u dnevnom prizoru na valovitim odbljescima posebno se iscrtavaju paralelne linije konopca, u noćnoj verziji ističe se svijetli grafizam aerodinamičnih kontura broda, kojima sekundiraju elastične napete pruge brodskog veza.


Zvonimir Buljević: Nedjelja, 1979.

Premda se Zvonimir Buljević nije posvetio life-fotografiji, prirodno nije zazirao od povremenih iskoraka i u to područje. Prizor sasjenama dviju djevojčica (blizanki) pred površinom-pozadinom s jakim linearizmom motiva mačke zapravo odgovara njegovom dominantnom usmjerenju na odnose velikoga i maloga, cjeline i djelića. Valoviti raster životinjskih dlaka i živa kontura ljudskih likova tvore zanimljive relacije, nezavisno od toga je li riječ o dvostrukoj ekspoziciji ili o poziranju pred zidnom tapetom.

Dvije fotografije iz Dalmatinske zagore svojim neorealističkim stilom donekle odudaraju od okupljenoga korpusa djela. Premda je riječ o ljudima u pokretu, očita je stroga uravnoteženost elemenata, s kompozicijskim težištem dijagonala. Na prvoj snimci pogrbljena starica i iskrivljeno stabalce kontrastiraju ortogonalnosti izduženoga zida, a na drugoj je posebno markantan motiv sjene križa u prvom planu, koja kao da sugerira presjecište silnica u sredini kadra. Ulazak živih bića, prepoznatljivih ljudi u prostor Buljevićeva zanimanja, dao je novu vrijednost ustaljenom poretku gradivnih čestica i svjetlosnih znakova.


Zrinka Buljević: S. I., avion 1991.


Senzibilitet Zrinke Buljević bitno je mladenački i feminilno sklon valerima materijala, taktilnosti i haptičnosti kože i kose, svile i vune, slame i dlake itd. I doslovno je njezina motivika portretno fiksiranje mladih (uglavnom) žena. Razlika u odnosu na Zvonimira očituje se, dakle, već na tematskoj razini, zatim na životodobnim predilekcijama, a konačno, i odmah vidljivo, također na planu formata. Naime, očeve fotografije najčešće teže horizontalnim rješenjima, kadrovima u kojima gravitacija dolazi na svoje, dok se kći najradije odlučuje za vertikalne solucije, uspravljene formate kakve joj nužno sugeriraju glave i tijela modela.

Međutim, najizrazitija specifičnost Zrinkina pristupa jest nesputana pokrenutost likova, nenamještena mimika i gestika. Nema dvojbe da su snimci uhvaćeni u intimnoj opuštenosti, iz prijateljske blizine, u atmosferi međusobnog razumijevanja ili barem mangupske solidarnosti između snimateljice i objekta koji je neosporan subjekt (dapače: subjektica). S razlogom je vrlo malo en face kadrova ili čistih profila. Iznimka s profilom osobe s pletenom kapom na glavi rječita je po bogatstvu akcesorija. Na toj je slici najprije uspostavljena "demarkacijska" linija prozirnosti prvog plana, koja teče između ruba čaše i flaše s vodom na lijevoj strani, a podignute i ustima prinesene čaše na desnoj. Drugi plan te slike tvore izrazito bijele plastične stolice, raštrkane po bjelini poda terase, dok je treći plan flankiran bijelim kamenima lukobrana, još s pojasom mora prema obzorju.


Zrinka Buljević: J. S., Bol 1989.

Ta iznimna vodoravna kompozicija i iznimno zasićen kadar svjedoče raznolike potencijale autorice, koja se ipak radije posvećuje izražajnosti i gipkosti samog portreta. Glave poznanica, slučajnih suputnica ili pratiteljica uhvaćene su redovito u kretnji, postrance, odozdo ili odozgo, čak i otraga. Vrlo često su glave zaokrenute, kao tordirane, a pogled modela bježi iz kadra prema rubovima slike. Da je riječ o trenutačnosti i improvizaciji, bez filtriranja i korigiranja, bez sofisticirane atelijerske obrade svjedoče i namjerno ostavljeni rubovi negativa s perforacijama. Zrinka Buljević fokusira ono bitno, koncentrira se na fizionomijske i psihološke značajke ili, možda još više, na neposredne reakcije i poetične situacije.

Lica njezinih modela izrazito su uokvirena bujnim vlasima, ne toliko frizurama koliko zavijorenim pramenovima ili svjetlosno akcentiranim tokovima kose. Nabori odjeće i ornamenti tkanine daju još dodatnu bujnost zbivanju, a nekoliko kadrova s mačkicom u ruci znače svjesno potenciranje "materičkih" slojeva, registra senzualne receptivnosti. Prizori u protusvjetlu (kontralihtu) govore o znalačkom korištenju afektivno udarnih efekata.


Zrinka Buljević: J. S., Bol 1989.

