Lydia Patafta - Primo Soccorso

Slikarstvo Lydie Patafte u ranijim je ciklusima slika bilo snažno vezano uz matricu pričanja vlastitih malih priča iz različitih fragmenata svakodnevice te mašte na granici svjesnog i podsvjesnog – na jednoj razini svakako blisko tradiciji europskog nadrealizma. To, međutim, nije dovoljna stilska asocijacija, tek površinski sloj očitavanja ishodišta autoričinog stilskog kôda. Tekstura njezinih slika upila je tradiciju gestualnog slikarstva, apstraktnog ekspresionizma, stripa, graffiti-art- a pa čak i enformela, ali su nanosi pigmenta i boje često bili kamuflirani jakim nijansama boja i neobičnim motivima, njezinom vrlo osobnom urbanom kozmogonijom, koja je uvijek obuhvaćala različite slojeve stvarnosti koji nas okružuju; od tema urbane i tehnološke alijenacije do ekoloških pitanja.

Iako se u počecima njezino slikarstvo pokušavalo oduprijeti bilježenju rastuće dehumanizacije današnjeg svijeta, s vremenom su u cikluse neminovno ulazili motivi urbanog i civilizacijskog kaosa te otuđenja ljudi na svim funkcionalnim razinama. S obzirom na visoku senzibilnost umjetnice, nije trebalo dugo čekati na temu osobne, prijateljske i obiteljske otuđenosti, disfunkcionalnosti i cijele palete emotivne i mentalne izoliranosti. U novom ciklusu slika, Lydia Patafta tako dotiče jedan prostor interpretacije koji površnog promatrača može asocirati na poigravanje pop-art ikonikom, no iza tobožnje fascinacije temom odmora, kupanja, sladunjavim fotografijama s praznika na kojima je zabilježen osjećaj lažne potpune sreće i opuštenosti, kriju se zapravo neke sasvim psihološki i emotivno pomaknute situacije. Motiv bazena očitavat ćemo kao simbol riznice podsvijesti i mjesta u kojemu su pohranjene sve zabranjene emocije ili osobne i obiteljske tajne i frustracije, ali i metaforu za procese intimnog pročišćenja i obnavljanja.

Ako ostavimo po strani likove macho-manekena i mornara te žena-lutkica – koji su većim dijelom priličan uzor današnjoj mlađoj generaciji isprana mozga – iz svih će nas slika Lydie Patafte preplaviti tema praznine, otuđenosti i kritike svijeta koji je koncentriran samo na savršeno oblikovano tijelo i površni vanjski dojam. Tako vremenom svi postajemo savršeno dizajnirane lutke oba spola koji savršeno igraju svoje naučene uloge do onog trenutka kada ipak puknu, a tada dolaze na red različita perverzna ponašanja, kada više nema maski. To je ujedno kritika svijeta u kojemu je važnije uložiti u novi bazen iza kuće, nego se baviti vlastitom djecom, jednako kao što je značajnije nabildati savršeno tijelo, nego raditi na unutrašnjim humanim, kulturološkim i civilizacijskim dogradnjama našeg softvera.

U ovom ciklusu Lydie Patafte nema mnogo optimizma i neke idilične motivacije prema oslikavanju svjetle budućnosti; ono je naprosto realno bilježenje nekih dimenzija stvarnosti pred kojima nikako ne možemo zatvarati oči ili glumiti da ne postoji.

Iva Körbler

LYDIA PATAFTA

Rođena je 1974. u Bratislavi, gdje je završila srednju školu za primijenjenu umjetnost (grafiku), a potom u Beču 1998. Fakultet za primijenjenu umjetnost (prof. Ron Arad).

SAMOSTALNE IZLOŽBE

• 2009. Electra – Veronica concept studio, Zagreb
• Glava je na vratu – Galerija Buljat, Zagreb
• 2010. Igra-stvarnost – Galerija Cekao, Zagreb
• Ciklus života – Art Meneghello, Palmižana
• 2011. Ulaz slobodan izlaz – Galerija Karas, Zagreb
• 2012. 2 sestre – Galerija Čin čin, Bratislava
• 2013. Projektartjam – HDLU, Meštrovićev paviljon, Zagreb

GRUPNE IZLOŽBE

• 2011. 46. Zagrebački salon – Gliptoteka, Zagreb
• Dobrotvorna izložba za pomoć djeci stradaloj u Fukushimi – MUO, Zagreb
• Čudesni krajolik – Villa Meneghello, Hvar
• 2012. Dodir anđela – Villa Meneghello, Hvar
• 2013. Bestijarij – Art Meneghello, Palmižana