Prva izložba GLUTEUSA - Luka Hrgović, Miran Šabić, Stipan Tadić

Luka Hrgović: "Workers on a crossbeam", video instalacija, 2009.

Godine 1996. američki fi zičar Alan Sokal predao je rad za Social Text (časopis posve-
ćen kulturalnim studijima i teoriji kulture) naslovljen: Prelaženje granica: prema tran-
sformativnoj hermeneutici kvantne gravitacije. U njemu je koristio znanja iz svog spe-
cijalističkog područja kvantne fi zike, povezujući je s kulturnim teorijama u rečenicama
koje su, premda sintaktički ispravne, predstavljale namjerne besmislice. Rad je dakle
bio kukavičje jaje podmetnuto u humanistički časopis koji inače obiluje nerazumljivim
metajezikom kako bi utvrdio koliko urednici provjeravaju smislenost predanih radova.
Social Text je objavio Sokalov rad kao znanstveni, a fizičar je na isti dan u časopisu
Lingua Franca objavio tekst u kojemu je otkrio svoju prijevaru, napisavši namjeru kao
i analizu prethodnog teksta. Bila je to pljuska kulturnim teorijama, njihovom hermetič-
nom rječniku za koji se pokazalo da ga i sami njihovi predstavnici ne razumiju. Većina
današnje hrvatske likovne scene slijepo je vezana za dvojbene teorije umjetnosti iz
kojih vuku opravdanja svojih djela, kao što su srednjovjekovni majstori vadili motive iz
Zlatne legende.

Koliko smisla ima slikati, pisati ili crtati kada se sve više sužava prostor između banal-
nosti i hermetičnosti? Za koga, odnosno za koju publiku onda raditi?
Umjetnici koji su pred nama nisu odustali od tradicije, odnosno potpuno klasičnog
pristupa svome mediju (slikarstvu, grafi ci i fi lmu) unutar kojega pokušavaju pronaći
područje originalnosti i vlastitog izraza. Na ovoj izložbi to su postigli citatima, odnosno
parodijom klasičnih djela.

Junak Mannovog Doktora Fausta pita se na jednom mjestu: „Zašto mi se mora činiti
kao da gotovo sva, ne gotovo sva, nego baš sva sredstva i sva pravila umjetnosti danas
vrijede tek toliko da se od njih napravi parodija?“, da bi kasnije u romanu pripovjedač
ponudio odgovor: „...parodija [je] bila ponosan odgovor na ... jalovost koja se rađala
iz skepse i duhovne stidljivosti, iz osjećaja da se smrtonosno širi domašaj banalnoga.“
U današnje doba se čini da doslovce svatko može biti umjetnik zahvaljujući dvojbenim
i često nerazumljivim, mistifi katorskim teoretskim konceptima. Oni bi trebali opravda-
vati potpuno neinspirirana banalna ostvarenja, što naše galerije, poput sudskih arhiva,
pune dosadnim dokumentacijama i kvaziangažiranim artefaktima. Autori ove izložbe
insistiraju na zanatskoj vještini. To inzistiranje nije odraz konzervativnosti, nego prezir
naspram pomodarstva našeg zakašnjelog ili preživjelog konceptualizma. Fascinacija
konceptualnim i ontološkim pristupom umjetnosti (onim koji propituje samu narav zašto
nešto percipiramo kao umjetnost) iscrpila se u Hrvatskoj i svijetu još sedamdesetih,
međutim ona još živi u mnoštvu naših galerija čija je posjećenost zbog toga sve manja.
Takva umjetnost se zatvara u sve uže i uže krugove u kojima se vrti poput derviša u
mističnom plesu.

Ova izložba je prosvjed protiv takvog stanja. Trojica predstavljenih umjetnika svojim
radom pokazuju kako tradicija ne mora značiti zastarjelost i kako ideje iza kvalitetnih
radova ne moraju sadržavati nejasne i lažno uzvišene mistifi kacije. Već u samom imenu
koje su dali ovoj izložbi i svojoj grupaciji („Gluteus“, što na latinskom znači stražnjica)
vidljiv je njihov ironičan odnos prema riječima koje zvuče učeno i uzvišeno, a zapravo
su samo Potemkinova sela iza kojih stoje relativno prizemni pojmovi.

Feđa Gavrilović