Otvaranje izložbe SLIKARSTVO U KARANTENI slikarice Tanje Škrgatić

Pozivamo Vas na otvaranje izložbe SLIKARSTVO U KARANTENI slikarice Tanje Škrgatić koje će se održati u četvrtak, 25. rujna u Galeriji Matice hrvatske u 20 sati. Izložba će biti otvorena do 9. listopada 2015.

O izložbi:
Današnja je civilizacija, u većoj mjeri nego ikada ranije, uvjetovana slikama. Slikovne odnosno vizualne metode komuniciranja djeluju, naime, znatno dojmljivije, uvjerljivije, neposrednije, brže i, što je osobito važno, zavodljivije od onih tekstualnih. Ova tvrdnja ponajprije se odnosi na brojne inačice digitalno generiranih slika osmišljenih u cilju odašiljanja različitih – nerijetko posve banalnih ali istodobno i sofisticirano manipulantskih – marketinških ili političkih poruka što nastoje doprijeti do recipijentove (pod)svijesti. Slike, dakle, nesumnjivo posjeduju golemu moć, ali one više nisu ni u kakvoj užoj vezi s pojmom slikarstva; njihova svrhovitost odavno je napustila okvire umjetnosti te zašla u sferu nečega što bismo mogli nazvati primijenjenom mentalnom manipulacijom. To, dakako, nipošto ne podrazumijeva kako je slikarstvo nepovratno izgubilo svoju moć, ali ta moć u suvremenom će socio-psihološkom ozračju, gdje dominiraju isprazna spektakularnost, jeftini senzacionalizam i jalovi voajerizam, neminovno poprimiti radikalno drugačiju svrhovitost. A nije oduvijek bilo tako!
Pojmovi “slika” i “slikarstvo” tijekom minulih su se stilskih epoha u najvećoj mjeri preklapali, inicirajući istovjetne percepcijsko-intelektualne procese. Drugim riječima, slikarstvo je nerijetko bivalo osnovnim generatorom za educiranje i informiranje masa, osobito u uvjetima nekadašnje masovne nepismenosti. Uloga slikarstva vremenom se, međutim, počela mijenjati, da bi njegovo sustavno i osviješteno problematiziranje odnosno propitivanje od strane samih slikara bilo začeto tijekom epohe modernizma. Najprije je osporena potreba za realističkim prikazivanjem, potom za figuracijom te konačno, već prema kraju modernizma, i za slikom kao predmetom koji po vokaciji nužno mora apstrahirati i nadilaziti svoju vlastitu materičnost. Prvu od navedenih etapa pokrenuli su impresionisti i postimpresionisti, drugu pak pioniri apstrakcije, kako organičke tako i geometrijske, dok onu treću valja pripisati enformelistima i, osobito, predstavnicima primarnog slikarstva. U uvjetima strelovitog tehnološkog napretka i popratne ekspanzije novomedijskih praksi, potencijalna moć slikarstva tijekom posljednjih će se stotinjak i nešto više godina prije svega zrcaliti u njegovoj individualnosti, neponovljivosti, kao i neposrednosti kojom slikarev kist, lopatica ili nešto treće pristupaju površini slike u nastajanju. Promatrajući slike Tanje Škrgatić nameće nam se misao o mogućnostima slikarstva danas. Drevni likovni medij, već u podosta navrata naizmjenično proglašavan mrtvim i iznova oživljenim, u današnje vrijeme, paradoksalno, svoje kreativne potencijale u znatnoj mjeri crpi iz mita o vlastitoj “potrošenosti”, a Tanjin pristup slikarstvu primjer je upravo takve medijske osviještenosti. Na elementarnoj pojavnoj razini promatrač bi u njenim slikama odmah mogao (i morao) detektirati određenu srodnost s nekim inačicama poslijeratne organičke apstrakcije poput tašizma, apstraktnog ekspresionizma ili gestualnog slikarstva, ali u uvjetima drastično izmijenjenih okolnosti u odnosu na one otprije nešto više od pola stoljeća – a mlada ih je umjetnica nedvojbeno dobro apsolvirala – takva zapažanja nipošto ne mogu biti od primarne važnosti. Ključna je, zapravo, činjenica da radovi Tanje Škrgatić na jedan izrazito uvjerljiv način iskazuju sve one nešto ranije spomenute čimbenike suvremene slikarske relevantnosti. Svaki pažljiviji promatrač ovih slika naprosto je prinuđen nadići sve povijesnoumjetničke reference i nesputano se prepustiti moći što izvire iz njihove individualnosti, neponovljivosti te neposrednosti autorskog dodira. Metierska izvrsnost poput rafiniranog osjećaja za slikarske geste, slojevitost namaza ili pak kolorističke međuodnose, u Tanjinu će slikarstvu istodobno označavati uzrok i posljedicu, sredstvo i cilj, proces i završni rezultat, manifestaciju neke ideje i nepobitnu tvarnu datost... Riječ je, dakle, o umjetnici s naglašenim osjećajem za višestruko ambivalentne pristupe slikarstvu i slikarskom procesu, koja uvriježene modernističke dileme – poput one figuracija ili apstrakcija – nadasve uvjerljivo apsolvira te ih čini irelevantnima, istodobno odolijevajući zavodljivom sirenskom zovu postmodernističke frivolnosti. Tanja Škrgatić nije eklektik; bilo bi banalno i površno konstatirati kako ona, primjerice, nastoji spojiti ponajbolje aspekte modernizma i postmodernizma. Ali, možda bi se, dakako uvjetno, moglo zaključiti kako njeno slikarstvo nastoji nadići modernističku krutost te na određeni način usustaviti postmodernističku razvodnjenost. Upravo na tom tragu njena mi se slikarska nastojanja čine stimulativnima, a samim time i izrazito aktualnima.

Vanja Babić

O slikarici:

Tanja Škrgatić (1989.), Zagreb. Nakon završene II. opće gimnazije, upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer likovna kultura, gdje 2014. diplomira slikarstvo u klasi prof. Damira Sokića. Za svoj rad je više puta nagrađivana. Kao suradnik Academije Moderne napisala je više predgovora za katalog izložbi umjetnicima. Članica je HDLU-a od 2014.

Samostalne izložbe:
          • Veljača 2015. - galerija Poola, Pula
          • Lipanj 2013. - galerija Academia Moderna, Zagreb

Grupne izložbe (izbor):
          • Srpanj 2014. - 32. Salon Mladih, Galerija PM (HDLU)
          • Svibanj 2014. - Erste fragmenti X, Galerija Bačva (HDLU)
          • Listopad 2013. - Dani otvorenih ateliera 2013: Mladi , mlađi, najmlađi, Atelieri Žitnjak
          • Rujan 2012. - Tu smo 3 , Muzej suvremene umjetnosti Istre, Pula

Nagrade:
          • Rektorova nagrada 2014.
          • Grand Prix, Erste fragmenti X. 2014.

 Kontakt:
          • t.skrgatic@gmail.com
          • www.tanjaskrgatic.com