Petar Popijač - Fontane

Tijekom proteklih pola stoljeća granice između različitih likovnih disciplina u znatnoj su se mjeri relativizirale i ispreplele, pretvarajući tako uvriježenu podjelu na slikarstvo, grafiku i skulpturu u nešto anakrono i gotovo posve neodrživo. Paradigmatski primjer za to masovna je pojava – nerijetko i nadasve zanimljivih - radova što ih njihovi autori vole svrstavati u kategorije kao što su kombinirani mediji, novi mediji, ili pak multimedijalna umjetnost. To, dakako, nipošto ne znači kako su pobrojane tradicionalne discipline izgubile svoj smisao, ali je isto tako točno da im se prostor relevantnog djelovanja ipak osjetno suzio. A pritom je, čini se, na klasičan način shvaćena skulptura prošla najgore, pretrpjevši svojevrsno vizualno razgrađivanje u smislu različitih instalacija i ambijenata. U svakom slučaju granice skulptorskog djelovanja sada su znatno proširene, a studenti koji na akademijama likovnih umjetnosti upisuju smjer skulpture suočavaju se s nekim posve novim i drugačijim izazovima.

Kada promatramo radove Petra Popijača, odmah i nedvojbeno zaključujemo kako je riječ o izrazito suvremeno tretiranim skulpturama. Ne, dakle, o nekom obliku multimedijale, pa čak ni o instalacijama odnosno ambijentima, već baš o skulpturama. Petar će, dakako, mjestimično posegnuti i za nekim vidovima multimedijalnosti poput upotrebe zvuka, senzora i UV rasvjete, ali uvijek u kombinaciji s tradicionalnim manualno-oblikovnim postupcima, čime će ozračje čak i takvih njegovih radova u pravilu poprimati dominantno skulptorski karakter.

Najzanimljiviji aspekt Petrove najnovije izložbe svakako je način na koji on uspijeva uskladiti svoje poigravanje s formom, materijalom i sadržajem u jednu skladnu te ironijom protkanu cjelinu. Na travnjak izvan galerijskoga prostora autor je postavio rad Obnovljivi kotač, uzduž veće prostorije raširio se Pasivni pišač, dok će onu manju zauzimati Fontana.

Obnovljivi kotač svojim oblikom i površinskom teksturom jasno asocira na automobilske gume što vire iz trave nakon što je neki automobil u nju utonuo i potom se prevrnuo. Parkiranje na zelenu površinu uvijek je jedan od sinonima za necivilizirano odnosno barbarsko ponašanje, pa ovaj rad na ironičan način donosi možebitnu ekološku poruku o ljutitoj Prirodi koja "guta" svoje ugnjetavače. Isto tako, nepropisno parkirani automobili uvijek se nastoje "stopiti" s okolinom te tako postati nevidljivima, pa se i takva asocijacija može činiti zanimljivom. Treću pak razinu čitanja predstavljaju teksture na površini skulptura koje svojim izgledom podsjećaju na površinu mozga što se troši i polako nestaje, a deficit razumnih mozgova uvijek je, dakako, predstavljao gorući problem, danas možda više no ikada.

Pasivni pišač inteligentno se i duhovito referira na znameniti Duchampov ready-made Fontana iz 1917. godine, jedan od onih radova što su iz temelja uzdrmali uvriježene poglede na cjelokupnu likovnu umjetnost, a samim time, dakako, i na skulpturu. Petar zadane forme običnog upaljača za cigarete iskorištava kako bi nam dočarao asocijaciju na čovjeka koji iz daljine urinira u WC školjku. Nešto slično Picassovom autorskom činu, kada je slavni Španjolac od upravljača i sjedalice bicikla konstruirao glavu bika. Ali Petrov upaljač odnosno urinirajući lik znatno je uvećan, a samim time i skulptorski izrađen odnosno oblikovan, pa možemo ustvrditi kako se ovdje radi o svojevrsnom simboličkom postupku vraćanja ready-madea u okrilje klasične skulpture.

A od asocijacije na Duchampovu Fontanu dolazimo i do one Petrove. Stotine raznobojnih kockica veselo skakuće nasred zamračene prostorije, na taj način tvoreći jedan nedvojbeno atraktivan prizor. Ali taj prizor predstavlja tek iluziju i jeftin nadomjestak; obližnje fontane na Zrinjevcu, primjerice, označavaju istinske zagrebačke urbane vrijednosti. Petar nam, dakle, svjesno podastire laž koja (pseudo)spektakularnim i artificijalnim efektima nastoji nadomjestiti odsustvo vode i kamena, tih najosnovnijih sastavnica svake fontane. On to, međutim, nipošto ne čini zbog toga jer bi bio varalica. Naprotiv! Njegov postupak govori nam o istinskom umjetniku u potpunosti svjesnom svih vrijednosti i "vrijednosti" što smo ih danas naprosto prisiljeni živjeti. A jedino oružje koje nam u svemu tome preostaje, čini se, jest ironija...

VANJA BABIĆ

Životopis

Petar Popijač rođen je 9. lipnja 1988. u Varaždinu. Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu upisao je 2007. i s odličnim uspjehom magistrirao 2012. u klasi prof. Slavomira Drinkovića. Trenutno pohađa doktorski studij kiparstva pod mentorstvom prof. Petra Barišića.

Do sada je održao 6 samostalnih izložbi, među ostalima u Galeriji SC, Galeriji Kristofor Stanković, Galeriji Vladimir Bužančić i Galeriji Matice hrvatske. Sudjelovao je i na više skupnih izložbi od kojih izdvaja Trijenale hrvatske skulpture u Gliptoteci HAZU, Salon mladih u HDLU, Ostralle u Dresdenu i Erste fragmente u Galeriji NO (MSU).

Živi i stvara u Hrvatskom zagorju, u Risvici pored Kumrovca.