Nekoliko fotografija komornog ugođaja znače evidentno poigravanje egzotičnošću, orijentalizmom, distanciranošću od svakidašnjice. Ne izgledaju ipak režirane ili glumljene nego kao da su dnevnički registrirane, pa stanovitom snovitošću "pozlaćene". Možda bi mogle predstavljati prvu etapu od izravnosti registracije prema plodovima kontemplacije ambijenta i svjetlosti. Ali nećemo opterećivati autoricu projekcijama i perspektivama, prognozama i obvezivanjem. Dovoljno je što nam pokazuje, drago nam je što je svojom komplementarnom dionicom zaokružila relevantan kreativni prinos fotografskog ansambla Buljević & Buljević.

Tonko Maroević


Životopisi

ZVONIMIR BULJEVIĆ, rođen 1933. u Cetinju, do umirovljenja je radio kao fotograf u Zavodu za zaštitu spomenika kulture, a prije toga u Urbanističkom zavodu Dalmacije u Splitu. Fotografijama je opremio niz knjiga, a kao književnik, prozaik, objavio je deset knjiga, uglavnom kratkih priča, te različite tekstove po književnim časopisima i novinama. Spomenimo samo kolumnu Tragovi, koja je godinama izlazila u Nedjeljnoj Dalmaciji.

Član je Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske od 1968. i član je Foto-kluba Split.

U zemlji i inozemstvu sudjeluje na brojnim skupnim izložbama fotografija, na kojima su neke od fotografija dobile i zapažene nagrade (Prva nagrada Arene za najbolju fotografiju 1974., Prva nagrada na Međunarodnoj izložbi na Cejlonu 1976.), a održao je i pet samostalnih izložbi popraćenih fotomonografijama Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Splitu, tiskanih na nekoliko jezika:

- Sjene srednjovjekovnog Splita, Split, 1981., Podrumi Dioklecijanove palače, a 1982. i u Puli, u Likovnoj galeriji na Trgu Republike. Predgovor u katalogu napisao Milan Ivanišević.
- Tragovima staroga Splita, Split, 1982., Podrumi Dioklecijanove palače. Predgovor u katalogu napisao Zvonimir Buljević.
- Dioklecijanova palača, Split, 1983., Podrumi Dioklecijanove palače. Predgovor u katalogu napisao Željko Rapanić.
- Povratak Saloni, Split, 1984., Podrumi Dioklecijanove palače. Predgovor u katalogu napisao Željko Rapanić.
- Sedam Kaštela, Kaštel Stari, 1988. Predgovor u katalogu napisao Vjeko Omašić.

Ostale samostalne izložbe:

- Snimljeno u Francuskoj, 1979., Francuski institut u Splitu, 1979.
- Spomenici splitske stolne crkve, Muzej grada Splita i Zavod za zaštitu spomenika kulture u Splitu, 1983. Postav i katalog Deša Diana.
- Iz kulturnog nasljeđa sedam Kaštela, Foto-klub Split, 1989.
- Malteški vitezovi. Izložba reprodukcija dokumenata ustupljenih od Malteške nacionalne knjižnice. Foto-klub Split, 1992.
- Iz starokršćanske baštine, Split, 1994. Tekst na deplijantu Željko Rapanić.
- Kipovi i reljefi od Dioklecijana do današnjih dana. Izložba fotografija u povodu otvaranja nove zgrade povjerenstva Državne uprave za zaštitu kulturne i prirodne baštine u Kružićevoj ulici, 1995.
- Stara izdanja Marulićevih dijela, 1996. Tekst na deplijantu Bratislav Lučin.
- Izložba likova Sv. Dujma, Foto-klub Split, 1996.
- Zapisi o graditeljskoj baštini Europe i Mediterana, Foto-klub Split, 2000. Tekst na deplijantu Tomislav Marasović.

Fotografijama je opremio niz monografija, kataloge izložbi, vodiče i druge knjige.

Buljević je snimio i nekoliko kratkometražnih filmova od kojih je za film Na kraju puta - san, godine 1969. na festivalu Mala Pula dobio nagradu Oktavijan Miletić za najbolje snimljeni film.

ZRINKA BULJEVIĆ, rođena 1969. g. u Splitu, arheologinja, zaposlena u Arheološkome muzeju u Splitu, od 1999. magistar znanosti (obranivši na Filozofskom fakultetu u Zagrebu rad Rimski stakleni balzamariji iz Salone), član Foto-kluba Split. Sudjelovala u nekoliko skupnih izložbi fotografija, nagrađena je srebrnom plaketom za kolekciju na XIX. općinskoj izložbi fotografija 1987. Autorica triju samostalnih izložbi: Slike ljeta '86., u Foto-klubu Split 1986., Portreti, u Omladinskom klubu Đuro Đaković, Zagreb, 1989., te Otkrivanje tajne hrama (Ave Narona), Split, 1996. Autorica je projekta Otisci cesarica i koautor fotografija frizura rimskih carica, izložbe što je kao i prethodna otvorena 1996. u Splitu, a obje su 1997. i 1998. reprizirane u Hrvatskoj i Bosni.